Uzdigli su se sarajevski plaćenički medijski diletanti nakon mog intervjua datom Miroslavu Vasilju u emisiji Kompas RTV HB 8. 4. 2025. i proglasili me izdajnikom države i antibošnjakom koji tobože hoće da proda Draganu Čoviću i njegovim Hrvatima sve Bošnjake po mjeri Željka Komšića i njegovog šefa Bakira Izetbegovića. Ti diletanti uglavnom ne potpisuju svoje tekstove, pa iz anonimnosti lažima, klevetama i manipulacijama iskrivljuju sve ono što sam rekao kako bi razbuktali nacionalističku mržnju i prljave strasti. Činjenica da se na portalima koji su instrumenti nacionalističke moći SDA i DF-a ne potpisuju tekstovi dokazuje da ih te dvije partije i njihovi vođe koriste kao oružje kojim treba usmrtiti svakog neistomišljenika, a eventualnog kritičara spaliti na lomači kolektivnog bijesa. Diletantima su se pridružili i mediokriteti s Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, Sead Turčalo i izvjesni Zlatan Hadžić, tekstom besmislenog naslova Poetsko crtanje etnonacionalnih granica: Igre s etnicitetom i teritorijem. Naravno, nije izostao ni dežurni patriota Dragan Bursać. On je na portalu Radio Sarajevo objavio okraću splačinu pod blentavim naslovom: Nikšiću, a da odmah proglasiš Herceg-Bosnu? Bursaću se na portalu Politički.ba priključio i Enver Išerić blesavim tekstom naslova Enver Kazaz za sebe kaže da je ništa. Kako onda može predložiti „nešto“?

Tu je, naravno, i Emir Suljagić. On na platformi X tvrdi da ja tobože tražim kapitulaciju BiH. I Dženan Đonlagić, laprdavi zastupnik u državnom parlamentu, juriša iz busije DF-a na istoj platformi protiv nečega što sam govorio, samo ne zna šta sam govorio, ali zna da je protiv toga. Glasnuo se i polupismeni Muamer Bandić, člančić Skupštine Kantona Sarajevo, glupošću da skupa sa Nerminom Nikšićem podržavam hrvatski fašizam i da bih sigurno podržao i Hitlera u njegovo vrijeme. Uz njih je i čitava bulumenta SDADF agitatora na čelu sa Harisom Imamovićem, čije sam stavove prije izvjesnog vremena razorio na Prometeju.

Elem, uzjogunila se sarajevska medijska mahala i na svoj uobičajeni način pod krinkom brige za državu i Bošnjake u njoj zarlaukala: IZDAJA. Naravno, nema ni jednog argumenta, niti ga može imati, ali ona sve unaprijed zna: Bosna je merhametli zemlja, Željko Komšić je njen sakralni čuvar, a Bakir Izetbegović je novi melek koji bdije nad njenom sudbinom. Medijska mahala je bezuvjetno patriotski nastrojena i spremna da puca iz svih verbalnih oružja iz kojih ispadaju samo ogavne laži, jeftine parole, mrzilačka ideologija, nacionalistička paranoja i ublehe.

Pođimo od Dragana Bursaća, jer je njegovo širenje bošnjačke paranoje od nestanka Bosne i Hercegovine i obnove Herceg-Bosne najjadnije: „Šta je 'dogovor' Nikšić–Čović o Južnoj interkonekciji, ako nije hladna prodaja preostalog suvereniteta za šaku euroatlantske milostinje i naklonosti HDZ-a? I, da bude tragičnije, sve to uz onu srdačnu, kolonijalnu crtu koja se vratila odlaskom gospodina ambasador Michael Murphy — kao da smo iole drugačiji od Portorika ili Guama, samo s lošijim internetom i više zastava.“ Ne navodi Bursać niti jedan element tog dogovora kojeg, u stvari, naprosto nema. Ali, on zna da eto ima, da je potpisan i da je njime hladno prodan preostali suverenitet. Kako je to prodan ne znamo, jer Bursać ne daje nikakav dokaz, ne navodi niti jednu činjenicu, ali vazi Bošnjacima s medijskog minbera lažnog patriotizma, da bi po ko zna koji put arlauknuo: IZDAJA. Laž o tome da je Trojka izdala BiH pred Čovićem i Dodikom nastala je u glavama medijskih jurišnika SDADF odavno, onog trenutka kad je formirana vlast na državnom nivou nakon prošlih izbora. U međuvremenu je Trojka raskinula koaliciju s Dodikom, koji je blokirao državu i poslije neprevosnažne presude zbog neprovođenja odluka visokog predstavnika u BiH, gospodina Kristijana Šmita, počinio državni udar zabranjujući organima BiH, Sudu, Tužilaštvu i SIPA-i, djelovanje na prostoru Republike Srpske.


Ne navodi Bursać niti jedan element tog dogovora kojeg, u stvari, naprosto nema. Ali, on zna da eto ima, da je potpisan i da je njime hladno prodan preostali suverenitet. Kako je to prodan ne znamo, jer Bursać ne daje nikakav dokaz, ne navodi niti jednu činjenicu, ali vazi Bošnjacima s medijskog minbera lažnog patriotizma, da bi po ko zna koji put arlauknuo: IZDAJA

Pošto je Trojka otpisala i potpuno politički porazila Dodika, kojeg su zadnje dvije decenije neprestano hranili Bakir Izetbegović i Željko Komšić, ostalo je medijskoj mahali da demonizira Čovića i Hrvate, jer oni neće ništa drugo do obnovu Herceg-Bosne. Južna interkonekcija tako postaje ravna ustavu države, njenom suverenitetu, a ekonomsko pitanje pretvara se u čisto ideološko. U Bursaćevoj glavi, dakle, sve se pomiješalo, a Nermin Nikišić postao je odjednom bobanovac, jednak drugim UZP-ovcima i izdajnik na čelu Vlade Federacije BiH. Drugim riječima, Bursać piše budalaštine, uvjeren da stoji na braniku domovine dok jaše na politici SDADF-a.

Potom zapada u krajnji jad i mentalnu bijedu: „Naravno, za sve to postoji narativ. Mora postojati. Ne možeš prodati državu bez deklaracije o porijeklu. Zato tu ulijeće Enver Kazaz, čovjek koji se od nekadašnjeg profesora književnosti transformisao u pečat ideološke legitimacije svakog novodržavnog eksperimenta.

Njegova nova filozofija glasi: bolje da Trojka nestane nego da ne udovolji Čoviću. Pa to i Čović misli, samo ne zna tako lijepo da sroči.”


Na parolaškom patriotizmu i običnom lupetanju Bursać je u Sarajevu izgradio ozbiljnu karijeru, postao omiljen lik u mahalskom novinarstvu

Ovdje Bursaćeva paranoja izmišlja zavjeru protiv države u kojoj su glavni protagonisti Nikšić, Čović i Kazaz. Ne kaže minber patriota kakav sam to narativ osmislio, šta je njegova sadržina, ali tvrdi da udovoljavam Čoviću, te služim Nikšiću za prodaju suvereniteta. Eto, u svojoj budalaštini ideološki parolaš SDADF-a sklopio je kockice, ali bez dokaza, bez ijednog argumenta, samo gola bijedna optužba i jadna kleveta. Na parolaškom patriotizmu Bursać je u Sarajevu izgradio ozbiljnu karijeru, postao omiljen lik u mahalskom novinarstvu i obično lupetalo. U svom napadu na Nikšića i mene on, jadan, ne zna ništa. Ne zna kako glasi prijedlog izmjena Izbornog zakona, ne zna ni kakav su eventualni dogovor oko Južne interkonekcije tobože sklopili Nikšić i Čović, ne navodi, dakle, niti jednu činjenicu, pa je zato primoran na bijednu, providnu laž i pokušaj da očara mase.

Poput Bursaća laže i Enver Išerić u nevedenom tekstu: „Tako je Enver Kazaz pozvao trojku da napravi historijski iskorak i prihvati HDZ-ov prijedlog izbornog zakona.“ Laž je to najniže vrste, nedostojna tobožnjeg pravnog stručnjaka, kako ga predstavljaju mediji, i predsjednika udruženja Čuvari Bosne, te člana političke partije NES. Gdje sam to pozvao Trojku da to učini, Išerić ne kaže, ali eto zna da jesam, jer mu je to valjda dojavio neki sihirbaz, a možda i mahalski obavještajac. Upravo suprotno, pozvao sam Trojku da skupa s partnerima u vlasti donose novi Izborni zakon, o čijem prijedlogu u ovdašnjoj javnosti, osim trojice političara, ne zna niko ništa. Taj je prijedlog ciljano tajan, ali se Išerić na to ne obazire, već tvrdi nešto krajnje neistinito. Namjera je jasna: Kazaz udovoljava Čoviću i HDZ-u, pa je on najcrnji izdajnik, jer su Čović i HDZ najgori bošnjački demoni. Ta demonizacija Čovića konstanta je politike Željka Komšića, koji se pred bošnjačkim masama hvali kako voli baklave, i Bakira Izetbegovića, koji je potpisao legitimno predstavljanje upravo s Čovićem u Mostaru. E, sad se postavlja pitanje: ako je Bakir Izetbegović nešto poptisao s Čovićem, je li svojim potpisom podržao njegovu političku ideju? Je li i on izdajnik kao Kazaz, koji nije nikad i nigdje pozivao Trojku da prihvati HDZ-ov prijedlog Izbornog zakona? Ili je lažov kao Išerić, stoga što je nešto potpisao, a nije proveo u djelo, te je time zakočio državu na njenom evropskom putu i držao Federalnu vladu u tehničkom mandatu, čiji je premijer Fadil Novalić danas u zatvoru. Elem, Išerić je još jedna propagandna ubleha na javnoj sceni i obični petljanac.

A sad o mediokritetskom dvojcu s Fakulteta političkih nauka. Oni, naime, glume naučnost u svom tekstu potpuno glupog naslova uz čitavu logičku i pojmovnu zbrku. Turčalo je u javnosti manje poznat kao konzervativac i desničar blizak SDA, skrivajući pri tom svoju ideološku ulogu u kreiranju politika te stranke. Hadžić je, pak, potpuno nepoznat, a iz njegove biografije saznajemo da je završio Fakultet arapskog jezika i književnosti, magistrirao na Fakultetu za ekonomiju i društvene nauke IBU-a u Sarajevu, a doktorirao na Fakultetu političkih nauka iz oblasti sigurnosnih studija na temu Izraelsko-palestinski konflikt u kontekstu (geo)politike emocija. Interesantni podaci: spojiti jezik i književnost s ekonomijom, a potom doktorirati na Fakultetu političkih nauka to može samo genije, s malkice objavljenih radova. Pri tom, mediokritetski dvojac mi zamjera da tobože crtam etnonacionalne granice i igram se etnicitetom i teritorijem. Nema šta: moćan sam čovjek kad to radim. Samo je problem da nema niti jednog dokaza o tome. Čak ni onog poetskog. Obična je to papazjanija i terminološka zbrka. A, bogme, i mentalna, tim prije što tvrde:„Enver Kazaz ne posjeduje autoritet potreban za ozbiljnu analizu etničkih faktora u političkoj dinamici, strukturalnih asimetrija i dinamika moći u bosanskohercegovačkoj društveno-političkoj stvarnosti. Možemo vjerovati da se radi o dobrom profesoru književnosti, možemo cijeniti i njegov pjesnički opus.“

O, kako ovo moćno zvuči. Ako se baviš književnošću, ne možeš analizirati etničke faktore u političkoj dinamici. Prvo, ovo je tipičan kvazinaučni iskaz. Jesu li ovi etnički faktori konstituivni narodi koji čine osnovicu BiH? Drugo, šta znače ove strukturalne asimetrije? Možda podjelu države na dva entiteta, od kojih je jedan potpuno centraliziran, a drugi federaliziran, ili nešto nejasno i maglovito? A posebno su mi zanimljive dinamike moći, jer su nebulozne zato što ne znamo kako su raspoređene, gdje se nalaze, ko ih dinamizira. Uz to postavlja se pitanje kako je moguće da ja ne mogu imati autoritet u nečemu zato što se bavim književnošću, a Hadžić može, jer se njome bavio, pa potom malo i ekonomijom, da bi onda došao do izraelsko-palestinskog konflikta (čuj konflikta!!!), koji bi, logično, morao pomenutoj osobi priskrbiti autoritet za govor o bosanskohercegovačkim etničkim faktorima. Kakva veličanstvena logika mediokritetskog dvojca.

Zato taj dvojac u nedostatku naučnih argumenta mora prijeći na klevete. Evo jedne od njih: „Njegova (tj. moja, prim. E.K,) vizija Bosne i Hercegovine kao prostora etnički i geografski determiniranih prava i moći u izravnoj je kontradikciji s temeljnim nalazima relevantnih istraživanja posljednjih desetljeća. Strukturalna asimetrija, koju Kazaz implicitno zagovara kroz asimetrični etnonacionalistički model distribucije političke moći u Bosni i Hercegovini prema utemeljitelju znanstvene discipline studija mira i konflikata Johanu Galtungu predstavlja samu srž strukturalnog nasilja. Koncept strukturalnog nasilja pojašnjava da nejednakost ne stvara samo osjećaj nepravde, već i dugoročni potencijal za sukob. Kazazova logika, koja predlaže institucionalizaciju etničke neravnopravnosti, predstavlja upravo tu vrstu opasnosti.“

Gdje su ovo našli Turčalo i Hadžić, sami bog zna. Nema citata, nema dokaza, ali zato postoji tvrdnja pretvorena u optužbu. U kojem tekstu, u kojem istupu u javnosti sam ovo zagovarao, ne navodi se, ali se pseudonaučnim metodom tvrdi da jesam, kako bi se oklevetalo. BiH je konsocijalno uređena država koja podrazumijeva nacionalni paritet koji je strpan u nefunkcionalni Dejtonski ustav. Prema tome, ništa ni eksplicitno ni implicitno ne zagovaram. Mogu samo konstatovati da je Alija Izetbegović dogovorio državnu nakaradu, skupa s Tuđmanom i Miloševićem 1995. u Dejtonu, pa poslije potpisao u Parizu. I to je sve. Jasno, historijski provjerljivo. Pogotovo ne zagovaram, niti sam ikada zagovaro institucionalizaciju etničke, tj. nacionalne, neravnopravnosti, a naročito ne sukob. Upravo suprotno, nacionalnu ravnopravnost i mir.

Jedno od osnovnih metodoloških pravila u nauci je da morate dokazati svoje hipoteze i tvrdnje. To mediokritetski dvojac ne čini, nego iznosi optužbe i klevete: „Također je zabrinjavajuće što u nedostatku temeljnih znanja onoga o čemu govori profesor Kazaz svojom argumentacijom implicitno legitimizira secesionističku politiku Republike Srpske kao oportuni primjer principa povoljnog trenutka na koji se oslanjaju svi etnonacionalistički diskursi. Dok ovaj entitet otvoreno osporava suverenitet države i time prijeti njenom opstanku, on ne dovodi u pitanje takvu praksu, već je zapravo, vjerujemo nesvjesno, osnažuje sugerirajući da je podjela moći po etnogeografskom kriteriju jedina realna opcija za preživljavanje Bosne i Hercegovine. Oportunost politika utemeljenih na etnonacionalističkim paradigmama kakve vladaju u Bosni i Hercegovini kontinuirano opovrgava argument o miru kroz teritorijalizaciju etničkih podjela.“


Stvarni problem, pak, ostaje po strani. Kako riješiti ustavnu i institucionalnu krizu u BiH? Ako ponudite prijedlog na osnovu kojeg bi se otvorila politička rasprava o rješavanju tih kriza, onda ste demon, izdajnik, jednom riječju - hulja koju je potrebno na svaki mogući način uništiti. Zato se u hajku na mene uključuje sva SDADF mašinerija

Ovo je dvojcu najvažnije: lažemo da bi smo bili što uvjerljiviji. Kazaz nesvjesno podržava Dodika, njegov državni udar i secesionizam, iako je protiv toga napisao veoma mnogo stranica i izgovorio na televizijama bezbroj rečenica. Ali, eto implicitno podržavam Dodika i secesionizam, jer kao nešto zagovaram. To je krajnji oblik bijede u koju padaju autori ovog galimatijasa. Osobina mediokriteta jeste u tome da nikad ne uspijeva dokazati svoje tvrdnje. Hadžić i Turčalo uz to klize u agitatore i demonizatore, a svoje laži plasiraju kao nekakvu nauku.

Stvarni problem, pak, ostaje po strani. Kako riješiti ustavnu i institucionalnu krizu u BiH? Ako ponudite prijedlog na osnovu kojeg bi se otvorila politička rasprava o rješavanju tih kriza, onda ste demon, izdajnik, jednom riječju - hulja koju je potrebno na svaki mogući način uništiti. Zato se u hajku na mene uključuje sva SDADF mašinerija: Slobodna Bosna, Radio Sarajevo, Stav, Faktor, Klix, Patria, Politički.ba, Hayat, političari na društvenim mrežama i drugi bijednici. O tom prijedlogu niko u medijskoj kaljuži ne zna ništa, ali znaju horski izgovarati mrzilačke rečenice i pisati klevetničke tekstove. Mržnja je postala njihovo osnovno načelo, laž sredstvo za borbu, a kleveta moralni čin.

Enver Kazaz, Prometej.ba