Primjetan je trend, nakon američkog rezanja sredstava namijenjenih raznoraznim NGO pijavicama po svijetu, da se narativ o američkoj demokratiji u javnosti blago promijenio. No, taj narativ nije krenuo smjerom propitivanja Sjedinjenih Američkih Država, koje ostaju sveta krava zvaničnog liberalnog stava, nego pokušaju da se predsjednik SAD Donald Trump odvoji od države kojom predsjedava i koja ga je izabrala za predsjednika, ne jednom, nego po drugi put.

Tako su mediji, a hegemonija proameričkog stava je neupitna, zanemarili nekoliko bazičnih činjenica na koje vrijedi uputiti. SAD ima predsjednički sistem, gdje predsjednika biraju glasači na izborima, da bi to u konačnici potvrdili ili osporili elektori. Predsjednik bira Vladu, a dvodomni parlament je u brojnim pitanjima tek dekoracija. Napominjemo, predsjednik može čak odgoditi i primjenu zakona. Parlament nije odgodio napad na Iran. U SAD predsjednik ima utjecaj i na izbore sudija. Predsjednik SAD samostalno vodi vanjsku politiku, a opoziv je gotovo nemoguća misija. Dakle, ustavno i institucionalno svaki predsjednik Amerike je bez sumnje slika i prilika američkog društva i odraz sistema. Mainstream medijski pokušaji da manipulišu tom činjenicom pragmatičan su pokušaj da se dokopaju mrvica koje još uvijek cirkulišu u soft power zalagaonici SAD. Istovremeno, one ukazuju na novinarski analfabetizam i spremnost da otvoreno lažu o prostim činjenicama.

Nadalje, Sjedinjene Američke države su demokratura, (a danas autoritarni sistem) maskirana u beskonačno i jalovo debatiranje o ničemu, koje nazivaju demokratija. Sistem je, uprkos ustavu, autoritarno-represivan u praksi, sa dva krila, republikanskim i demokratskim koji dijele viđenje politike u većini stvari i to ćemo bez problema u nastavku i dokazati. Fascinantna je kratkovidost koja vlada u ovoj državi, pa se i dan danas, dok je situaciju u svijetu ovakva, u američkom društvu razglaba da li je nešto demokratski ili nije. Primjerice, otmica predsjednika Venecuele Madura je za američko društvo predmet rasprave o demokratičnosti tog čina.

Stoga je liberalni fokus, sva nastojanja tog liberalnog frankenštajna, usmjeren ka ličnosti Trumpa, kako bi jarka svjetla reflektora zaslijepila bilo kakav pogled na Sjedinjene Američke Države, osim istaknute narandžaste glave njenog predsjednika. Namjesto ozbiljnih pitanja zatrpani smo beskonačnim čuđenjem o novom ili starom potezu Trumpa.

Pitanje je samo jedno. Kako su Sjedinjene Američke Države proizvele Donalda Trumpa kao poželjnu predsjedničku figuru?

Tu dolazimo do suštine neslaganja sa liberalnim, oportunim i hipokrizijskim pogledom na trenutnu situaciju u Sjedinjenim Američkim Državama. Trump nije prvi „pijani milijarder“. Američko društvo potencira i obožava ekscentrične egoiste odvojene od stvarnosti. Decenijama je građeno uvjerenje da eskcentrični bastard podrazumijeva bogataša neopterećenog bilo čime – što je ultimativni san svakog Amerikanca. Regan, Nixon, Clinton, tek su nekolicina predsjednika sa debelim dosijeom skandala.

Trump nije prvi ratni monstrum na čelu Amerike. Dapače, uslov za predsjedavanje Amerikom je izazivanje rata, pa je to jedina država u svijetu koja je 92% svoje historije provela u ratu. No, rat nije nešto što smeta vladajućem narativu sve dok ga mogu pravdati humanitarnim i liberalnim razlozima. Problem je što u takvoj percepciji Trump radi protiv njih, umjesto sa njima, poput ranijeg predsjednika Obame. Najeklatantniji primjer biti američke demokrature upravo jeste između njih dvojice. Nije u potpunosti jasno šta je terorizam niti ko su teroristi, jer te etikete SAD i Izrael lijepe proizvoljno i po vlastitom nahođenju, ali najpoznatiji terorista je svakako Osama Bin Laden. Njegovo ubistvo, naglašavamo, ubistvo, slavljeno je u liberalnim krugovima, a govor predsjednika Obame kao primjer državničkog stava. Obama je tada, između ostalog, rekao: „Večeras mogu izvijestiti američki narod i svijet da su Sjedinjene Države provele operaciju u kojoj je ubijen Osama bin Laden, vođa Al-Kaide, i terorist odgovoran za ubistvo hiljada nevinih muškaraca, žena i djece....Tog dana, bez obzira odakle smo došli, kojem Bogu smo se molli, ili koje smo rase ili nacionalnosti, bili smo ujedinjeni kao jedna američka porodica....Mala grupa Amerikanaca izvela je operaciju s izuzetnom hrabrošću i sposobnošću. Nijedan Amerikanac nije povrijeđen. Vodili su računa da izbjegnu civilne žrtve....Također moramo ponovo potvrditi da Sjedinjene Države nisu i nikada neće biti u ratu s islamom."

Teško je nakon takvog govora ne poželjeti da Sjedinjene Američke Države ne ubiju još nekoga. I ne samo da su eliminisali prijetnju, nego nijedan civil nije stradao, a rat protiv islama niti je postojao niti će postojati. Potpuno isti Obama je naredio napade na čak sedam država, sve su bile muslimanske, uključujući Libiju, Pakistan i Siriju, dok su nastavili napade na Irak, Afganistan, Somaliju i Jemen. Obama je obožavao ubijanje dronovima i ubilježen je kao predsjednik koji je lijepo govorio dok su dronovi ubijali. Naravno, broj ubijenih civila je značajan.

A potom je Trump uradio sve isto kao Obama, ali je govorio pogrešno. Nakon ubistva Abu Bakra al-Bagdadija, nešto manje poznatog lidera ISIL-a, Trump je izjavio: Abu Bakr al-Baghdadi je mrtav. Bio je osnivač i vođa ISIL-a, najokrutnije i najnasilnije terorističke organizacije na svijetu...Umro je nakon što je utrčao u slijepi tunel, cvileći, plačući i vrišteći cijelim putem....Umro je kao pas. Umro je kao kukavica...Nasilnik koji se toliko trudio da zastrašuje druge, posljednje trenutke proveo je u krajnjem strahu, potpunoj panici i trepetu, prestrašen američkim snagama koje su se obrušavale na njega.

Gotovo potpuno dentična informacija Trumpa i Obame, vezana za ubistvo, upakovana na dva načina. Nedostaje dio o islamu, ali postoji dopuna Trumpovog ministra rata, ekstremističkog krščanina Hegseta koji svoje govore priprema kao propovijedi, citirajući Bibliju, dok s druge strane protivnike (muslimane) vidi kao vjerske fanatike odlučne u proročkim islamističkim zabludama. Trump i njegov lutak su samo iskrenije govorili ono što misle i oni i većinski dio stanovništva Amerike.

Trumpova ideja o Greenlandu nije nova, dapače, Moonrova doktrina je već ostvarena, pa ni tu ne postoji Trumpova, nego obična Amerika.

Trump kao ucijenjen predsjednik, koji je izgubio moralni kredibilitet izlaskom dijela dosijea Epstein, samo je još jedan od lidera i najmoćnijih ljudi Amerike koji se nalaze u tom ili sličnom dosijeu. Trump nije ozakonio korupciju nazvavši je lobiranjem, ta praksa je debelo postojala prije njega. Antimigrantsko raspoloženje nije Trumpovo, osim članova porodice koji su migranti, teško da je Trump ikad imao posla s migrantima u nekom getu. Priču koju je pričao je prepisao sa ulice, jer to je odraz društva koje je izabralo Trumpa. No, zanimljivo je da Obama nosi titulu sa najvećim brojem deportacija, sa procjenom između 3 i 5 miliona deportacija. Razlika je ponovo u dekoraciji, iako su svi deportovani, Obama je sortirao deportacije kao kriminalna prošlost, formalne deportacije, uskraćivanje pristupa, dok je Trump lovio ljude sa kamerama.

Trump služi Izraelu jednako kao i svi prethodnici, a teško je navesti jedan potez u bogatoj i monstruoznoj historiji Sjedinjenih Američkih Država koji nije počinjen još davno prije Trumpa. Broj primjera se može uvećati, od eksperimentisanja nad vlastitim građanima do svih vrsta kršenja ljudskih prava u i van SAD. Ni nezadovoljstvo Evropom nije novost niti Trumpova ideja, propitivanje korisnosti Evrope decenijska je tema u Americi.

Trump jeste i lice i naličje Amerike, s razlikom da se on obraća isključivo Amerikancima, što značajno otežava život novinarima i NGO ekipi s ove strane Atlantika, kojima ne smeta što su vazali, ali im smeta što to neko izgovara naglas.

Miralem Zlatar, Prometej.ba