„Komunistička partija, još za vrijeme stare Jugoslavije, vodila je borbu protiv nacionalnog ugnjetavanja, za narodnu, demokratsku Jugoslaviju“, riječi su iz pozdrava Đure Pucara Starog delegatima Bosne i Hercegovine okupljenima u Mrkonjić Gradu 25. studenog 1943. na Prvom zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine.

Veliki Skender Kulenović prenosi i riječi Ivana Ribara, predsjednika AVNOJ-a: „Naše divizije junački se bore širom Bosne i Hercegovine, ali ne samo za to da oslobode Bosnu i Hercegovinu, nego da učine zauvijek kraj zavadama naroda hrvatskog, srpskog i muslimanskog, da protjeraju okupatora i unište izdajnike; da Srbi, Hrvati i Muslimani Bosne i Hercegovine stvore svoje predstavništvo u zajednici sa ostalim jedinicama federativne i demokratske Jugoslavije u kojoj Bosna i Hercegovina treba da uzme ono mjesto koje joj i pripada.”

Poštujući sovjetsko načelo zaštite svih naroda i lenjinistički princip po kojem u multinacionalnoj državi ne mogu postojati „veliki“ i „mali“ narodi, „većine“ i „manjine“, jugoslavenski komunisti zaista su se i prije Drugog svjetskog rata i revolucije borili protiv politike nacionalne hegemonije. Tih principa držali su se i kroz rat i revoluciju i kroz poslijeratnju izgradnju Jugoslavije. Zahvaljujući upravo tim principima, priznate su nacije kao što su muslimanska (kasnije bošnjačka) i makedonska, uz afirmaciju crnogorske. Zahvaljujući upravo tim principima, Bosna i Hercegovina, u kojoj su Srbi tada činili većinu stanovništva, nije postala dio srpske države, niti je podijeljena između Srbije i Hrvatske, već je priznata kao zasebna republika unutar Jugoslavije. Zahvaljujući upravo tim principima, Jugoslavija i jest bila sastavljena od šest republika s još dvije autonomne pokrajine, na principu ravnopravnosti njezinih naroda i republika. Kada su se pojavili oni (Slobodan Milošević) koji su taj princip u ime lažno-liberalnog principa demokratske i demografske (čitaj: nacionalne) većine htjeli srušiti, srušila se i Jugoslavija.

Jugoslavenski antifašisti i komunisti priznali su Bosnu i Hercegovinu kao zemlju koja ne pripada ekskluzivno ni Srbima ni Hrvatima ni Muslimanima, zato što pripada jednako i Srbima i Hrvatima i Muslimanima. Bez obzira na to koliko kojeg naroda ima, Bosna i Hercegovina je jednako i srpska i hrvatska i bošnjačka, ona svakome od tih naroda pripada u cijelosti.

Ravnopravnost triju autohtonih i državotvornih bosanskohercegovačkih naroda osigurava se kroz princip konstitutivnosti. Taj princip je izgradio i sačuvao Bosnu i Hercegovinu na ruševinama monarhijske Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i sačuvao je malobrojnije narode u cijeloj Jugoslaviji. Taj princip iskazan je i u referendumskom pitanju o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Taj princip sačuvao je Bosnu i Hercegovinu i u posljednjem ratu jer se, kako dobro objašnjava Ivo Komšić, „samo takvim principom mogla zaustaviti borba za nacionalne teritorije u kojima bi se izgradile nacionalne države, što bi vodilo direktno u podjelu države i rušenje njene tradicije. U ovom ratu, Washingtonski sporazum je ugradio u Ustav Federacije BiH princip konstitutivnosti naroda, odnosno njihove državotvornosti. Time se omogućio ravnopravan položaj naroda u državi i prekid rata za nacionalne teritorije. Taj princip je neprovodiv bez teritorijalne cjelovitosti države jer se državotvornost ne može potvrditi na dijelu državne teritorije. Zbog toga je Federacija u Washingtonu projektirana na cijelom prostoru BiH, a ne samo na jednom njenom dijelu.

Isti ovaj princip konstitutivnosti unesen je u Daytonski sporazum kao garancija ravnopravnosti naroda, iako se entitetskim uređenjem odustalo od federalizacije države. Narodi su konstitutivni, tj. državotvorni u oba entiteta. To je ustavno-pravni položaj naroda bez obzira kako se u javnoj politici to provodi.“

Vrlo jasno i otvoreno treba reći: oni koji su protiv principa konstitutivnosti i koji danas u ime nekih izmaštanih i nepostojećih „evropskih“ i „zapadnih vrijednosti“ taj princip ozloglašavaju time što ga označavaju kao „sovjetski“, osim što napadaju princip zahvaljujući kojem postoje kao nacija, udaraju i na same temelje Bosne i Hercegovine. Ivo Komšić u tekstu Moralna je obaveza boriti se protiv političkih radikala koji uništavaju zemlju, objavljenom na portalu Tačno.net, i o njima dobro govori:

„Oni koji danas taj princip tumače kao pravo na odcjepljenje ili separatizam direktno ruše oba ustava, i federalni i državni. Moralna i politička obaveza i odgovornost svih politika i građana BiH jeste očuvanje ravnopravnosti, građanske i nacionalne, jer je nacionalna pripadnost dio građanske slobode. Ako poštujemo moralni zakon koji može biti općeprihvaćen u BiH, onda je moralna dužnost pridržavati se ravnopravnosti naroda, odnosno konstitutivnosti koja to osigurava. Samo poštivanjem tog moralnog principa, koji je i politički, osigurava se cjelovitost države i lojalnost njenih naroda i građana, bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersko-kulturnu pripadnost.

Danas smo svjedoci da se taj temeljni moralno princip, bitan i za političku djelatnost, ne poštuje. Zamijenjene su teze: tek napuštanjem tog principa može se sačuvati BiH. Politika stranaka koje se bore i dalje za svoje nacionalne države, nekih nevladinih organizacija i pojedinih intelektualaca, usmjerena je protiv tog principa, na rušenje temelja naših javnih zakona. Ne radi se, dakle, samo o politici nego i o moralnoj destrukciji, o uništavanju onog obrasca društvenog ponašanja koji je bio temelj političke kulture u BiH.

Osim političkog sljepila i odsustva odgovornosti prema društvu i državi, radi se o nemoralu i bestidnosti. Sramotno je da se javljaju i da su tako agresivne organizacije i pojedinci koji ruše one moralne principe koji su u povijesti BiH osiguravali homogeno multietničko društvo i jedinstvo politike i države. To se očekivalo od nacionalista, ali ne od onih kojima su puna usta multietničnosti i građanskih sloboda. Oni svoju sramotu prekrivaju građanskim pravom i patriotizmom. To rade bestidno, javno i s velikim ambicijama, a da se uopće ne pitaju kuda to vodi.“

Bosna i Hercegovina ne može biti izgrađena kao nacionalna država „većinskog naroda“ ili kao država u kojoj će jedan narod – a najčešće se udara na hrvatski, računajući da je najslabiji – biti izbačen iz zajednice ravnopravnih bosanskohercegovačkih naroda i sveden na politički nebitnu manjinu.


Ako se negiraju ključne dimenzije ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, ako se udara na njihov koordinatni sustav čija je jedna osa marksistički odnos prema klasnom, a druga osa lenjinistički odnos prema nacionalnom pitanju, onda nema smisla slaviti ZAVNOBiH kao utemeljujući događaj i nema smisla obilježavati njegove obljetnice – neka se za potrebe folklornih vjersko-nacionalnih manifestacija izabere neki drugi dan


Oni, poput Željka Komšića i njegovih istomišljenika i suboraca s bošnjačkog nacionalističkog spektra, koji takvo što sanjaju i planiraju, rušitelji su ove zemlje. Osim što samim svojim nacionalizmom i huškačkom retorikom iznutra kidaju spone koje bosanskohercegovačko društvo drže na okupu, oni daju gorivo i srpskim i hrvatskim nacionalistima koji sanjaju o separatizmu ili o dodatnoj teritorijalizaciji. Ivo Komšić piše:

„Rušitelji principa konstitutivnosti naroda nastupaju s političkom platformom: jedan narod, jedna nacija, jedna država. To je uvođenje kvantitativnog, proporcionalnog principa u uređenju države koji manjinskim narodima ukida pravo na državotvornost i pretvara ih u nacionalne manjine. Da bi sačuvali svoju državotvornost i ravnopravnost morali bi se odreći i svog naroda i nacije. To je platforma bošnjačkog nacionalizma, kao što su secesija i separatizam platforme srpskog i hrvatskog.“

Oni koji Bosnu i Hercegovinu ne priznaju kao državu ravnopravnih naroda i građana i koji napadaju princip konstitutivnosti naroda, ne bi trebali slaviti ZAVNOBiH. Ne bi ZAVNOBiH trebali slaviti ni pripadnici političkih elita koji su sami, ondašnjim jezikom rečenom, narodni izdajnici – jer privatiziraju i uništavaju zemlju dok istovremeno slave kolonijalne namjesnike, bez htijenja i želje da sami uređuju svoje odnose i da sami izgrade društvenu i političku zajednicu.

Negirati bilo koji aspekt ZAVNOBiH-a legitimna je pozicija s aspekta neutralnog promatrača. Legitimno je biti i antikomunist i anti-antifašist, legitimno je zagovarati „demokraciju“ u kojoj će nacionalno veći podjarmiti nacionalno manje. Možemo na trenutak, iz metodičkih razloga, potpuno zanemariti moralne i druge aspekte priče i držati se formalno-logičkog aspekta: ako se negiraju ključne dimenzije ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, ako se udara na njihov koordinatni sustav čija je jedna osa marksistički odnos prema klasnom, a druga osa lenjinistički odnos prema nacionalnom pitanju, onda nema smisla slaviti ZAVNOBiH kao utemeljujući događaj i nema smisla obilježavati njegove obljetnice – neka se za potrebe folklornih vjersko-nacionalnih manifestacija izabere neki drugi dan.

S nadom da će se očuvati i reafirmirati naslijeđe Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, da će Bosna i Hercegovina preživjeti one koji je – u cijelosti ili na nekom dijelu – žele „nacionalizirati“, bilo kroz hegemonizam bilo kroz separatizam, zaželimo nam svima sretan Dan državnosti Bosne i Hercegovine.

Franjo Šarčević, Prometej.ba

Prometej ne objavljuje trivijalne sadržaje i clickbait, nema reklame i oglase, ne dodvorava se većinama i ne služi moćnima, a već 13 godina važna je platforma za edukaciju i kritičku refleksiju u bh. društvu. Kao takav, svoj rad financira isključivo kroz projekte i donacije čitatelja. Ako želite podržati nastavak kvalitetnog i nezavisnog rada Prometeja, to možete učiniti iz BiH ili inozemstva. Potrebne informacije možete pronaći ovdje.