Javni diskurs ovih dana kod nas u BiH imao je vrlo jednostavnu moralnu mapu: Mladić, zločin, glorifikacija Mladića jeste moralno zlo. Razumljiva i opravdana mapa. Onda se desio neki stress-test: case Vučetić i FK Sarajevo.

Ori se aplauz na društvenim mrežama principijelnoj upravi FK Sarajevo koja je, kako su gotovo svi mediji izvijestili, ekspresno raskinula saradnju s mladim igračem Vučetićem nakon što je njegov otac veličao zločinca Mladića.

Vučetić, pritom, nije bio tek anonimni dječak iz jedne omladinske škole fudbala. Bio je golman u reprezentativnom radaru Bosne i Hercegovine: N/FSBiH ga je pozivao u U-15 selekciju, uključujući UEFA razvojni turnir, a nastupao je i za bh. pionire.

U jeziku fudbala, poziv u U-15 nije nikakva garancija velike karijere ali jeste ozbiljna selekcijska potvrda. Znači da je dječak prošao nekoliko sita, da ga je struka evidentirala među perspektivnijim igračima njegove generacije i da je već nosio grb Bosne i Hercegovine. Još prošle godine bio je, sasvim doslovno, naš golman….a onda zar par dana moralne panike postao je „srpsko dijete“.

Na vrhuncu moralne histerije, a na temi na kojoj je ironija briljirala, mi suzimo naš moralni univerzum toliko da iz njega istisnemo malog Vučetića. Jer kad dijete ostane unutar našeg scope of justice, incident izaziva automatska pitanja:

Je li dijete saslušano? Je li ono nešto učinilo? Je li sankcija proporcionalna? Ko štiti njegov interes?

Kad ga mentalno izbacimo iz tog kruga, pitanja prestanu. Ne mora niko reći: „Dijete nema prava!“ Dovoljno je da nikome ne padne na pamet gdje su njegova prava.

To je strašnija vrsta moralnog isključenja jer izgleda kao ništa. Nema naredbe. Nema zabrane. Nema spektakla. Samo nema pitanja.

Ekovski shvaćen Ur-fašistički poredak vrijednosti ne održava samo fanatik. Treba mu i normalizacija. Treba mu dovoljno ljudi koji kažu: pa dobro. Ima razloga. Šta sad. Sigurno klub zna nešto. Otac mu je takav. Neće mu ništa biti. Neka ide negdje drugo.

Male rečenice kojima se izvanredna nepravda prevodi u normalnu svakodnevicu.

Izbacivanje iz fudbalske akademije nije genocid, niti je FK Sarajevo nacistička institucija. Ali, moralne logike možemo uspoređivati bez izjednačavanja posljedica.

Ovo dijete je pojedinac kojem smo uzeli pravo da izađe iz identiteta koji smo mu dodijelili.

Otac Srbin koji veliča Mladića.
Sin Srbin.
Dakle, to je to.

A dijete možda misli potpuno drugačije.

Možda ništa ne misli. Ima petnaest godina, možda ga zanima ona mala s ljetošnjeg mora, ima li kakva krema za bubuljice… i, normalno, kako skinuti loptu i biti prvak svijeta.

Ne znamo šta misli. I ne moramo znati.

Uznemirilo me sve to, ali udaram se po prstima da ništa ne pišem. Nemam vremena za sve te borbe. Prijatelj mi je rekao da mi više niko neće dati posao jer sam postala rebel dissident ili nešto tako. Niko ne želi ljude rezistentne na konformizam jer sve grupe žele da se šuti o onome što su se šutke dogovorile. I ja to moram znati.

Čekam da se oglase ovi koji su za to plaćeni: međunarodne institucije, mediji, ombudsmeni, ovo-ono… Jok.

Uznemirilo me to. I koliko nam je malo potrebno da od žrtve postanemo dželati. Ta moralna nadmenost koja je mnogima bila smisao posljeratnog života upravo nestaje I ni to ne vide.

Iscrpljena od posvećenog čekanja 72 sata, sjednem i napišem FB post o tome kako klizimo u Ur-fašizam. U toku je prihvatanje da dijete odgovara ne za sebe, nego za ono čemu pripada. Onda šutimo jer nam se ne sviđa njegov ćaća.

Braniti princip tamo gdje je politički neugodno je krajnji čin odgovornosti, potom braniti ga razumno je ako prihvataš sve što poslije slijedi.

Postavila sam neugodno pitanje: Jesmo li stvarno protiv kolektivne krivnje ili samo protiv kolektivne krivnje kada je primijenjena na nas?

I odjednom ljudi moraju držati dvije istine istovremeno.

Mnogo je psihološki lakše prvu istinu zaštititi tako što će se druga proglasiti neprijateljskom. Kolega novinar, osim što je zabrinjavajuće, osjetim i neku vrstu poraza zbog profesije koja je i moja, postavio je fascinantno pitanje:

„A otkud znaš da sin nije isti kao otac?“

Logički teret je potpuno izvrnut. Samo pitanje „a kako znaš da nije isti?“ pokazuje da je pretpostavka individualnosti zamijenjena pretpostavkom nasljeđivanja.

Groteskna inverzija:

Mladića moraš osuditi zato što odbacuješ kolektivnu krivnju i zločin nad ljudima zbog njihove pripadnosti. A onda, u ime te osude, dopuštaš da sin snosi posljedice očevog čina.

Odgovornost osobe zamjenjuje odgovornost pripadnosti.

Samo sam prepoznala smjer.

A smjer čine male promjene moralne gramatike:

od „kriv je onaj ko je učinio“ prema „krivnja se prelijeva“;
od „svako dijete“ prema „da, ali ovo dijete…“;
od individualnosti prema pripadnosti;
od prava prema podobnosti;
od nelagode zbog nepravde prema nelagodi zbog onoga ko je na nepravdu ukazao.

Lakše je ovom društvu da ne raspravlja:

„Je li pravedno kažnjavati dijete zbog oca?“

nego:

„Kako se ja usuđujem braniti sina čovjeka koji veliča Mladića?“

Moralna inverzija fokusa: predmet moralnog ispitivanja prestaje biti sankcija nad djetetom; postajem ja, koja je sankciju problematizirala.

Zato se nikako nisam mogla uživjeti u osjećaj straha od te rulje što me nazivala četnikušom, čifutkinjom, vlahinjom, babinom…

Nije skandal ovo što smo napravdiboga uradili tom djetetu. Nadam se da će svi odgovarati za ovu šutnju.

Skandal sam ja, jer sam rekla ružnu istinu o nama.

Mapa institucionalne šutnje

stanje 5. septembra 2026.

Ciljane pretrage do zaključenja ovog teksta nisu pokazale Vučetić-specifičnu javnu reakciju niza institucija i organizacija od kojih bi se — zbog njihovog formalnog mandata, profesionalne odgovornosti ili javno preuzete moralne uloge — razumno očekivalo barem pitanje o najboljem interesu petnaestogodišnjeg djeteta.

Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH — Odjel za praćenje ostvarivanja prava djece.

UNICEF Bosna i Hercegovina. Organizacija vlastiti mandat definira zaštitom prava svakog djeteta, uključujući zaštitu od štete, diskriminacije i isključenja.

Vijeće za djecu Bosne i Hercegovine pri Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH, kao i Vijeće za djecu Federacije BiH. Prvo je državno koordinirajuće tijelo izričito zaduženo za promociju i zaštitu prava djece i provođenje obaveza iz Konvencije o pravima djeteta.

N/FS Bosne i Hercegovine. Posebno neugodno mjesto šutnje: riječ je o Savezu čiju je U-15 reprezentaciju Vučetić predstavljao.

UEFA i FIFA. Njihovi safeguarding sistemi polaze od toga da dijete u fudbalu ima pravo na sigurno i podržavajuće okruženje i da njegova dobrobit mora biti zaštićena. Javnu reakciju na konkretni slučaj nisam pronašla.

Mediji. Kodeks za štampane i online medije BiH izričito traži tačno, objektivno i provjerljivo informiranje i zabranjuje stigmatizaciju i diskreditaciju po nacionalnoj, etničkoj, socijalnoj i drugim osnovama.

Institucije i organizacije kulture sjećanja, tranzicijske pravde i zaštite žrtava genocida i ratnih zločina. Njihov moralni autoritet počiva upravo na odbacivanju kolektivne krivnje, dehumanizacije po pripadnosti i kažnjavanja nevinih zbog identiteta koji im je pripisan.

Elameri Škrgić, Prometej.ba