Dejtonska BiH bezbroj puta je do sada određivana kao zarobljena država i propalo društvo. No, iza te dosta uopćene odrednice krije se rugobna stvarnost koju je potrebno raščlaniti i analizirati s dijalektičke pozicije odnosa uzroka i posljedica, da bi se uvidjelo zašto je bilo nužno da ta držva samu sebe zarobi, a njeno postratno društvo se podijeli na tri dijela sa tri istine o svakom društvenom fenomenu, te na kraju propadne, što naročito dolazi do izražaja u današnjem vremenu općeg beznađa.

Pođimo redom od određenja o zarobljenosti države. Dejtonska BiH je ustavna sklepotina koja ni institucionalno, ni administrativno, ni zakonski ne može biti funkcionalna i transformirati se bez strane intervencije, tj, protektora u šta se vremenom pretvorio visoki predstavnik. Na ovom mjestu će ona tri društva i njihove tobožnje intelektualne elite, a uz njih i političke i religijske oligarhije zagraktati kako to nije uopće protektor (bošnjačko društvo), već je kolonijalni upravitelj (srpsko društvo s velikim vođom oličenim u Miloradu Dodiku), ali je i nepravedni predstavnik međunarodne zjednice (ma šta značio ovaj pojam) naročito prema našoj skupini koja je najmalobrojnija u BiH i samim tim najugroženija (hrvatsko društvo). Međutim te tri ideološke parole stvorene radom institucija sistema - koje su efikasne samo u proizvodnji nacionalističke ideologije, a u svemu drugom iznutra razorene – ne treba tretirati samo kao ideološku manipulaciju već i kao samonametnutu normativnu istinu koja svako od tri navedna društva homogenizira iznutra.

No, ustavna sklepotina koju su stvorili Holbruk, Izetbegović, Tuđman i Milošević u američkoj vojnoj bazi nije ništa drugo do rigidna nefunkcionalna konsocijacija s nizom mogućih ustavnih blokada institucija sistema. Te blokade postavljene su s ciljem tobožnje zaštite vitalnog nacionalnog interesa i ogledaju se u ovlastima domova naroda te tzv. entitetskom glasanju. Drugim riječima, pomenuta četvorka stvarila je, figurativno rečeno, ustavnog monstruma koji sam sebe jede, a pri tom se nikad do kraja ne može pojesti. Ta sklepotina je napravljena s ciljem da zaustavi oružani rat i donese mir. Ali, ona to nikad nije učinila (sad se esdeaovski Bošnjaci dižu na zadnje noge i brane svog sveca Aliju) nego je samo rat s vojnog prenijela u političko polje i učinila ga praktično nezavršivim. O tome je sjajnu tezu postavio Ivan Lovrenović u knjizi Budućnost nezavršenog rata – 21 teza o Bosni i Herecegovini (u koautorstvu s Miljenkom Jergovićem) još 2010. godine. Uz to, dejtonska sklepotina je za sva vremena legitimirala ratne nacionalizme na međunarodnom planu, pa pravno za ratne zločine i geonocid nisu krivi politički subjekti koji su napravili sistem koji je proveo geonicid, nego je krivica svedena na individualnu. Kao da su te individue djelovale izvan samog paradržavnog sistema.

Dejtonski ustav nadograđen je tzv. Bonskim ovlastima 1997. godine, kako bi se proširila moć visokog predstavnika. One kao vanustavna kategorija (ah, ti Bošnjaci, sad opet protestuju na ovo vanustavna) i danas su zakonski sporne (ah, ti Srbi na čelu sa Dodikom sad padaju u trans od sreće), ali su nadogradile dejtonsku sklepotinu, no državu nisu učinile funkcionalnom, jer nije taknut ključni ustavni mehanizam blokade – entitesko glasanje, entitetske većine, ovlaštenja domova naroda identična ovlaštenjima Predstavničkog doma u Parlamentu BiH itd..

Iz ovog ustavnog mehanizma proizašao je raspad i kolaps institucija na državnoj razini, a u njima je čak propisano koliko procenta koje nacije mora biti na upravljačkim pozicijama i koliko procenata koje nacije traba biti zaposleno. Tako je nacionalizam s terena ideologije prešao na teren institucionalne organizacije države. A to je, opet figurativno rečeno, značilo smrt individue u sistemu i ustoličenje njenog božanstva nacije (opet ti Bošnjaci s savojim glupavim prigovorima, nije nacija, nego etnija, nije individua nego građanin).

Ova agonija stalnog umiranja države i nikad dosegnutog njenog upokojenja mogla je biti prekinuta Aprilskim paketom ustavnih promjena 2006. godine. Ali drugi bošnjački ljubimac, koji naglasimo to, nije sakralizovan kao Alija i nije dobio čin nacionalnog sveca, njegova narcisoidnost (kako uz kraljeve, kraljice, prinčeve i princeze ide oznaka vaše visočanstvo, tako uz ovoga ide atribucija vaša mila narcisoidnost kao politička titula) Haris Silajdžić je uz pomoć tvrdokornog nacionaliste Bože Ljubića srušio taj paket i za čitava desetljeća, a možda i više od toga, u budućnosti ubio nadu u mirnu ustavnu transformaciju dejtonske sklepotine. Tada je, podsjetimo obećao 100% BiH, a rezultat je, sarkastično kazano, bio 100% Republike Srpske i 100% Dodikovog retoričkog i ideološkog secesionizma. (Prije toga je, tačnije 1998. godine, važno je to napomenuti, njegova narciosdnost prodala zeničku željezaru nekom kuvajtskom investicionom fondu za 1 dolar, da bi je Kuvajćani poslije prodali Mitalu za orgomne novce, za čak 100 miliona dolara, a Vlada Federacije BiH pod palicom SDA istom tom Mitalu svoj udio prodala za 2 dolara 2018. godine. /opet ti Bošnjaci nešto gunđaju iz ćoška/.) Drugim riječima, glogov kolac u grudi bosankohercegovačke nade zabio je Silajdžić kao kakav pop u vampira. Bez političke odgovornosti, bez imalo stida, naravno uz patriotsku histeriju i velike počasti koje mu i danas iskazuju velike patriote i drugi politički kepeci.

Padom Aprilskog paketa osnaženi su ovdašnji nacionalizmi, a socijalni bijes doživio je svoj vrhunac 2014. godine paljevinom zgrade Predsjedništva BiH i nekoliko zgrada kantonalnih vlada. I to bijes samo na tertoriji na kojoj su Bošnjaci većina. Hrvati i Srbi su očigledno bili zadovoljni svojim vlastodršcima. Taj se bijes poslije razvodnio, a nada u pobunu građana iščiljela je u društveno ništa poput jutarnje magle na vrelom suncu.

Time je obilježena naša sadašnjost. Zakočena država i tri strogo odijeljena društva koja stalno propadaju, ali su osuđena na to da nikad do kraja propasti ne mogu. Dok se zarobljenost države lako može dokazati puževim hodom na tzv. evropskom putu, teza o društvenom propadnju teže je dokaziva. Prema najuopćenijoj definiciji propala društva karakterizira nestanak empatije koju zamjenjuje sebičnost kao ključni model preživljavanja, potom kolaps institucija, jer ih uništava koropcija, lopovluk, nepotizam, što rezultira nevjerovanjem u zakon i pravdu. Nakon toga slijedi ekonomska nejednakost, jer se bogatstvo na najbezočniji način koncentrira u mali procenat ljudi, nestaje srednji sloj a siromaštvo ubrzano raste. Iz svega toga slijedi kriza morala stoga što se kriminal i nemoral toleriraju, čak i hvale kao lični poduzetnički duh koji je nužno slaviti da bi postao primjer drugima. Sve to vodi apatiji građana, jer oni ne vide mogućnost društvene promjene i odustaju od borbe za nju.

Međutim, svako društvo karakteriziraju određeni proizvodni odnosi i proizvodne snage. Liberalni vjernici u crkvu tržišta nastoje ih opriroditi i učiniti vječnim njihove postojeće zakone. Ali, proizvodni odnosi, vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i stepen eksplotacije radničke klase su promjenjivi. Dejtonska sklepotina je tvorevina danas već mrtvog neoliberalizma, a ne samo njegovih instrumenta koji su potpisali mirovni sporazum u Parizu 1995. Nakon toga je krenula, kao i druge evropske postsocijalističke zemlje putem tranzicije. S tom razlikom što je za sklepotinu taj put bio makadamski, a za druge asfaltiran. Ideologija je prikrila promjenu proizvodnih odnosa i prelazak iz socijalizma u kapitalizam pojmom tranzicije. Njoj, ideologiji, je cilj da prikrije stvarnost i postavi, kako Altiser naglašava, subjekte u interpretativne pozicije prema stvarnosti koje proizilaze iz ideološkog sistema. Cilj tranzicije nije bio isključivo uskladiti zakonodavstva postsocijalističkih zemalja sa tzv, pravnom stečevinom Evropske unije, već i stvoriti novu klasu, kako bi rekao Milovan Đilas, koja će prigrabiti sredstva za proizvodnju i mase pretvoriti u svoje i podanike političkih kasti.

Tranzicija se ponegdje pokazala ekonomski uspješnom, kao npr. u Poljskoj, ali u velikoj većini drugih bivših socijalističkih zemalja, a naročito onih nastalih raspadom Titove Jugoslavije, ona je načinila industrijsku pustinju, ne računajući tu Sloveniju koja je u privatizaciji donekle izmakla pljački društvenog bogatstva.

Altiserovski shvaćeni ideološki aparati države kažu da tranzicija zemalja na putu prema Europskoj uniji obuhvaća političke, ekonomske i zelene reforme, a ključni elementi su kopenhagenski kriteriji, zelena tranzicija i proces pregovora.

Nigdje se tu ne pominje privatizacija, deindustrijalizacija, pljačka, nova klasa, a naročito ne politička kasta ili oligarhija. Pradoks je u tome da je pojam tranzicija preplavio javni prostor, i umjesto sadržajnog prerastao u klišeizirani birokratski govor. A ispod njega buja socijalna nepravda, propadaju industrijski kompleksi, radnici ostaju bez posla, mladi ljudi bježe iz ovdašnjeg beznađa, sklepotina postaje populacijska pustinja podijeljena u tri međusobno suprotstavljena nacionalna društva uvjerena da njihove folklorne svete tradicije jesu izvori njihovog arhaično shvaćenog kulturnog i ukupnog nacionalnog identiteta. Folklor i religija su stubovi na koje se oslanjamo, u to su mase ubijedili akademski i religijski (bez)umnici, tj. moćnici koji mentalno porobljavaju te mase igranjem narodnih kola i kolektivnim molitvama. U tu idilu se dodaje kultura sjećanja kojoj je cilj da u spoju viktimizacije i herozacije stalno retraumatizira nacije, proizvodi paranoju i fobiju od nacionalnog susjeda kao svepovijesnog krvnog neprijatelja, da bi te nacije getoizirala, histerizirala i militarizirala i tako ih udaljila od uvida u grozomornu socijalnu stvarnost, u socijalnu bijedu i siromaštvo što ih prave tajkuni povezani s političkim moćnicima, koji su sjebali sve što se sjebati dalo i pokrali sve što je iole šta vrijedilo.

Evo u najkraćem šta je tranzicija učinila BiH: uništila je njene industrijske gigante koje je socijalizam s mukom razvijao – Energoinvest, Unis, TAS, Alhos, Bratstvo Novi Travnik, Soko Mostar, UPI, Hidrogradnju, Šipad, sve rudnike uglja, Pretis, željezare Zenica i Ilijaš, banjalučki elektronski gigant Rudi Čajavec i bihaćku BIRU, sva lokalna šumarstva i pilane, SODU SO, svu hemijsku indsutriju, a o poljoprivredi da se i ne govori. Namjesto toga BiH je dobila nekolicinu milijardera i milionera koji su podigli tržne centre, benzinske pumpe, napravili privatne pilane i pokrali državnu šumu, a tzv. olimpijske planine oko Sarajeva pretvorili u arhitektonska rugla, u skalameriju betona i lopovluka koji je uništio prirodne ljepote. Tranzicija je napravila, dakle, industrijsku pustoš i omogućila stranim roboma, turskim, njemačkim, francuskim, kineskim, talijanskim itd, da se prodaju po tajkunskim tržnim centrima. Činjenica da u zadnjih trideset godina u BiH nije napravljena niti jedna ozbiljna hidroelektrana ili termoelektrana, nego struju dobijamo iz onih što su građene u vrijeme Titove Jugoslavije, a od izvoznika eleketrične energije BiH je postala uvoznik, iako ima za gotovo dva miliona manje stanovnika i nikakvu industriju – upečatljivo govori šta je stvarni cilj tranzicije. Proizvesti, dakle, tzv. periferni kapitalizam koji će biti puko tržište onom centralnom, malo tržište, ali ipak dovoljno da kupuje njegovu robu i njegovu energiju.

A na drugoj strani, svim političkim oligarsima usta su puna evropskog puta BiH. To što je taj put odveo u industrijsku propast, nema veze, važno je da smo na tom putu ma kuda on vodio. Može i u pustinju, ali šta ćeš, valja slušati tu potkapacitiranu evropsku kapitalističku birokratiju koja danas širi rusofobiju i zbog ekonomskih sankcija Rusiji i prestanka uvoza jeftinog ruskog plina razara svoju privredu (zanimljiv podatak od 25. 7. 2026.: njemački kancelar Merc, koji izgleda tako kao da se boji čak i sopstvene sjene, konačno je priznao da njemčka privreda propada zato što je nakon prestanka uvoza jeftinog ruskog plina taj energent u njegovoj državi poskupio čak za oko 60%), a pred Trampom ponizno kleči, drhti u strahu i muca o nekom otporu, izuzimajući španskog premijera Pedra Sančesa. A to što je Tramp govorio da će Gazu u kojoj je Izrael počinio genocid nad Palestincima pretvoriti u turističku destinaciju i što je skupa s Izraelom izvršio agresiju na Iran, te kidnapovao venecuelanskog predsjednika Madura i što je praktično ratni zločinac – nikom ništa. Razne urusle fonder lajeni, kaje kalasi, mercovi, strameri, makroni samo Putina smatraju ratnim zločincem, a Trampa jok. S njim se mora, on nas brani od Putina, a to što nam prijeti, uvodi carine na robe, nevažno je, samo neka na našem tlu ostanu njegove rakete i njegova vojska. Drugim riječima, Evropa tone u krizu, kriza se pretvara u histeriju, iz histerije se mijenja karakter država i one 5% BDP izdvajaju za oružje nauštrb javnog obrazovanja i zdravstvene zaštite. Ta potkapacitirana političko-birokratksa bulemnta Evropu je odvela u poptuno moralno rausulo u situaciji kada se po riječima velikog srbijansko-američkog ekonomiste Branka Milanovića odvija velika transformacija, nestaje neoliberalizam, umjesto njega dolazi onaj nacionalni, a čovječanstvo klizi u sukob dva velika hegemona SAD-a i Kine. (Isp. Branko Milanović: Velika globalna transformacija, Beograd, 2026.)

Znaju li šta o tome bosanskohercegovački politički kepeci, osim da biraju strane na religijskoj osnovi, a Bakir Izetbegović lupeta u intervjuu TV Igman da je Bošnjacima u ratu između njihovih prijatelja SAD-a i Irana, te Arapa, najbolje da šute i ne biraju strane. Doduše, pominje Veliki Izrael, a o genocidu nad Palestincima ni riječi.

E, iz tog evropskog i bosanskog straha od Trampa vidi se sva bijeda i centralnog i perifernog kapitalizma i cjeloupna društvena propast. Radi se o slomu političkih oligarhija, neobrazovanih, sebičnih, lopovskih, uplašenih za svoj položaj, a iz toga proizilazi propalo društvo, odnosno društveni slom.

Izvori za propast tri bosankohercegovačka društva su položeni, dakle, u ciljanu deindustrijalizaciju, pljačku društvenog bogatstva i stvaranje tajkunske klase koja je nemilosrdno eksploatirala radničku klasu. A ta tri društva stoje jedno naspram drugog u neprijateljskoj poziciji, zarobljena u paranoidnu kulturu sjećanja koja stalno vrši njihovu nacionalnu retramutizaciju iza koje stoje religijske i akademske institucije, igra komemorativnih rituala, mediji itd. Iza toga ne slijedi tek kolaps institucija, nego njihova smrt u stalnoj blokadi, korupcija, a potom pljačka i krađa uz sve izraženiji nepotizam. Tri političke nacionalističke oligarhije potpuno su mentalno porobile mase, nastojeći da ih ubijede da su se oduvijek međusobno mrzile i da će to trajati dovijeka,

E, u toj prevari je srž nacionalističke ideologije koja nastoji porobiti svaki individualni i kolektivni um. On ne smije vidjeti da se empatija razvija dobrim socijalnim politikama, kolaps institucija provođenjem zakona, ekonomska nejednakost socijalno pravednom državom i zakonima koji zabranjuju bezočnu eksploataciju, apatija građana otvaranjem političke nade u budućnost, a spas neće doći od ropskog podređivanja evropskoj birokratskoj normi koja uništava i samu EU.

Velike riječi i parole o patriotizmu i BiH kao srcolikom medi, samo su obmane koje su ubile kritičku misao. A ispod svega možda jednom probuja socijalni bijes koji će prelaziti preko granica tri popala društva, buditi nadu odozdo, iz gladnog stomaka. Nekada bi mogao i eksplodirati iz slodertijkovskih banaka srdžbe.

Enver Kazaz, Prometej.ba