Najveće granice su u ljudskim glavama, tako tvrdi u svojoj knjizi Snovi o zabranjenom voću veličanstvenamarokanska spisateljica Fatima Mernisi, profesorica sociologije na Univerzitetu Muhamed V u Rabatu. Ona spada u vodeće spisateljice islamskog svijeta, a svjetsku slavu je stekla analizom opresivnih sila patrijarhalne moći koja razara slojevite svjetove žena i njihovo pravo na javni govor i vidljivost u društvenom prostoru. Žene bez prava su u vlasništvu muškaraca, njihove ropkinje, koje patrijarhalna moć neprestano disciplinira, kažnjava i na koncu normalizira nasilje nad njima. Takav položaj žene traje stoljećima, a on je transkukulturalan, transvremen i transreligijski, iako se načini i mehanizmi opresije, tj. tlačenja, ukidanja slobode, političke i ideološke podjarmljenosti mijenjaju u skladu sa razlikama u hijerahijskom poretku državnih represivnih i ideoloških aparata. Mernisi piše, što je posebno značajno za današnju obnovu rogobatnog patrijarhata u bošnjačkom društvenom polju, o islamocentričnom patrijarhatu i kulturi harema u kojoj je ženama zabranjen svaki vid javnog djelovanja. Iza granica harema, ženi je preostalo, baš kao djevojčici iz sjajne knjige Fatime Mernisi, samo da sanja o izgledu spoljnjeg svijeta, a neprelaznu granicu u ljudskim glavama proizvodi kultura i njeni mehanizmi neslobode žena i povlaštenog položaja muškaraca. Kultura je, čiji je sastavni element, naravno, i religija, u takvom kontekstu prethodnica ideološkom i političkom podjarmljivanju žena. Opresija i nasilje nad ženama proizlaze, dakle, iz društvene hijerarhije i nužno su normativni oblici institucionalnog djelovanja i pritiska na žene.

U bošnjačkoj kulturi, kako je vole imenovati nacionalno orijentirani intelektualci, pisci, političari, ideolozi i religijski moćnici, pobunu protiv patrijarhata žene su izražavale u sevdalinci, koja nije samo pjesma ljubavne čežnje, kako je određuju nacionalistički orijantirani akademičari, nego i veličanstvena subverzija patrijarhalnih struktura kulturne i društvene moći. Sevdalinka je svjetsku slavu stekla, pored ostalog, i tim subverzivnim djelovanjem u hijerarhijski organiziranoj kulturi na čijem vrhu je svemogući muškarac, a žena njegovo puko vlasništvo. O tome sam pisao u nekoliko navrata, a naročito u knjizi Subverzivne poetike (2012) pridodajući takvom toku sevdalnike i vrhunsku baladu Hasanaginica u kojoj je tradicionalna kritika vidjela samo nesporazum između begova i njima podređenih klasa. A radi se o tome da je žena žrtva patrijarhalnog braka i osionosti muža, koji od nje zahtjeva gaženje moralnih granica i ličnog dostojanstva, zbog čega na kraju balade i umire. Takvu pobunu protiv muške moći na vrhunski estetski način izvodi i Skender Kulenović u poemi Na pravi put sam ti majko izišo, čiju drugu polovinu, onu o partizanskom oslobađanju žena/majki bošnjački nacionalno ili nacionalistički orijantirani kritičari izbacuju iz svojih antologija i udžbenika, hvaleći tankoćutnost kulture bošnjačkog majčinstva i njenog vjerovanja. Mogao bih ovdje nabrojati čitav niz vrhunskih književnih djela koja su dekonstruirala patrocentričnu moć, npr. kanonski roman Konak Ćamila Sijarića, Krnatu Hamze Hume, Majku Zije Dizdarevića itd., a koja nova bošnjačka nacionalna kritika tumači potpuno suprotno – kao pohvalu toj moći.

Repatrijarhalizaciju bošnjačkog, ali i drugih nacionalnih društvenih polja na prostoru bivše Jugoslavije, započele su političke partije nacionalne orijentacije, odbacujući svo modernističko nasljeđe i vraćajući se u predmoderno doba. One i njihovi intelektualci, kulturni radnici i umjetnici, ali i mediji, obrazovni sistem i drugi ideološki aparati sakraliziraju tradiciju, ne dozvoljavajući da se ona kritički preispita i ustanovi u njoj muška moć nad ženom. A to znači da je današnja bošnjačka akademska i kulturna moć veoma često zarobljena u one granice u ljudskim glavama o kojima je govorila Fatima Mernisi.

U izvrsnom tekstu Kad se nasilje minimizira u ime Boga odlična islamska feministkinja Zilka Spahić Šiljak opisuje mehanizme religijske normalizacije nasilja nad ženama u našem vremenu. Iako je Islamska zajednica BiH protiv nasilja nad ženama, pojedini vjerski autoriteti, kako pokazuje Zilka Spahić Šiljak, zagovaraju ga na različite načine. No, ono što treba dodati njenim vrhunskim uvidima u mehanizme normalizacije nasilja nad ženama jeste suptilno, veoma često nevidljivo djelovanje obrazovnih, kulturnih i drugih institucija koje to čine. Na toj osnovi društvo je, kako bi rekao Mišel Fuko, kapilarno prožeto novom vrstom muške moći koju podržavaju konzervativni politički subjekti i institucije sistema. Zato femicid i jeste toliko raširen, a nasilnici nad ženama bivaju nagrađeni različitim političkim funkcijama i na toj osnovi dignuti na sami društveni vrh. Jednostavno rečeno, takvim političkim postupcima nasilnici nad ženama umjesto da budu kažnjeni, bivaju nagrađeni partijskom i širom društvenom podrškom. Mogao bih ovdje navesti i primjere kako im se u javnim govorima dodvoravaju pojedini akademski radnici da bi dobili podršku svojim kič projektima u kulturi.

Nakon ubistva Nizame Hećimović u Gradačcu, gdje je ustanovljeno da policijski organi nisu na vrijeme zaštitili ovu nesretnu ženu, pa ubistva Inele Selimović i njenog trinaestogodišnjeg sina u Kalesiji, te nedavnog ubistva Aldine Jahić u Mostaru, jasno je da svjedočimo transformaciji muške moći koja nije samo nasilnička već militantna i ubilačka. Ali, to je samo vrh užasnog ledenog brijega ubilačke muške moći, jer „žene često ne prijavljuju nasilje iz straha da će biti gore“, kako svjedoči razgovor Alena Bajramovića sa psihologinjom Nerminom Vehabović Rudež objavljen nedavno u Avazu. A u tom razgovoru navodi se šokantan podatak: „u periodu od januara 2019. do oktobra prošle godine u BiH su ubijene 62 žene, pokazala je analiza Centra ženskih prava iz Zenice.“ Stravičan je to broj koji svjedoči da je društvo postalo potpuno imuno na femicid.

Kako je to moguće, osnovno je pitanje na koje za sada nema valjanog odgovora. A on je, kako su pokazale mnogobrojne stručnjakinje, kao Zilka Spahić Šiljak i Nermina Vehabović Rudež, veoma jednostavan. Naime, nasilje nad ženama ne samo da se normalizira i tolerira, ono je postalo društveno prihvatljivo i čak se na društvenim mrežama razni stranački botovi i slične političke hulje njime hvale. U trenucima potpunog društvenog stresa i boli zbog ubistva Aldine Jahić u Mostaru, vijećnik SDA u Općinskom vijeću Hadžići, izvjesni Nermin Horman, krenuo je u žestoki mizogini obračun sa svojom političkom protivnicom Aminom Bašić (SBiH), odobravajući nasilničke i seksističke komentare svojih pratitelja i očigledno partijskih istomišljenika i simpatizera na njen račun. Ti komentari se mogu vidjeti na fejsbuk stranici Amine Bašić, jer ih je Horman, nakon što se začela kritika njegovog odobravanja, izbrisao glumeći da se mizogini napadi nisu ni desili. Ali, jesu i to na najodvratniji način.

Ovdašnjim medijima oni su naprosto promakli, ili su bili neinteresantni, a medijska mašinerija SDADF ih je jednostvano prećutala. Na taj način mizoginija je postala sredstvo partijske borbe, a SDA, koja je repatrijarhizirala bošnjački društveni prostor, mizoginiju je iskoristila za politički obračun sa neistomišljenicima. Tipično za članove SDA, Horman je manipulatorski sebe predstavio kao žrtvu spinovanja koje je tobože izvela Amina Bašić. Napomenimo, presuđenog kriminalca Fadila Novalića, koji je, podsjećanja radi, u jeku epidemije korone, nabavio preko necertificirane firme Srebrena malina neodgovarajuće respiratore za preko deset miliona maraka – SDA danas pretvara u nevinu žrtvu i partijskog heroja. Horman po istom modelu sebe pokušava predstaviti kao žrtvu mlade političarke koja se bori da dokaže da građani Hadžića piju vodu koja ne odgovara zdravstvenim standardima. Horman se na svom fejsbuk profilu žali istomišljenicima da je spinom optužen za nešto što tobože nije učinio, dok mu masa komentatora i partijskih botova horski daje nedvosmilenu podršku.

A Horman je, gle čuda, završio studij nečega na ukinutom Američkom univerzitetu, čiji je vlasnik Denis Prcić prodavao diplome, što je sudski dokazano. Uz to je, kako je pisao Avaz, Prcić osuđen na godinu dana zatvora za nasilje nad suprugom, a kupio je slobodu za 36.000 KM. Podsjetimo, i SDA-ov obavještajac Osman Mehmedagić Osmica motao se oko tog univerziteta i Denisa Prcića. Zašto je važno istaknuti činjenicu da je Horman studij završio na ovom univerzitetu. Naprosto zato što općinska organizacija SDA iz Hadžića u saopćenju u kojem brani Hormana napada svoje političke protivnike da su završavali fakultete po kojekavim brdima.

Međutim, činjenice su neumoljive: Amina Bašić je dobitnica Zlatne značke Univerziteta u Sarajevu i studentica pete godine na Filozofskom fakultetu. Već ova paralela između Nermina Hormana i Amine Bašić pokazuje o kakvoj se intelektualnoj razlici među njima radi i ko kakva stajališta zastupa.

Pogledajmo izbliže mizoginiju na Hormanovom profilu nastalu nakon emisije Sve je politika emitirane 11. 11. 2025. na OBN Televiziji u kojoj su između ostalih gosti bili ovo dvoje članova/ica Općinskog vijeća Hadžići. Tu mizoginiju je moguće pronaći na fejsbuk stranici Amine Bašić, jer ju je, kako je ranije spomenuto, Horman u strahu od osude šire javnosti izbrisao. A njegova podrška ženomrzačkom govoru dolazi nakon rasprave da li građani Hadžića piju nezdravu vodu.

Prvo ide odvratan seksistički komentar izvjesnog Emira Šarića: „Kakvo spuštanje male balavice, dijete poklopi se, idi traži momka kavog da ti tu nervozu istjera iz tebe.“ Tako se pitanje zadrave ili nezdrave vode tipičnom manipulacijom SDA pretvara u ženomrstvo i seksizam na koje Horman ne reagira. Upravo suprotno, puštajući ovaj komentar on ga implicitno odobrava, postajući saučesnikom u mizoginom govoru. Nakon toga slijedi još gori komentar Avde Smajića: „Ubio si je ko Kuduz Bedemu.“ Na ovaj komentar Horman odgovara: „Živ bio“. Ako znamo kako je u Kenovićevom filmu Kuduz ubio Bademu, onda je ovaj komentar direktan govor mržnje i poziv za normalizaciju zločina. Stvar je preozbiljna i zaslužuje svaku osudu. Namjesto toga, SDA brani svog člana: „Naš Nermin Horman, predsjednik AM SDA Hadžići, zamjenik šefa kluba vijećnika SDA u OV Hadžići je dokazao da paušalne izjave populiste, umišljene i "sveznajuće" vijećnice Bašić nisu ništa drugo osim notorne laži i pokušaj dezavuisanja i uznemiravanja javnosti.“ To je politika u kojoj cilj ne bira sredstva, a mržnja postaje njena temeljna supstanca. Dublje se propasti ne može, a SDA snosi odgovornost za širenje mizoginije, njeno legitimiziranje u političkom polju i implicitno odobravanje femicida.

Pitanje zaražene ili nezaražene vode, začas se pretvorilo u politički projektiranu mizoginiju. Rodno senzibilizirana politička partija kaznila bi svog člana za ovakve postupke na društvenim mrežama koji su odnedavno zakonom zabranjeni, ali umjesto toga Nermin Horman je žrtva koju treba braniti i partijski heroj koji se bori za istinu o vodi. Bijedan i jeftin politički trik oproban na primjeru Fadila Novalića postaje modus operandi SDA politike u surovoj borbi za vlast i moć. Zato još ni danas ne znamo ko je „Seb“ iz poruka koje su kolale između Novalića i njegovih saradnika u kriminalnoj nabavci neodgovarajućih respiratora.

No, tu se mizogina halabuka na Hormanovom fejsbuk profilu ne završava. Izvjesni Nevzet Nele Šahić piše: „Trebaš joj nasuti jednu flašu vode da se malo plakne.“ Na to Horman odgovara s nekoliko smješaka u suzama kao znak slaganja i međusobne partijske podrške. Jednostavno rečeno, mizoginisti padaju u trans, a govor mržnje dostiže svoj vrhunac.

Zlatna značka sarajevskog univerziteta izložena je govoru mržnje na društvenim mrežama kojeg provodi neobrazovana masa na čelu sa Hormanom, koji se diči da je završio ukinuti Američki univerzitet.

Ovdje bi trebalo pitati medije: zašto ne osvijetlite ovaj mizogini politički čin? Je li vaša šutnja implicitno odobravanje i normaliziranje mizoginije? Nadalje, gdje su borkinje za ženska prava? Gdje su razne nevladine organizacije koje se bave ženskim pravima? Gdje je Ministarstvo za ljudska prava i njegove dežurne braniteljice prava žena, da ih ne imenujem. Bit će prilike i za to.

Autor ovog teksta bezupsješno je pokušao pokrenuti ovu temu i na TVSA, koja je kao kantonalna televizija obavezna da se bavi problemom vode u Hadžićima, a posebno mizoginijom u lokalnim institucijama vlasti. Međutim, nije naišao na razumijevanje. Prema informacijama koje je dobio, izvršna direktorica programa i produkcije na ovoj televiziji Zerina Ćosić Vrabac nije ovu temu smtrala relevantnom. Zilka Spahić Šiljak u pomenutom tekstu sjajno primjećuje: „Sistem i strukture društva održavaju se tako što muškarci vjeruju da je njihova moć “prirodna”, a nažalost u tome im pomažu i mnoge žene koje stoje na braniku patrijarhata, što zbog straha, što zbog očuvanja vlastitih pozicija.“

Tako je mizoginija u Općinskom vijeću Hadžići ostala nevidljiva široj javnosti. Bez osude, bez stida, lokalni valstodržac Horman je dobio svoju mizoginu bitku u društvenom polju.

Džaba subverzija sevdalinke, Hasanaginica, Kulenović, Sijarić, Dizdarević i drugi pisci i spisateljice, džaba sav bosanskohercegovački feminizam, džaba zakon o kažnjavanju govora mržnje. Lokalni moćnik Nermin Horman amblematski je znak propalog društva koje je potonulo u mrak mizoginije, normaliziralo nasilje nad ženama i na vrlo neefikasan način suprotstavilo se femicidu.

Enver Kazaz, Prometej.ba