Profesor Ibrahim Ozturk ispituje dublju političku ekonomiju koja stoji iza nedavne kritike The Economista upućene dobitniku Nobelove nagrade Daronu Acemogluu, tvrdeći da spor daleko prevazilazi neslaganja oko teorije o institucijama ili produktivnosti umjetne inteligencije. On smješta kontroverzu u sistemsku krizu koju obilježavaju nejednakost, slabljenje radne snage, tehnološka koncentracija, opadajući kapacitet upravljanja i erozija društvenih temelja liberalne demokratije. Oslanjajući se na Acemoglua, kao i na Polanyija, Rodrika, Stiglitza, Rawlsa i Pikettya, profesor Ozturk tvrdi da je tehnološki napredak inherentno politički: institucije i moć određuju ko usmjerava inovacije i iskorištava njihov profit. U komentaru on tvrdi da je Acemogluov najznačajniji izvor problema njegovo insistiranje da tržišta ne mogu disciplinirati koncentrisanu moć koju su sama stvorila i pita se hoće li nadolazeće sistemsko preslagivanje zaista preraspodijeliti moć ili će samo reproducirati postojeće pobjednike u okviru novog institucionalnog rješenja.

Napad časopisa The Economist na dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju Darona Acemoglua je više od akademskog spora. On otkriva dublju borbu oko toga ko će upravljati tehnološkim promjenama, ko će snositi troškove sistemskih reformi i da li liberalna demokratija može disciplinovati koncentrisanu ekonomsku moć. Acemogluov pravi prekršaj nije pesimizam, već njegovo insistiranje da je tehnološki napredak politički izbor, da liberalna demokratija ne može opstati bez zajedničkog prosperiteta i da tržišta ne mogu disciplinovati koncentrisanu moć koje su sama stvorila. Spor je stoga veći od stavova jednog ekonomiste ili jedne sporne procjene. U pitanju je hoće li predstojeće sistemsko resetovanje preraspodijeliti moć, kao i gubitke - ili će samo izmiješati karte, a vlasništvo nad mjestom za stolom ostaviti u istim rukama.


Politička ekonomija iza Acemogluove kontroverze


Sve veći broj istraživanja pokazuje da se savremena kriza liberalne demokratije ne može objasniti isključivo psihologijom populističkih lidera ili navodnom iracionalnošću njihovih pristalica. Dublji izvori te krize leže u sistemskim poremećajima uzrokovanim uglavnom korporativnim kapitalizmom neoliberalnog vašingtonskog konsenzusa koji je došao kao rezultat neregulisane hiperglobalizacije, rastuće nejednakosti, oslabljene pozicije radne snage, finansijske nestabilnosti, regionalnih padova, tehnološke koncentracije i smanjene sposobnosti izabranih vlada da zaštite građane od vanjskih šokova.

Ovo tumačenje pripada značajnom dijelu tradicije političke ekonomije. Karl Polanyi je tvrdio da pokušaji odvajanja tržišta od društva na kraju izazivaju zaštitnu reakciju. Ali kontrapokret ne mora nužno biti demokratski ili progresivan. Ako legitimne demokratske institucije ne mogu pružiti socijalnu zaštitu, nacionalizam, protekcionizam i autoritarni populizam će ponuditi da to uradi mjesto njih.

Dani Rodrik je slično predvidio da će napredna ekonomska globalizacija izazvati političku reakciju. Trgovina, mobilnost kapitala i globalne proizvodne mreže generisale su sumativne dobitke, ali su gubici bili geografski koncentrisani, društveno uporni i nedovoljno kompenzirani. U Rodrikovoj formulaciji, problem nije bila samo globalizacija, već „hiperglobalizacija“: podređivanje domaćih ekonomskih i društvenih aranžmana zahtjevima međunarodnih tržišta.

Joseph Stiglitz je pristupio istom problemu kroz neuspjehe neoliberalizma. Deregulacija, regresivno oporezivanje, slabljene javnih usluga i politička moć koncentrisanog bogatstva nisu stvorili konkurentni tržišni poredak kakav su njihovi zagovornici obećavali. Oni su proizveli ono što Stiglitz naziva krizom kapitalizma i demokratije. Četiri decenije politika koje favoriziraju kapital nad radom nisu uklonile državu iz ekonomije, već su reorganizirale državnu moć oko partikularnih interesa.

U svojim nedavnim radovima tvrdio sam da nekontrolisana globalizacija stvara politički prostor za populiste, koji zatim slabe autonomne institucije potrebne za demokratsku korekciju. Turska pod Erdoganom pokazuje kako institucionalno zarobljavanje može izolovati autoritarni populizam od ekonomskog neuspjeha. Brazil pod Lulom, nasuprot tome, pokazuje da široka koalicija može poraziti autoritarno-populistički projekat, iako njegovi mediji, pokroviteljstvo i identitetske mreže mogu preživjeti izborni poraz. Moja komparativna analiza Lule i Erdogana stoga sugeriše da demokratija mora učiniti više od toga da samo ukloni populističke lidere; ona mora obnoviti društvene i ekonomske temelje onog što predstavlja.


Obrnuta konvergencija i kriza zapadnog modela


Smjestio sam ove nacionalne slučajeve u širi proces koji nazivam "obrnuta konvergencija". Očekivanje nakon hladnog rata bilo je da će integracija Kine u globalni kapitalizam postepeno učiniti Kinu liberalnijom, transparentnijom i institucionalno sličnijom demokratskom Zapadu. Tržišta će stvoriti nezavisnu srednju klasu; međunarodna integracija će ojačati vladavinu prava, a ekonomska modernizacija će na kraju generisati političku liberalizaciju.

To predviđanje se pokazalo duboko obmanjujućim. Kina je prihvatila tržišta, globalnu trgovinu, multinacionalne investicije i naprednu tehnologiju bez predaje autoritarne političke kontrole. Istovremeno, Sjedinjene Američke Države i dijelovi Evrope počeli su usvajati prakse koje su se nekada povezivale s neliberalnim sistemima: ekonomski nacionalizam, strateški protekcionizam, industrijske subvencije vezane za geopolitičke ciljeve, sve veći nadzor, tajnost odluka izvršne vlasti i ograničenja tehnološke razmjene.

Kina se nije jednostavno približila Zapadu. U važnim aspektima, Zapad je počeo konvergirati prema Kini. Kao što sam tvrdio u djelu „Kapitalistički poremećaji i demokratsko povlačenje“, ovo recipročno kretanje ukorijenjeno je u sistemsku krizu korporativnog kapitalizma. Liberalni režimi usvajaju neliberalna oruđa, dok autoritarni režimi održavaju represiju i selektivno se integriraju u globalno tržište. Institucionalna i normativna udaljenost između dva sistema se smanjuje s obje strane.

To ne znači da su Kina i zapadne demokratije postale identične. Politički pluralizam, nezavisnost suda, građanske slobode i izborna konkurencija i dalje stvaraju fundamentalne razlike. Obrnuta konvergencija opisuje smjer kretanja, a ne njeno završno stanje. Ona upozorava da sama integracija tržišta ne liberalizuje po automatizmu autoritarne režime, ali i da ekonomska nesigurnost i geopolitička rivalstva mogu progresivno lišiti liberalnih obilježja one političke sisteme koji su demokratski.

Empirijska literatura o takozvanom kineskom šoku jača ovaj argument. David Autor, David Dorn i Gordon Hanson pokazali su da su zajednice izložene kineskoj uvoznoj konkurenciji iskusile stalne gubitke zaposlenosti i plata, a ne brzo prilagođavanje koje predviđaju standardni trgovinski modeli. Njihova naknadna istraživanja povezala su izloženost slobodnoj trgovini s većom političkom polarizacijom. Ovi nalazi ne dokazuju da je sama globalizacija uzrokovala trampizam. Oni pokazuju da se distributivni i geografski efekti trgovine ne mogu tretirati kao privremena odstupanja od inače besprijekornog procesa prilagođavanja.

Rodrikovo zapažanje razlika između ponude i potražnje u populizmu je ovdje ključno. Ekonomski šokovi stvaraju nesigurnost i ogorčenost, ali politički akteri odlučuju kako će se te pritužbe tumačiti. Ljutnja može biti usmjerena protiv finansijskih elita, multinacionalnih korporacija i nejednakosti ili preusmjerena prema migrantima, manjinama i vanjskim neprijateljima. Materijalna dislokacija i kulturna politika nisu međusobno isključiva objašnjenja; ekonomska nesigurnost se može prenijeti u sukobe identiteta.

Transformacija zapadnih stranačkih sistema pojačava problem. Thomas Piketty, Amory Gethin i Clara Martínez-Toledano dokumentiraju pojavu "brahmanske ljevice" koja predstavlja visokoobrazovane birače i "trgovačke desnice" koja predstavlja grupe s visokim prihodima i bogatstvom. Dijelovi radničke i niže srednje klase sve više osjećaju da nemaju svoje političke prestavnike. Suočavaju se s kulturnom elitom, s jedne, i ekonomskom elitom, s druge strane.

Ovo pomaže da se objasni zašto se građani koji se osjećaju napuštenim mogu okrenuti liderima čiji im ekonomski programi objektivno ne služe. Populizam nudi ono što tehnokratski liberalizam više ne pruža: jezik pripadnosti, priznanja i političkog sukoba. Njegova rješenja mogu biti lažna, vodstvo autoritarno, ali njegova dijagnoza počinje stvarnim problemom praznine u političkom predstavljanju.


Globalnoj političkoj mašini ponestaje prostora


Svjetska ekonomija sada ulazi u fazu u kojoj se nacionalni politički odgovori sve više međusobno neutraliziraju. Japan je razapet između ogromnog akumuliranog javnog duga, rastućih troškova finansiranja, demografske kontrakcije i centralne banke čiji se politički prostor suzio. Sjedinjene Američke Države kombiniraju strukturne fiskalne deficite i visoke troškove servisiranja duga s protekcionizmom i sve eksplicitnijim naporom da se očuva tehnološka nadmoć. Evropa želi veću stratešku autonomiju, vojne kapacitete, zelenu transformaciju i socijalnu zaštitu, ali se suočava sa slabim rastom, visokim troškovima energije, fragmentiranim tržištima kapitala i restriktivnom fiskalnom politikom.

Svaka ekonomska sila pokušava prenijeti dio tereta prilagođavanja negdje drugdje. Sjedinjene Američke Države koriste carine, industrijske subvencije i strukturnu moć dolara. Kina odgovara kroz obim proizvodnje, prodor izvoza i državno podržan tehnološki napredak. Evropa se okreće defanzivnoj regulaciji i industrijskoj politici. Zemlje u razvoju se takmiče za investicije kroz poreske olakšice, jeftinu radnu snagu, sprečavanje rasta plata i izuzeća iz regulacije.

Ono što se čini racionalnim za svaku zemlju pojedinačno postaje kontradiktorno na sistemskom nivou. Svi žele više izvoziti, zaštititi strateške industrije, privući kapital, subvencionirati domaću proizvodnju i spriječiti nezaposlenost. Ne mogu svi to učiniti istovremeno.

Monetarna politika suočava se sa sličnim ograničenjima. Visoke kamatne stope mogu suzbiti inflaciju, ali će time intenzivirati pritiske na servisiranje duga, oslabiti investicije i otkriti finansijske slabosti. Niže stope mogu održati cijene imovine i zadužene vlade, ali će oživjeti inflaciju, potaknuti zaduženost i odgoditi restruktuisanje. Fiskalna ekspanzija podržava potražnju, ali se suočava sa sve zabrinutijim tržištima obveznica. Štednja uvjerava kreditore, a istovremeno slabi društveni legitimitet i ubrzava političku radikalizaciju.

Svijet se približava tački u kojoj ustaljene politike više ne rješavaju probleme. One ih prenose preko vremena, granica i društvenih klasa. Kada se ove kontradikcije više ne mogu odgađati, vlade će biti u iskušenju da promiješaju karte: priznaju gubitke, spašavaju odabrane institucije i uvale račun onima koji su najmanje sposobni da se tom uvaljivanju odupru. Radnici, poreski obveznici, mali štediše, penzioneri i mlađe generacije morat će apsorbirati posljedice odluka koje nisu donijeli. Bez strukturnih reformi, sljedeća velika kriza neće biti samo još jedan pad u poslovnom ciklusu. Može postati istovremena kriza distribucije, političkog legitimiteta i demokratskog predstavljanja.

Pitanja kojima se Acemoglu sada bavi su stoga prava pitanja s kojima se suočava liberalna demokratija: Zašto se vlade mijenjaju dok ekonomski smjer ostaje uglavnom fiksan? Zašto politički sistemi mogu identificirati svoje krize, a ipak ostaju nesposobni da reformišu strukture koje ih proizvode? I zašto izborna promjena tako često rotira administratore sistema bez promjena u raspodjeli ekonomske moći, smjeru tehnoloških napredaka ili mehanizmima kojima se prenose troškovi krize?

Ujedinjeno Kraljevstvo nudi otkrivajući primjer. Premijeri i vladajuće stranke se mijenjaju, ali slaba produktivnost, regionalna nejednakost, pogoršanje javnih usluga, nedostatak stambenog prostora, hronično slabo ulaganje i neriješene posljedice Brexita ostaju. Političke promjene opstaju, ali transformativni kapacitet je oslabio. Izbori mijenjaju upravitelje sistema bez promjene njegovog ekonomskog smjera. Acemoglu, na vlastitoj analitičkoj skali, traži objašnjenje ove krize reformskog kapaciteta i put izvan nje.

Upravo tu The Economist zauzima paradoksalnu poziciju. Predstavlja se kao prostor za nepristrasnu analizu političkog i ekonomskog neuspjeha, ali njegov ideološki okvir često sprječava to da se uzročni lanac prati do temeljne raspodjele moći. Vlade propadaju, birači postaju iracionalni, institucije se pogoršavaju, a populisti napreduju. U međuvremenu, vlasničke strukture, fiskalne privilegije, finansijski interesi i tehnološke koncentracije koje ograničavaju značajne reforme ostaju manje vidljive. Acemogluov nedavni rad je uznemirujući jer počinje okretati analizu prema ovim zaštićenim centrima moći.


Kritika s dva vrlo različita sloja


Dana 17. augusta 2026. godine, časopis The Economist je objavio neobično ličan napad pod naslovom „Najuticajniji ekonomista na svijetu je neobično neuvjerljiv“. Članak priznaje da je Acemoglu izuzetno produktivan, intelektualno impresivan i velikodušan prema mlađim naučnicima. Zatim ostatak svog prostora posvećuje ispitivanju da li je njegov ugled na vrhu ekonomske profesije opravdan.

Ovo je legitimno pitanje koje treba postaviti svakom slavnom naučniku, uključujući i dobitnicima Nobelove nagrade. Acemogluovo empirijsko istraživanje, teorija o institucijama i procjene efekata produktivnosti umjetne inteligencije nisu izvan svake kritike. Historija ekonomske nauke puna je uticajnih teorija koje su se kasnije pokazale nepotpunim, zavisnim od konteksta ili empirijski krhkim. Ipak, intervencija The Economista ne zvuči kao standardna naučna procjena. Njen ton, tajming i struktura sugerišu da je nešto drugo u pitanju. Na primjer, ona prelazi sa tehničkih neslaganja oko podataka o stopi smrtnosti za vrijeme kolonijalizma na podcjenjivačke stavove o Acemogluovoj političkoj analizi, njegovom prikazu tehnoloških promjena i njegovoj podršci umjetnoj inteligenciji koja je orijentisana za radnike. Ne tvrdi samo da neke od njegovih procjena mogu biti pogrešne. Cilj je umanjiti intelektualni autoritet na koji se on poziva kako bi se osporila današnja koncentracija tehnološke i ekonomske moći.

Članak kombinira dvije fundamentalno različite vrste kritike. Prva je metodološka. Ponovno se osvrće na poznati rad Acemoglua, Simona Johnsona i Jamesa Robinsona iz 2001. godine o kolonijalnom porijeklu komparativnog razvoja. Njihov argument - da su različita kolonijalna okruženja proizvela različite institucionalne aranžmane čiji su se efekti održali - postali su temelj savremene institucionalne ekonomije. Nobelov komitet je 2024. godine odao je priznaje ovoj trojici ekonomista "za studije o tome kako se institucije formiraju i utiču na prosperitet".

Podaci o smrtnosti doseljenika korišteni u njihovom originalnom radu zaista su osporavani. David Albouy je doveo u pitanje zapažanja primijenjena na različite teritorije, uporedivost historijskih podataka o stopi smrtnosti i čvrstoću korištenih procjena. Acemoglu, Johnson i Robinson su odgovorili da Albouyjevi zaključci zavise od uklanjanja većeg dijela Latinske Amerike i Afrike iz uzorka i dodavanja upitno postavljene indikatorske varijable u podacima o vojnim kampanjama. Njihov formalni odgovor objavljen je uz Albouyjevu kritiku.

Ovo su značajna pitanja i The Economist ima pravo da ih postavlja. Ipak, granice istraživačkog rada prelaze granice jednog skupa podataka. Adam Przeworski je doveo u pitanje da li se endogene institucije mogu koherentno tretirati kao primarni uzrok razvoja; Edward Glaeser i njegovi koautori tvrdili su da ljudski kapital i prethodni razvoj sami od sebe mogu generisati institucionalni napredak; i Gareth Austin je pokazao kako teza o preokretu sreće sabija afričku historiju i umanjuje važnost kolonijalne političke ekonomije i pravca razvoja lokalnih društava. U širem smislu, razlika između inkluzivnog i ekstraktivnog riskira da postane naknadna pamet i naknadna klasifikacija ako imperijalna moć, rat, klasni sukob, vanjska intervencija i varijacije unutar zemalja ne dobiju dovoljnu težinu u argumentaciji. Ovi prigovori ograničavaju okvir koji je tvrdio da postoji jedinstveno objašnjenje, ali oni ne čine analizu bezvrijednom.

Utjecaj rada se također ne može precizno izmjeriti. Pomogao je da se teorija ekonomskog razvoja odmakne od tretiranja tržišta, procesa akumulacije kapitala i tehnološke difuzije kao nezavisne od političke moći. Institucije određuju čija je imovina zaštićena, čiji se ugovori provode, ko se obrazuje, ko kontroliše državu i ko se može kolektivno organizirati.

Drugi sloj kritike The Economista ide dalje od strategija identifikacije ili historijskih dokaza i odbacuje Acemogluove ideje kao očite, pretjerano tmurne ili nedovoljno hrabre. Njegov argument da Trump povećava izvršnu moć uništavanjem ograničavajućih institucija dočekan je sa "Pa, očigledno." Članak časopisa karakterizira njegovu ideju o pro-radničkoj umjetnoj inteligenciji kao privlačnu, ali samorazumljivu. Na taj način je njegova zabrinutost zbog društvenog smjera tehnologije prestavljena kao pesimizam.

Ovo nije tehničko pobijanje. To je retorička relativizacija. Na djelu je poznata metoda: priznati da je argument tačan, a zatim ga proglasiti previše očiglednim da bi bio važan. Pa ipak, mnoge od najvažnijih istina u političkoj ekonomiji izgledaju očigledne tek nakon što je neko identificirao njihove mehanizme i pokazao zašto ih vladavajuće institucije sistematski krše. Ako je očigledno da bi vještačka inteligencija trebala pomagati radnicima, a ne istiskivati ih, zašto korporativni podsticaji i poreski sistemi tako često favorizuju automatizaciju? Ako je očigledno da izvršna vlast mora biti ograničena, zašto se u liberalnim demokratijama progresivno normalizuju vanredne ovlasti, politiziranje administracije i vladanje dekretima? Ako je zajednički prosperitet očigledan temelj demokratske stabilnosti, zašto je tako dosljedno podređen povećanju cijena imovine i mobilnosti kapitala?

(Nastavit će se.)

Autor: Ibrahim Ozturk

Prijevod: Kenan Muminagić, Prometej.ba

Izvor: https://www.populismstudies.org/long-read-the-economist-versus-acemoglu-who-will-govern-the-next-world-order/