https://prometej.ba/clanak/osvrti/dugo-citanje-casopis-the-economist-protiv-acemoglua-ko-ce-vladati-sljedecim-svjetskim-poretkom-6463 - prvi dio

https://prometej.ba/clanak/osvrti/dugo-citanje-casopis-the-economist-protiv-acemoglua-ko-ce-vladati-sljedecim-svjetskim-poretkom-drugi-dio-6469 - drugi dio


Da li je Acemoglu previše pesimističan u pogledu produktivnosti umjetne inteligencije?


Ovdje The Economist ima legitimno pravo. Acemogluov rad iz 2024. godine procjenjuje da će vještačka inteligencija generisati samo skromne dobitke u produktivnosti tokom sljedeće decenije - ne više od približno 0,66% ukupne produktivnosti prema svojim glavnim pretpostavkama. Proračun je bio namjerno ublažen. Koristio je model zasnovan na zadacima, fokusiran na zadatke koji bi vjerovatno mogli biti automatizirani ili potpomognuti i isključio je neke spekulativne buduće aplikacije. Acemoglu je naknadno priznao da nije u potpunosti predvidio brzinu razvoja AI koji ima sposobnost djelovanja i da je možda potcijenio njene primjene u naučnim istraživanjima. To je važno priznanje. AI može ubrzati razvoj softvera, eksperimentisanje, razvoj naučne građe, otkrivanje lijekova, organizacijsku koordinaciju i donošenje odluka. AI koji ima sposobnost djelovanja može kombinovati rasuđivanje, pamćenje, planiranje i eksterne alate na načine koji nisu obuhvaćeni ranijim procjenama. Ako se ove inovacije brzo i srazmjerno povećaju, Acemogluova originalna procjena produktivnosti može se pokazati preniskom.

Ali to je argument za reviziju kvantitativne procjene, a ne napuštanje njegovih stavova iz političke ekonomije. Zaista, brži napredak umjetne inteligencije čini njegove zabrinutost za institucije tim važnijim. Da je AI samo marginalni instrument produktivnosti, njegova koncentracija u nekoliko korporacija bila bi manje bitna. Ako postane infrastruktura opće namjene koja upravlja proizvodnjom, znanjem i komunikacijom, demokratski nadzor postaje neophodan.

Postoji i asimetrija u debati o dominantnoj tehnologiji. AI kompanije i njihovi investitori rutinski iznose spektakularne tvrdnje o produktivnosti, zapošljavanju i naučnoj transformaciji. Ove tvrdnje utiču na procjenu vrijednosti, investicije u infrastrukturu, elektroenergetsku politiku, poreske olakšice i javne subvencije. Ali skeptičnost ka ovim komercijalno vođenim prognozama tretira se kao ideološki pesimizam, dok se optimistične tvrdnje AI rukovodilaca predstavljaju kao neutralna tehnološka ekspertiza.

Ljudi koji predviđaju neizbježnu revoluciju umjetne inteligencije često su isti ljudi koji prikupljaju kapital, zahtijevaju regulatorna izuzeća i akumuliraju politički utjecaj iz tog očekivanja kojeg kreiraju. Ubacivanje realističnosti u njihove prognoze nije neprijateljstvo prema tehnologiji. To je elementarni zahtjev političke ekonomije.


Ko smo „mi“ koji trebamo da upravljamo veštačkom inteligencijom?


Urednička nezavisnost nije isto što i institucionalna neutralnost. O institucionalnom okruženju časopisa moralo bi se precizno promisliti. Economist Group ima formalne garancije za uređivačku nezavisnost, uključujući nezavisne povjerenike zadužene za zaštitu karaktera publikacije i sprječavanje kontrole od strane bilo kojeg pojedinačnog interesa. Te zaštite su važne. Ipak, uređivačka nezavisnost – zabrana vlasnicima da diktiraju uređivačku politiku – nije isto što i institucionalna neutralnost ili društvena distanca od ekonomskih sektora koji su pod lupom.

Objavljeni podaci pod pravnom odgovornošću o vlastitom upravom odborupokazuju neobično gusto preklapanje između upravljanja medijima, finansijama, vlasništvima i tehnologijama.

Predsjednik grupe Paul Deighton također predsjedava Goldman Sachs International i Goldman Sachs International Bank.
Mustafa Suleyman, glavni izvršni direktor Microsoft AI-a, obavlja funkciju neizvršnog direktora od 2019. godine i član je njenog odbora za tehnološka ulaganja.

Suzanne Heywood je glavna operativna direktorica Exora - najvećeg dioničara - i također je član tog odbora.

Diego Piacentini, još jedan član odbora, prethodno je obavljao visoke funkcije u Amazonu i Appleu.

Glavna urednica Zanny Minton Beddoes i sama je članica odbora.

Komercijalna blizina proteže se i na AI sektor. U najavi predstavljanju Economist Insidera, premium video proizvoda u oktobru 2025. godine, navodi se da je lansiranje "podržao Claude - AI za one koje rješavaju probleme". Sigurnije je nazvati Anthropic/Claude javnim navijačem tog predstavljanja nego zaključivati o kontroli nad uredničkim sadržajem. Razlika je bitna: sponzorstvo ili komercijalna podrška stvara odnos koji čitaoci mogu razumno ispitati, ali to ne utvrđuje da je sponzor odabrao članak ili diktirao njegove zaključke.

Historijske poveznice odbora pojačavaju poentu o blizini, a ne o zavjeri. Eric Schmidt, tadašnji izvršni predsjednik Alphabeta, napustio je upravni odbor 2015. godine. Relevantni zaključak je ograničen: upravljačka mreža publikacije dugo se preklapala s upravljačima iz svijeta tehnologije i finansija. Bilo bi pogrešno skočiti s te činjenice na tvrdnju o uredničkim instrukcijama. Bilo bi jednako naivno tretirati institucionalnu lokaciju kao nebitnu i pretpostaviti da je sve uredu, da su reforme pretjerane i da za koncentraciju moći treba pretpostaviti da su nevine dok se ne dokaže suprotno.

Nijedan javno dostupan dokaz ne utvrđuje da su Microsoft, Goldman Sachs, Exor, Anthropic ili bilo koji član upravnog odbora naručili, uredili ili odobrili napad na Acemoglua u augustu 2026. U ovom eseju se ne tvrdi da je bilo takvih intervencija. U njemu je iznosim užu tvrdnju da autoritet časopisa ne treba miješati s neutralnim pogledom. Formalna urednička autonomija može koegzistirati s upravljačkim i komercijalnim ekosistemom čiji članovi dijele izloženost tehnologijama, finansijskim strukturama i vlasničkim interesima koje Acemoglu želi da demokratska politika disciplinuje.

Ova institucionalna blizina postaje značajnija kada The Economist pređe s analize na eksplicitno zagovaranje politike. Samo tri dana nakon što je napao Acemogluovu kritiku koncentrisane tehnološke moći, časopis je objavio članak u kojem je izjavio da bi Britanija bila "luda ako bi se riješila Palantira", pozivajući time vladu da ne koristi klauzulu o raskidu u Palantirovom ugovoru o NHS platformi za podatke vrijednom 330 miliona funti. Vođa Palantira nije bio povezan sa sponzorstvom Anthropica, a nema dokaza da je Palantir naručio ili utjecao na njega. Ipak, ovo je bila nepogrešiva urednička intervencija u korist značajno jakog održavanja odnosa javnog sektora s kontroverznim američkim tehnološkim izvođačem radova - čak i nakon što je parlamentarni odbor upozorio na ovisnost o dobavljaču i opisao zavisnost Britanije od Palantira kao „neprihvatljivu slabu tačku“. Jukstapoziciju je teško ignorisati: The Economist odbacuje Acemogluova upozorenja o koncentrisanoj tehnološkoj moći kao sumorna ili očigledna, dok istovremeno koristi vlastiti institucionalni glas kako bi branio upravo onu vrstu zavisnosti države i tehnologije koju njegova politička ekonomija traži da demokratska društava propitaju.

The Economist postavlja opravdano pitanje o Acemogluovom zahtjevu da „mi“ usmjeravamo vještačku inteligenciju u pro-ljudskom smjeru. Ko tačno predstavlja ovo „mi“? Vlade mogu biti zarobljene. Kontrolorima može nedostajati tehnička stručnost. Sindikati ne predstavljaju sviju. Stručni odbori mogu postati neodgovorni. Nacionalna kontrola može podstaći da investicije migriraju prema više popustljivim jurisdikcijama. „Vještačka inteligencija usmjerena za radnike“ nije samoizvršavajući program. Ali ove poteškoće ne opravdavaju prepuštanje tehnološkog smjera tržištu. Tržišta ne uklanjaju politički izbor; ona prenose donošenje odluka na korporativne rukovodioce, investitore, vlasnike platformi i fondove rizičnog kapitala.

Odsustvo demokratskog upravljanja nije neutralnost. To je privatno upravljanje. Pravo pitanje nije hoće li neko upravljati vještačkom inteligencijom. Neko to već radi. Pitanje je hoće li njegov smjer biti isključivo određen profitabilnošću, zamjenom radne snage, ekstrakcijom podataka i dominacijom na tržištu - ili i javnim ciljevima kao što su: bolje zapošljavanje, obrazovanje, zdravstvena zaštita, naučna otkrića i demokratska otpornost.

Vjerodostojna pro-ljudska agenda za vještačku inteligenciju stoga bi zahtijevala više od slogana. Uključivala bi politiku konkurencije, interoperabilnost, javni pristup računarskoj infrastrukturi, javno finansiranje istraživanja, reformu poreskih podsticaja koji favorizuju automatizaciju, učešće radnika u primjeni na radnom mjestu, ograničenja algoritamskog nadzora i transparentnost u automatizovanim odlukama sa visokim ulozima. Acemogluovi recepti mogu biti nepotpuni. Nepotpunost nas poziva da razvijemo program, a ne da vratimo snagu donošenja odluka oligopolima koji su sami stvorili problem.

U međuvremenu, ne postoje javno dostupni dokazi koji pokazuju da je članak The Economista naručila tehnološka kompanija ili da je proizveden kao dio koordinirane hajke. Nazvati ga kupljenim napadom bez dokaza oslabilo bi argument. Međutim, članak ne mora biti doslovno naručen da bi obavljao ideološku funkciju. Njegova funkcija je da suzi granice prihvatljive reforme.

Decenijama se liberalni establišment osjećao ugodno uz institucionalnu ekonomiju kada je objašnjavao siromaštvo zemalja u razvoju kroz korupciju, nesigurna imovinska prava i autoritarnu vladu. Postaje im manje ugodno kada se isti analitički okvir primijeni na zapadni kapitalizam i postavi pitanje da li su koncentrisana korporativna moć, oslabljena radna snaga, regresivno oporezivanje i tehnološki oligopol sami po sebi ekstraktivne institucije.

Acemogluov raniji rad mogao bi se čitati kao opravdanje liberalnog poretka: inkluzivne zapadne institucije generisale su prosperitet, dok je ekstrakcija objašnjavala stagnaciju negdje drugo. Njegov nedavni rad okreće istu prizmu prema unutra. Ranije inkluzivne institucije mogu postati ekstraktivne jer se bogatstvo koncentriše, rad slabi, zajednički prosperitet se smanjuje, a sve značajniji savez se formira između korporacija koje vladaju umjetnom inteligencijom, kapitala i vlade. Ovo podsjeća na ono što ja nazivam obrnutom konvergencijom: umjesto da privlačio autoritarne sisteme ka zapadnim normama, Zapad počinje žrtvovati vlastita ograničenja, konkurentski poredak i demokratske obaveze. Prekid je teško ne viditi. Raniji Acemoglu je bio dobrodošao kada je ekstrakcija dijagnosticirala propale države; noviji Acemoglu postaje nepoželjan kada pita da li zapadni establišment to proizvodi iznutra.

To je istinski neugodan Acemoglu. On ne upozorava samo na Trumpa, Erdogana, Bolsonara ili druge populističko-autoritarne lidere. On pita koji su neuspjesi liberalizma omogućili njihov uspon. Ne opravdava napade na demokratiju, ali također ne dozvoljava da se ustaljene elite predstave kao nevini čuvari sistema koji su oni sami diskreditirali.

Njegov argument lišava liberalni establišment njegove preferirane moralne jednostavnosti: prosvijećene institucije s jedne strane i iracionalni populizam s druge. Između njih leži politička ekonomija napuštenih regija, nesigurno zaposlenje, opadajuća mobilnost, koncentrisano bogatstvo i građani koji demokratiju doživljavaju kao periodično glasanje bez značajnog utjecaja na sile koje oblikuju njihove živote.


Reforma ili sistemski raspad


Acemogluov program možda nije dovoljno radikalan za antikapitalističku ljevicu, ali ostaje previše intervencionistički za tržišne liberale. Upravo zato je važan. Pokušava izgraditi reformistički put između neoliberalne iscrpljenosti i autoritarnog raspada.

Svijetu ne nedostaju upozorenja o populizmu. Nedostaje mu politička ekonomija sposobna ukloniti uvjete iz kojih populizam crpi svoju moć. Demokratija ne može opstati unedogled ako njeni branitelji građanima nude ustavna predavanja, a istovremeno im uskraćuju ekonomsku sigurnost, društveno priznanje i efektivnu zastupljenost. Niti se demokratija može zaštititi samo zabranom pokreta koji privlače razočarane birače. Suzbijanje političkih simptoma bez rješavanja ekonomske i institucionalne bolesti riskira transformaciju liberalne demokratije u vladavinu prosvijećenih čuvara - liberalnih po rječniku, ali sve neliberalnijih u praksi.

Ovo ne znači prihvatanje svakog zahtjeva artikuliranog u ime „naroda“. Većine mogu kršiti prava manjina, napadati nezavisnost sudstva i osnaživati autoritarne vođe. Kao što Rodrik i Sharun Mukand naglašavaju, izborna demokratija i liberalna demokratija nisu identične. Politička prava, građanska prava i imovinska prava počivaju na različitim društvenim koalicijama i mogu doći u sukob. Ali odbrana prava manjine i ustavna ograničenja ne mogu se trajno odvojiti od materijalne inkluzije. Liberalna demokratija treba jake društvene i ekonomske temelje - ono što Acemoglu naziva zajedničkim prosperitetom, a što je Rawls shvatio kroz fer vrijednost političkih sloboda.

Stoga neophodna reforma mora ići dalje od obične regulacije. Mora preispitati odnos između rada i kapitala, javne vlasti i privatne moći, nacionalne demokratije i globalnih tržišta. Mora se suočiti s oligopolom, izbjegavanjem poreza, nestankom kolektivnog pregovaranja, privatizacijom znanja, finansijskom nestabilnošću i političkom moći koju su akumulirale tehnološke platforme. Također mora prepoznati da efikasnost nije jedini kriterij po kojem treba prosuđivati ekonomski poredak. Otpornost, dostojanstvo, učešće, društvena kohezija i demokratska legitimnost su produktivna svojina čak i kada se konvencionalni modeli slabo cijene.

To ne čini svaki Acemogluov prijedlog tačnim. Njegove institucionalne kategorije mogu biti preširoke. Njegovi narativi bolje funkcionišu retrospektivno nego prediktivno. Njegova procjena produktivnosti umjetne inteligencije može zahtijevati značajnu reviziju. Njegov program reformi treba jasnije instrumente, jače političke koalicije i izvodljivu međunarodnu implementaciju. To su razlozi da se ozbiljno raspravlja o Acemogluu, a ne da se odbaci ili porekne njegov doprinos.

Umjesto toga, The Economist naizmjenično koristi tehničke prigovore i retoričko potcjenjivanje. Pita se zašto su institucije važne ako su nastale iz ranijih institucija. Pa ipak, svako društveno objašnjenje mora početi s naslijeđenim strukturama, historijskim šokovima i političkim sukobima. On opisuje tehnologiju usmjerenu na radnike kao očiglednu, dok ekonomski podsticaji pretežno favoriziraju zamjenu rada. Kritizira Acemoglua zbog potcjenjivanja koristi tehnologije, a zanemaruje njegovo centralno pitanje: ko posjeduje moć da preusmjerava taj profit?


Dakle, u čije ime govori The Economist?


Možda je odgovor jednostavniji od teorije zavjere. Čini se da The Economist želi Acemoglua kao institucionalnog ekonomistu, ali ne i Acemoglua kao političkog ekonomistu i kritičara koncentrisane moći. Bio je zadovoljan naučnikom koji je objasnio zašto siromašnije zemlje trebaju bolje institucije; znatno je manje zadovoljan dobitnikom Nobelove nagrade koji tvrdi da su i same institucije bogatih liberalnih demokratija preuzete i da se moraju rekonstruirati. Arhiva stoga sugeriše da se nije promijenio kvalitet Acemogluovog istraživanja, već smjer u kojem je sada usmjeren njegov objektiv.

Časopis želi kritiku autoritarnog populizma bez potpune istrage ekonomskog poretka koji je proizveo populističku potražnju. Pozdravlja inovacije, ali se opire demokratskim zahtjevima za kontrolu njihovog smjera. Prihvata ograničenu regulaciju, a istovremeno ostaje sumnjičav prema svakom projektu koji bi preraspodijelio moć donošenja odluka sa vlasnika kapitala, digitalnih platformi i akreditovanih elita na radnike i zajednice.

To ne znači da časopis govori po uputama skrivene grupe tehnoloških milijardera. Njegov glas je više strukturalni nego zavjerenički. Izražava svjetonazor liberalno-kapitalističkog establišmenta koji prepoznaje opasnosti postojećeg poretka, ali i dalje nerado prepituje preraspodjelu njegove moći.

Ova razlika postaje odlučujuća kako se dostupne politike i strategije približavaju granicama svojih mogućnosti. Monetarna politika je zarobljena između inflacije i duga; fiskalna politika između društvene potražnje i discipline na tržištu obveznica; industrijska politika između nacionalne sigurnosti i odmazde protekcionizma; demokratska politika između izborne konkurencije i opadajućeg kapaciteta upravljanja. Sljedeća kriza se već može naslutiti. Centralno pitanje više nije hoće li se karte promiješati, već kome će biti dozvoljeno da ih premješa – i ko će posjedovati pravo da sjedi za stolom nakon njihovog miješanja.

Branitelji postojećeg poretka mogu prihvatiti nove lidere, novi regulatorni vokabular, pa čak i redizajniranu institucionalnu fasadu. Ono čemu se oni opiru jeste rješenje u kojem bi grupe koje su apsorbovale gubitke starog sistema dobile stvarnu moć nad novim. Preferiraju reformu koja preraspodjeljuje karte, ali u kojoj stari vlasnici ostaju pobjednici: vlade se mijenjaju, tehnologije se mijenjaju, jezik politike se mijenja, dok komanda nad kapitalom, podacima, znanjem i političkim utjecajem ostaje u suštini netaknuta.

Iz ove perspektive, napad na Acemoglua nije važan samo zato što je meta na dobitniku Nobelove nagrade. Njime se pokušava oslabiti jedan od intelektualnih puteva kojim se skreće pažnja javnosti sa vidljivog neuspjeha vlada na dublje strukture koje ih ograničavaju. Acemoglu nas ohrabruje da se zapitamo ne samo zašto je jedna vlada propala, već i zašto se uzastopne vlade suočavaju s istim zidom; ne samo zašto populisti pobjeđuju, već zašto liberalna demokratija više ne uvažava pritužbe kojima se dosad hranila. i, na koncu, da se zapitamo ne samo da li vještačka inteligencija povećava produktivnost, već ko će kontrolisati tu produktivnost i prisvojiti njen profit.

Ovaj napad favorizuje reformu, pod uslovom da ona ne postane transfer moći. Acemogluov pravi prekršaj nije pesimizam, već njegovo insistiranje da je tehnološki napredak politički izbor, da se liberalna demokratija ne može odvojiti od zajedničkog prosperiteta i da tržišta ne mogu disciplinirati koncentracije moći koja su sama stvorila.

Ironija je u tome što Acemoglu pokušava spasiti, a ne uništiti, liberalni poredak koji je The Economist historijski branio. On upozorava da, ukoliko se kapitalizam ne disciplinira, tehnologija ne demokratizira, a prosperitet ne podijeli na širem nivou, sljedeća faza neće biti čistiji liberalizam. To će biti dublja oligarhija, agresivniji populizam i autoritarna država u ekspanziji.

Globalnom sistemu ponestaje ustaljenog političkog prostora. Njegove monetarne, fiskalne, geopolitičke i tehnološke kontradikcije se više ne mogu rješavati beskonačnim prebacivanjem troškova na radnike, poreske obveznike i buduće generacije. Ili će liberalna demokratija razviti kapacitet za reformu struktura koje proizvode nejednakost, nesigurnost i koncentrisanu moć, ili će ih buduća kriza reformisati kroz nered.

Moguće je ne slagati se s Acemogluovim modelima, historijskim tumačenjima ili ponuđenim lijekovima. Ali odbacivanje njegovih centralnih upozorenja kao sumornih ili očiglednih nije pravi odgovor. Suštinsko pitanje više nije da li postojeći poredak treba reformu. Pitanje je da li reforma može stići prije sljedeće krize - i da li će miješanje karata stvoriti istinski novo rješenje ili će samo reproducirati stare pobjednike pod novim institucionalnim imenom.

Autor: Ibrahim Ozturk

Prijevod: Kenan Muminagić

Izvor: https://www.populismstudies.org/long-read-the-economist-versus-acemoglu-who-will-govern-the-next-world-order/