Izvor karikature: politika.rs (D. Stojanović)

Prozvao me 27. decembra 2024. na Muskovoj mreži X Haris Imamović, bivši savjetnik SDA-ovog člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića, kojeg su mnogi mediji nazivali fikusom Bakira Izetbegovića. Kakav član Predsjedništva, takav i savjetnik, pa je taj nemušti duet pojeo četiri godine mandata u Predsjedništvu BiH, vrteći stalno iste političke fraze o Bosni i njenoj tragičnoj prošlosti te, naravno, strašnoj budućnosti. Od te njihove nacionalne brige potekle bi mi suze zato što sam ih žalio u njihovoj nemoći da promijene makar jednu ciglu u naherenoj državi koja se po njima raspadala iz dana u dan, što zbog domaćih izdajnika, što zbog otvorenih velikosrpskih i velikohrvatskih neprijatelja. Oni su bili na njenom braniku, podupirali tu dejtonsku građevinu golim rukama na kojima su iskakali žuljevi od napora, malterisali raznoraznim ispraznim verbalnim alatkama njene ispucale zidove, a Imamović je svim svojim znanjem umovao o velikoj narodnoj patnji i solidarisao se sa siromašnim građanstvom kupovinom skupih odijela u kojima je napuhivao svoj politički ego. Žrtvovati se za zemlju iz udobnih fotelja i s dobro plaćenih političkih funkcija nije lako, naročito ako imaš ambiciju da umjesto fikusa ti postaneš fikus, omiljeni kadar, stranački ideolog, glavni kadrovik i na koncu potrčko koji se dodvorava onima iznad sebe, jer tvoja karijera je suština života, sami njegov smisao.

Zašto sam zapeo za oko tako moćnoj pojavi kakva je Haris Imamović? Naprosto zato što sam u emisiji Polis na TVSA 26. decembra argumentirano razorio ublehu Željka Komšića o tobožnjoj građanskoj državi, zahvaljujući kojoj ovaj polupismeni političarčić sjedi u Predsjedništvu BiH već petnaestu godinu i neprestano širi paranoju o ugroženosti države, a on kao najveći patriota brani je od svih neprijatelja iz čitavog svijeta, koji su se protiv nje urotili i napadaju je i iznutra i izvana, svim mogućim retoričkim oružjima. Komšića već odavno smatram najvećom političkom štetočinom u BiH, koji svojom militantnom retorikom odbija sve nebošnjake od ove zemlje. Po svom političkom štetočinstvu blizu mu je Haris Silajdžić, koji je rušenjem Aprilskog paketa ustavnih promjena iz 2006. godine zakočio državu u suludi Dejtonski ustav za ko zna koliko vremena u budućnosti. Komšić inače barata sa dvije-tri političke fraze, a najdraža mu je ona o baklavama. Naime, on je u svom jednom predizbornom gostovanju na televiziji Face tvrdio da neki političari ne vole baklave, a on ih voli. Time ovaj demagog podilazi najprizemnijem bošnjačkom nacionalizmu, osvaja njegove emocije i postaje poželjna slika Hrvata koji je asimiliran u bošnjački kolektiv. Na tome dobija izbore i gubi vrijeme u Predsjedništvu već četiri mandata, a da za zemlju nije uradio ništa, osim što je dizao dreku i pozivao na odbranu sve njene patriote. Ta je retorika neprestano traumatizirala društveno polje, a rat se pretvorio u bosanskohercegovačku verbalnu svakodnevnicu.

Stoga sam i bio prinuđen da u pomenutoj televizijskoj emisiji argumentima razbijem njegovu ublehu o građanskoj državi, povodom presude u slučaju Kovačević pred Sudom za ljudska prava u Strazburu. Naime, presuda Kovačević, oko koje se zadeverala gotovo sva politička kasta u BiH, podrazumijeva da čitava zemlja postane jedna izborna jedinica. A da bi se provela, potreban je ne samo politički konsenzus vladajućih stranaka, nego i dvotrećinska većina u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, zatim slijedi Dom naroda, a najveća prijetnja po provođenje te presude dolazi od entitetskog veta koji mogu uložiti predstavnici iz Republike Srpske. A to znači da smo suočeni s nemogućom misijom. Istodobno, provođenje te presude značilo bi i stvaranje unitarne države s vrlo izvjesnom dominacijom najveće nacije u njoj – bošnjačke, nad drugim dvjema, srpskom i hrvatskom. Baš to bi značila i Komšićeva ubleha o građanskoj državi na principu jedan čovjek – jedan glas. Komšić nikad nije objasnio javnosti kako bi ta njegova građanska država bila strukturno i institucionalno organizirana, a bio je obavezan jer ju pred svake izbore zagovara. Takvo objašnjenje dužan je ponuditi radi vlastitog političkog integriteta i morala. Zašto to nije učinio, ne želim da nagađam. Neka čitatelji ovog teksta sami odluče zašto Komšić bježi od tog objašnjenja.

U pomenutoj televizijskoj emisiji naglasio sam da je BiH složena državna zajednica građena po modelu konsocijacije. Ona podrazumijeva da je određenim društvenim grupama, u slučaju BiH konstitutivnim narodima, zagarantirano pravo učešća u svakom obliku vlasti. BiH je na svim razinama vlasti upravo takva. Od one državne, preko entitetske, sve do kantonalne. Zato je i propisan nacionalni broj ministara u Vijeću na državnoj razini i vladama oba entiteta, te vladama svih kantona, uz dvodomne parlamente na državnoj i entitetskim razinama. Deset kantona, dva entiteta, plus Distrikt Brčko pokazuju da sam bio potpuno u pravu kad sam u Polisu tvrdio da je BiH složena državna zajednica u kojoj se suverenitet s tri konstitutivna naroda prenosi na institucije sistema. U emisiji sam također ustvrdio da je princip jedan čovjek – jedan glas zagovarao i Slobodan Milošević u složenoj državnoj zajednici kakva je bila SFRJ. Da, jeste. Potvrđuju to mnogobrojne Miloševićeve izjave.

„Mi insistiramo da se u centar političkog sistema stavi čovjek i građanin, a ne pripadnik pojedine republike ili pripadnik pojedine nacionalnosti“, govorio je Milošević. „Meni je najjednostavnije izaći i primijeniti modele koji su već testirani, postoje u demokratskim državama zapadne Europe, a to je model građanskog gdje umjesto kolektiviteta koji je u centru uređenja i društvenog života u jednoj zemlji vi uvodite pojedinca kao centar tog ustavnog sistema, centar društva“, govorio je Komšić za Face TV. Ova Komšićeva potpuno nepismena izjava jedino je njegovo objašnjenje građanske države. Kad obratite pažnju na taj ideološki gaf, vidite u kojoj mjeri je Komšić politološki neobrazovana politička pojava i koliki je to demagog.

U Polisu sam također naglasio da ni npr. Njemačka, niti Španija, pogotovo ne Belgija ili Švicarska nisu organizirane u svojim izbornim zakonima kao jedna izborna jedinica. U Evropi je to Francuska, napomenuo sam. Dakle, u državama zapadne Evrope, a to očito ne zna Komšić, postoje različiti izborni sistemi i različita ustavna rješenja. Zato onaj koji voli baklave ne vidi dalje od nosa, kako kaže narodna poslovica. To je raspon njegovog znanja i obrazovanja.

A sad o fikusovom fikusu, tj. Harisu Imamoviću i Slobodnoj Bosni koja ga prenosi s platforme X. Slobodna Bosna moje izjave trga iz konteksta i dovodi ih u vezu sa HDZ-ovom propagandom. Šta sam tačno govorio na Polisu čitateljstvo može vidjeti na YouTube kanalu TVSA.

Slobodna Bosna ukupno moje izlaganje svodi na slijedeće: „Prvo, treba razbiti famu o toj tobožnjoj građanskoj državi, šta ona znači i šta ona podrazumijeva u složenim državnim zajednicama kakva je Bosna i Hercegovina? (...) Ako nastavimo trubiti o građanskoj državi, onda ja moram se složiti sa onima koji tvrde da je to unitarna država i moram reći da je takvu državu htio Slobodan Milošević. To je taj recept. Milošević je u složenoj nacionalnoj federaciji zagovarao princip jedan čovjek jedan glas s dominantno velikosrpskim nacionalizmom, kazao je Kazaz.“

Dakle, ni riječi o konsocijaciji, polupismenom političarčiću i demagogu Komšiću i problemima ustavnih promjena u BiH. Tako rade Komšićevi propagandisti, uz senzacionalistički naslov: „Pljušte reakcije na društvenim mrežama: 'Činjenica da Enver Kazaz pristaje na propagandni falsifikat HDZ-a je porazana'.“ Ne pada mi na pamet da se branim od ovakvih objeda. HDZ-ov nacionalizam mi se gadi, u istoj mjeri u kojoj i SNSD-ov ili SDA-ov, ili Komšićeva demagogija.

A iza tog pljuštanja reakcija na društvenim mrežama navode se samo dvije. Jedna je anonimna, a drugu je napisao Haris Imamović. Fikusov fikus je lupio nevjerovatnu glupost, miješajući babe i žabe, partijsku organizaciju i ustavno uređenje zemlje, partijsko odlučivanje u negdašnjem Savezu komunista Jugoslavije i Miloševićevu nacionalističku težnju za dominacijom Srba u SFRJ, izborni zakon i partijski statut. Evo kako taj Imamovićev propagandni kalambur izgleda:"Kad je prosta većina od 755 delegata na 14. kongresu podržala slovenački prijedlog da se osudi ekonomska blokada, koju je Srbija uvela Sloveniji, predsjedništvo Kongresa, na čelu sa Momirom Bulatovićem, osporilo je odluku, tvrdeći da je potrebna kvalificirana većina od 828 delegata.

755 delegata je bilo ZA, 580 protiv, ali odluka nije usvojena. Jer MILOŠEVIĆ NIJE BIO ZA VLADAVINU VEĆINE. Činjenica da Kazaz, kao kadar SDP-a, pristaje na propagandni falsifikat HDZ-a je porazna.

Nakon što odluka nije usvojena, iako je dobila podršku većine delegata, slovenački delegati su napustili kongres. RTS je objavio dokumentarac 'Kako je propao SKJ' u kojem Raif Dizdarević govori o Miloševićevom protivljenju volji proste većine", objavio je Imamović na svom Twitter nalogu.

Imamović ne navodi da su pomenuti delegati učestvovali u radu izvanrednog kongresa SKJ iz 1990. E, sad, pitanje je kako dolazi do zaključka da Milošević nije bio za vladavinu većine. Je li to većina u državi ili partiji? Kako je moguće da savjetnik člana Predsjedništva BiH, makar to bio i nesposobni Džaferović, ne razlikuje način donošenja odluka u SKJ i ustavno uređenje zemlje, te njen izborni zakon? Odgovor je jednostavan – treba spašavati Željka Komšića od njega samog, a pogotovo bošnjačko nacionalističko nastojanje da se stvori unitarna država. Jednom riječju, kad se logika poništi, moguće je sve: laž je istina, mlijeko je zeleno, Zemlja je ravna ploča, Komšić je obrazovan, Džaferović sposoban, a SDA i DF su stranke slobode, a ne bošnjačkog nacionalizma; na koncu, Imamović nije fikusov fikus i propagandist, već intelektualna gromada kojoj se dive Izetbegovići. A kako znaju biti tupasti i smiješni branitelji Željka Komšića i njegove ublehe o građanskoj državi, možda najbolje govori slučaj Dževada Adžema, negdašnjeg člana predsjedništa DF-a. On je u emisiji FTV-a Odgovorite ljudima iz 2022, nakon što mu je ne pominjući ime autora Slaven Raguž u 53. minuti pročitao Miloševićevu izjavu iz 1989. godine, uskliknuo: „To je građanski koncept koji mi zastupamo“.

E, upravo zato treba razbiti Komšićevu ublehu o građanskoj državi. Jer, ona, za bit će čitavih šesnaest Komšićevih godina na mjestu člana Predsjedništva BiH, nije bila ništa drugo do sredstvo za dobijanje vlasti. A nasuprot Komšiću stoji vizija građanske države koju zastupa obrazovani politolog Tarik Haverić. Nju je moguće razumjeti, jer dolazi iz liberalne teorije o slobodi čovjeka i njegovom pravu da bude zaštićen od države i da mu ona garantira sva prava.

Enver Kazaz, Prometej.ba