Nema više nikakve dvojbe.

Ako balkanskim kaldrmama prolazite gradove bivše Jugoslavije, kroz njihove zapuštene ulice i trgove, brzo shvatite da se vozite kroz same kasabe, od "seljačije do seljačije". Tamo gdje su nekada svjetlošću sjali gradski ferali, gdje su bile aleje, šetališta ili korza, danas obješeni stoje samo oronuli stupovi nakrcani zastavama, na trgovima koji nemaju sutra i na kojima još samo živi blatnjavi nacionalistički kič.

Tragove kulture i građanskog društva morat ćete, dakle, potražiti negdje podalje od trgova, negdje u starim prašnjavim librima velikih akademika, književnika i pjesnika, koji su pod najezdom mržnje i nekulture svoje sklonište pronašli u memljivim podrumima nekadašnjih narodnih univerziteta i domova kulture, tamo negdje na društvenoj margini, gdje se život još uvijek vrjednuje kulturom i znanjem.

Polusvijet koji je u tranziciji pljačkom došao do velikih novaca ne gradi svijet sa vizijom dobre namjere, ni tu nema više nikakve dvojbe, nego svijet podjela, gomilanja naoružanja, profita, sumnjivih zastava, ratova i nekretnina – a sve u ime domovine, vjere i nacije. Imamo li, tako, put u fašizaciju koji se kod nas producira ispod skupih odijela i uglađenih europskih vrijednosti, a koji na terenu za novu vlastelu odrađuju klinci u crnom, navijačke skupine, ćaciji, pojedini ratni veterani, pjevači i svećenstvo, također nema više nikakve dvojbe.

Sve naznake tog barbarstva danas svakodnevno žive oko nas. Samo ljudi su gradovi, reče pjesnik. Kako će ubuduće oni izgledati, kako će izgledati naše društvo, neizvjesno je, jer bez kvalitetnog obrazovanja i kurikuluma koji je naslonjen na stvarnu kulturu sjećanja, crne rupe u našim životima i među našom djecom bit će sve šire i sve veće.

A onda, zna se kuda to vodi.

Pitanje je, samo, koliko još života.

Darko Vidović, Prometej.ba