Konstrukcija stvarnosti: Istina je ono što želimo čuti
U današnjem svijetu, u kojem se bez pauze buče i viče iz svih smjerova, obreli smo se izgleda u nekoj vrsti teorije konsenzusa: istina je ono što želimo čuti i s čime možemo postići željene efekte

Prije nekih 14 godina objavljena je vijest da je Rajko Glibo (1940–2012), pjesnik i profesor iz Rame, nominiran za Nobelovu nagradu za književnost. Pored nekoliko lokalnih portala koji su javnost obavijestili o tome te slabo tiražnoga Dnevnoga lista koji je s Glibom tim povodom napravio intervju, u kome je on maštao što bi radio s novcem od nagrade, vijest o njegovoj nominaciji za Nobelovu nagradu nije pobudila šire zanimanje.
S pravom i očekivano. Tada su, naime, postojali još kakvi-takvi kriteriji u velikim medijima, novinari i urednici poštovali su neka osnovna pravila ponašanja, koja uključuju to da se vijest provjeri, da se sagleda njezina relevantnost i da joj se na osnovu toga pridaje težina. U slučaju Rajka Glibe radilo se o tome da ga je za Nobelovu nagradu nominirala njegova unuka, s aplikacijom naslova „Moj did namiguje na pravo misto“. Ona je, naravno, imala pravo i mogućnost nominirati svoga dida za tu nagradu, kao što bilo tko ima pravo nominirati bilo koga za bilo koju Nobelovu nagradu: svi mogu pronaći adresu na koju se šalju nominacije i tamo poslati pismo. Druga je stvar hoće li se te nominacije, među stotinama ili tisućama pristiglih nominacija, uopće uzeti u razmatranje.
A tko su nominirani, Nobelov komitet uopće i ne objavljuje, jasno navodeći na svojim stranicama da „Odbor sam ne objavljuje imena nominiranih, niti medijima, niti samim kandidatima. Ako se određena imena pojave u spekulacijama o mogućem dobitniku nagrade u određenoj godini, to je ili puko nagađanje ili informacija koju su objavili oni koji stoje iza nominacije.“
S društvenim promjenama koje se događaju u proteklih desetljeće i pol, a čijih ćemo potpunih uzroka i razmjera biti svjesni tek kada se na njih budemo mogli osvrnuti s distancom i s novim metodološkim aparatima, i mediji su prestali voditi računa o „sitnim“ i „nebitnim“ stvarima kao što su istinitost i objektivnost. Jedan od glavnih kriterija postao je kriterij „dobre zvučnosti“: ako nešto zvuči dobro, u skladu s našim željama, ako je atraktivno za publiku koja će nam podariti lajkove, klikove, shares, subscribes i tako dalje, ako se s time može postići neki zadani cilj – onda nema potrebe da se bilo što provjerava ili analizira, bitno je samo da se plasira, po mogućnosti što prije.
Primjera za ovo što govorim moglo bi se navesti bar 3.653, koliko iznosi broj dana u posljednjih 10 godina. Navedimo samo dva.
Kada je Elvedina Muzaferija – bosanskohercegovačka skijašica, koju, usput rečeno, autor ovog teksta cijeni i zbog koje posljednje dvije sezone ne propušta gledati utrke spusta i superveleslaloma u Svjetskom kupu – prošle godine pobijedila u jednoj utrci Evropskog kupa, njezin uspjeh predstavljen je kao nevjerojatan podvig, a naslovi i tekstovi u medijima intonirani su kao da je time postala najbolja skijašica Evrope. Političari svih razina upućivali su joj čestitke, a njezina pobjeda predstavljana je kao stvar od državnog i nacionalnog značaja. U tako divno skrojenoj atmosferi masovnog samopotvrđivanja, nije bilo bitno to što je Evropski kup drugorazredno natjecanje, jer se najbolje evropske skijašice natječu u Svjetskom kupu (u kojem Muzaferija u posljednje vrijeme ostvaruje solidne rezultate!) – bitno je da je lijepo i da nam dobro zvuči. Čemu zamaranje činjenicama, kada volimo Elvedinu i svoju zemlju!
Ovih dana mediji na govornom području bivšeg srpsko-hrvatskog jezika, uključujući najveće televizije, uz masovno odobravanje na društvenim mrežama, objavili su vijest da je službeno potvrđena kandidatura studenata iz Srbije za Nobelovu nagradu za mir. Vijest o tome razglasio je dramski pisac i sveučilišni profesor Siniša Kovačević, ujedno i koautor nominacije. Relevantnost te nominacije istražio je Ladislav Tomičić za portal Lupa. Ako koga zanima, može pročitati njegov tekst. Ukratko: stvar stoji slično kao i u slučaju nominacije Rajka Glibe. Ali bez sumnje to malo koga zanima: volimo studente koji su se pobunili protiv Vučićevog režima, ne volimo Vučića, vijest nam dobro zvuči, želimo je čuti, milo nam je kad je čujemo – i zašto bismo dopustili da nam veselje i zanos kvare neke tamo objektivne činjenice!
Svi koji su u gimnaziji ili kasnije učili filozofiju, znaju da je problem istine veliki filozofski problem, da su različiti filozofski pravci različito definirali pojam istine. U današnjem svijetu (u pravu ste, nisu nekadašnji svjetovi bili idealni, ali se ipak znao neki red), u kojem se bez pauze buče i viče iz svih smjerova, obreli smo se izgleda u nekoj vrsti teorije konsenzusa tako bliske religioznom poimanju stvari: istina je ono što želimo čuti i s čime možemo postići željene efekte. Ako naše tvrdnje nisu u skladu s vanjskom stvarnošću, to gore po Aristotela.
Loš je svijet u kojem su pojave poput Avde Avdića s Hayata ili Velimira Bujaneca sa Z1 (o njihovim srpskim pandanima da ne pričamo), koje lažu za loše ciljeve, relevantni društveno-politički i medijski faktori. Korisno bi, međutim, bilo razmisliti o odgovornosti progresivnijih i dobronamjernijih snaga u kreiranju takvog svijeta.
Franjo Šarčević, Prometej.ba
Za razliku od skoro svih drugih medija, Prometej ne objavljuje trivijalne sadržaje i clickbait, nema reklame i oglase, ne dodvorava se većinama, ne služi moćnima i ne podilazi najnižim strastima, a već 14 godina važna je platforma za edukaciju i kritičku refleksiju u bh. društvu. Ako želite podržati nastavak kvalitetnog i nezavisnog rada Prometeja, to možete učiniti iz BiH ili inozemstva. Potrebne informacije možete pronaći