Immanuel Kant je u središte svoje moralne filozofije postavio ideju da dostojanstvo čovjeka proizlazi ne iz njegovih osobina, porijekla ili učinaka nego iz sposobnosti da djeluje iz dužnosti. Etička vrijednost djela stoga ne leži u njegovim posljedicama niti u podudarnosti s društvenim očekivanjima: ona leži u motivaciji koja se temelji na poštovanju prema moralnom zakonu. Taj zakon, koji nije izvana nametnut, već u savjesti slobodnog bića usađen, postaje kriterij po kojem se mjeri istinska sloboda. Sloboda se, u tom misaonom okviru, ne određuje odsustvom prepreka, već unutarnjom snagom da se izabere ispravno, unatoč okolnostima koje čine taj izbor teškim, neisplativim ili društveno nepoželjnim.

U savremenom kontekstu, gdje instrumentalni racionalitet sve više potiskuje normativne vrijednosti, a individualne prosudbe bivaju posredovane algoritamski strukturiranim tokovima informacija, Kantov kategorički imperativ izranja kao disonantan ali nužan korektiv – moralni zahtjev koji prkosi relativizaciji etike. On uspostavlja normativnu razinu koja se opire relativizmu, a istovremeno raskrinkava svaku strategiju samoprevare koja pokušava opravdati nepravdu izvanjskim uvjetima. U takvom etičkom poretku postaje jasno da moralna odgovornost ne trpi uvjetovanja, kao ni pozivanje na lojalnost, okolnosti ili povijesnu nužnost. Kant ne dopušta da se opravdanje za čin traži u pripadnosti, ideološkom cilju ili kolektivnom mitu.

U povijesti modernih ideologija, osobito u njihovu totalitarnom izrazu, prisutna je stalna potreba da se zločin preodjene u funkcionalni narativ: u ime napretka, revolucije, nacionalne sigurnosti ili obrane kolektiva, čin nasilja se interpretira kao sredstvo koje zaslužuje razumijevanje, pa čak i divljenje. Tako se čitave epohe konstruiraju kao epopeje borbe, u kojima je patnja drugoga prikazana kao statistika, a neljudskost kao etapa razvoja. Ova strategija intelektualnog samozavaravanja može se prepoznati u svakom političkom sistemu koji proizvodnju smrti nastoji opravdati potrebom za opstankom ideje. U vremenskom razmaku od tek nekoliko decenija, svijet svjedoči zapanjujućoj upornosti ideološke mašinerije da opravda monstruozna djela. U Sovjetskom Savezu su višemilionske čistke predstavljane kao korektivne mjere za zaštitu narodne volje, pri čemu je Staljin uživao status gotovo mesijanskog zaštitnika socijalističkog projekta. U Kini je Veliki skok naprijed (koji je rezultirao gladovanjem i smrću više od 30 miliona ljudi) bio prikazan kao povijesna nužnost u službi kolektivne emancipacije. Istovremeno, javni prostor u mnogim zemljama nije prestajao glorificirati vođe koje su sijale patnju, pod uvjetom da su njihove parole bile obavijene pojmovima "oslobođenja", "progresivnosti" ili "povijesne nužnosti".

Na ovim prostorima, u ratovima devedesetih, političke elite su nacionalnu pripadnost upotrebljavale kao zaštitni štit od svake moralne kritike, dok su vojne operacije koje su uključivale etnička čišćenja bivale diskurzivno manipulirane kao strategije zaštite identiteta i nacionalnih interesa. Obilježavanje stradanja ili komenoriranje vlastite žrtve je neodvojivo od prešućivanja odgovornosti za tuđu patnju. Tako je nastao društveni prostor u kojem su etika i sjećanje postali podložni nacionalnom interesu, a istina podlegla pritiscima pripadnosti.

U ratu Izraela i Hamasa, izraelska ofanziva u Gazi – uključujući razaranje civilne infrastrukture i nepregledne poljane smrti civila – interpretirana je kroz argumentacijsku retoriku legitimne odbrane, pri čemu su ljudske žrtve reducirane na kolateralnu dimenziju sukoba. Drugdje pak, u ruskoj invaziji na Ukrajinu, pojam "denacifikacije" upotrebljen je kako bi se agresija prikazala kao moralna intervencija, iako se ona sastoji od sistematskog uništavanja gradova i stradanja civilnog stanovništva, čemu svakodnevno svjedočimo gledajući razarajuće snimke s ratišta. Takve naracije su plod sofisticiranih strategija koje žele etički obezvrijediti iskustvo žrtve kroz metonimijsku preinaku realnosti.


Zlo koje se učini u uvjerenju da je čin služenja zajednici, u svojoj je suštini dublje zakopano, jer ga počinitelj ne doživljava kao zlo. Na taj način dolazi do potpunog gubitka moralne orijentacije, jer savjest više ne funkcionira kao autonomna instanca, nego kao instrument kolektivnog instinkta preživljavanja


Društva koja ne uspijevaju razviti kulturu priznanja svojih zločina, vremenom otupljuju u sposobnosti prepoznavanja nepravde, pa i kada se ona događa u realnom vremenu. U takvom ambijentu, javna savjest postaje instrumentalizirana, a moralni refleks slabi. Ako je osnovna pretpostavka morala da zlo prepoznajemo kao zlo, bez obzira na ime pod kojim dolazi, onda odustajanje od te pretpostavke znači početak moralne dekadencije.

U kontekstu postjugoslavenskih društava, identitetska lojalnost zamijenila je univerzalne etičke standarde. Zločini koji su učinjeni u "naše ime" ne doživljavaju se kao moralni prijestupi, nego kao kompleksni povijesni momenti. Genocid u Srebrenici, logori u Prijedoru, progon Srba iz Hrvatske nakon "Oluje" – sve to, u javnim diskursima različitih nacionalnih zajednica, često dobiva oblik koji služi nacionalnom narativu, a ne pravdi. Pojam odgovornosti postaje pregovaračka kategorija, a priznanje krivnje shvaća se kao čin izdaje, umjesto kao početak ozdravljenja.

Netko je rekao da najopasniji moralni promašaji ne nastaju iz mržnje, već iz lojalnosti. Zlo koje se učini u uvjerenju da je čin služenja zajednici, u svojoj je suštini dublje zakopano, jer ga počinitelj ne doživljava kao zlo. Na taj način dolazi do potpunog gubitka moralne orijentacije, jer savjest više ne funkcionira kao autonomna instanca, nego kao instrument kolektivnog instinkta preživljavanja. Kant bi takav trenutak imenovao kao izdaju slobode – jer sloboda podrazumijeva ne samo sposobnost izbora, nego i hrabrost da se ustraje u istini. U toj ravni, svaki pokušaj da se zločin opravda nacionalnim stradanjem proizvodi izobličenje morala koje se ne može popraviti statistikom niti povijesnim kontekstom. Moral ne poznaje iznimke, i ne trpi uvjetovanost. Kada se patnja drugog čovjeka procjenjuje po bliskosti njegovih simbola našima, dolazi do potpunog raspada etičkog poretka. Čovječnost se više ne prepoznaje po boli, već po pripadnosti, čime ona prestaje biti univerzalna vrijednost i postaje politički selektivan instrument.

Kazano u duhu Vaclava Havela, istina ima snagu koja ne proizlazi iz sile, već iz svoje ontološke postojanosti. Društva koja odbijaju da se suoče s vlastitim zlom unose trajni poremećaj u kolektivnu savjest jer se bol prešućuje, a odgovornost usmjerava na druge. Time se produbljuju rane, ali se i blokira mogućnost za stvaranje pravednijeg društvenog poretka. Obnova zajednice ne proizlazi iz ritualne potvrde vlastitih trijumfa, nego iz sposobnosti da se artikulira istina koja uključuje priznanje vlastitih zastranjenja i istinsko prepoznavanje patnje onih čije žrtve nisu "uknjižene" u našu (pri)povijest identiteta.

Ako je Kant bio u pravu, a sve ukazuje na to da jest, tada se istinska sloboda ne sastoji u izboru između stranaka, ideologija ili zastava, nego u izboru da se bude pravedan ma koliko svijet zalaganje za pravdu doživljavao viškom.

Savjest, kada se oslobodi kolektivnih lojalnosti, postaje najmoćniji instrument moralne obnove.

Nikola Vučić, Prometej.ba