U cijeloj drami i nervozi vezanima za suđenje Dodiku, skupštinska zasjedanja u Banja Luci i reakciju policijskih organa, ostao je neprimijećen jedan zanimljiv fenomen; radi se o stavu opozicije u RS-u po pitanjima koje je potegao Dodik. Pri tome mislim na ono što su opozicionari konkretno govorili – znači na ono za šta se tačno zalažu – ne samo na protivljenje Dodiku koje je vjerovatno svako detektovao. Neko će reći da to sada nije važno i da je važan samo Dodikov antidržavni i antisudski stav. Smatram da nije tako. Ako ne sada, a ono u bliskoj budućnosti će tema identiteta opozicije i njihovih stavova imati veliku važnost. Čak i da se desi neka radikalnija promjena vezana za status RS-a, i onda će to biti važno, samo na drukčiji način.

Izdvojio bih dvije izjave poznatih opozicionara: Draška Stanivukovića i Branislava Borenovića. Dakle, onih ljudi koji se smatraju pristojnim političarima, onih s kojima se „može razgovarati“.

Predsjednik PDP-a i gradonačelnik Banja Luke Draško Stanivuković je izjavio kako su Dodik i njegovi ljudi ranije govorili da imaju podršku Trumpove administracije u vezi promjene ustava RS-a, a sada se ispostavilo da je nemaju. Poslije pisma Marca Rubia, ministra vanjskih poslova Amerike, jasno je da je to tako. Vrlo je opasno da Dodik i njegovi ljudi rade to što rade „bez američke podrške“, zaključio je gradonačelnik Banja Luke.

Najprije par uvodnih napomena: Stanivuković je bio u stanju da donese ovakav zaključak zato što mu je iz Rubijevog pisma jasno da sadašnji američki zvaničnici govore jezikom sličnim jeziku ranijih američkih zvaničnika. Dakle, iz tona i upotrebljenih termina gradonačelnik je zaključio da je američka percepcija pojedinih političkih aktera i procesa u BiH slična kao ona prethodne administracije te da se gotovo ništa nije promijenilo. Iako prethodno napisano izgleda kao samorazumljivo velikoj većini naših analitičara te svih onih koji su govorili o pismu bez obzira gdje u BiH žive, ovdje ostaje pitanje šta je tačno Stanivuković očekivao i kakav stav bi ga ubijedio da Amerikanci podržavaju Dodikova nastojanja. Postavlja se i pitanje šta je tačno Dodik očekivao; i on je otvoreno pokazao razočarenje pismom. Zna li se ko je Dodiku uopšte rekao da će pristup nove administracije biti drukčiji (ako mu je neko rekao)? Ili je on to zaključio nekom njemu specifičnom dedukcijom? Jesu li se ovdje uplele naše – balkanske i postsocijalističke – percepcije riječi i djela novog-starog američkog predsjednika, čovjeka koji odveć podsjeća na ovdašnje lidere?[1]

Da se sada vratimo na Stanivukovićevu izjavu: iz zadnje rečenice jasno je dakle da akcija „vraćanja nadležnosti“ RS-u nije problematična sama po sebi, problematičan je nedostatak američke podrške. Jer, bez Amerikanaca je opasno. A sama Republika Srpska i potreba za promjenom njenog statusa su neupitni. Ovakav pristup čini se da potvrđuje ranije sporadične stavove o Stanivukoviću koji su dolazili iz Sarajeva: isti je kao Dodik, samo nema vlast pa priča nešto drugo. Jednom kada bude na vlasti, biće i gori od njega.

Jesu li takve procjene tačne? Je li Stanivuković isti kao Dodik? Iz ove izjave se može reći da o (poželjnom) položaju RS-a ne misli drukčije od Dodika. Ono što se iz njegove izjave ipak ne može reći, to je odgovor na pitanje zašto Stanivuković tako govori te moralne konotacije ovakve izjave. Možda su i te stvari identične kao kod Dodika, ali samo na osnovu citirane izjave to ne možemo znati.

Hajde da probamo drugim putem odgovoriti na pitanje zašto Stanivuković govori na ovakav način. Najprije da nešto kažemo o njegovim glasačima. Po dominatnoj interpretaciji koja se odnosi na sve političare kod nas, Stanivuković udovoljava svojim glasačima ovakvim i sličnim stavovima. Radi se o famoznom populizmu koji je po široko prihvaćenoj definiciji bliži desnim političarima nego lijevim. Ipak, iako je prethodno dobrim dijelom tačno, to nije dovoljno za kompletnu analizu; stvari su znatno kompleksnije. Takvo objašnjenje koje u fokus stavlja samo glasače i isticanje onoga što oni žele čuti, potpuno zanemaruje činjenicu da političke elite nisu hirurški odvojene od naroda vezano za ideje koje baštine.[2] One su u tom smislu dio naroda, ali uz određene razlike.[3] Dakle, kada Draško Stanivuković govori na temu podrške Amerike Dodiku na ovakav način, on to radi iz dva razloga: prvo, iz ubjeđenja, i drugo, iz potrebe da zadovolji svoje glasače. Generalno govoreći, svaki stav političara, bilo kojeg političara, je spoj jednoga i drugoga.[4] Zanimljivo je primijetiti da takav proces ima i svoju unutarstranačku dinamiku koja se naslanja na prethodnu dihotomiju i isprepletenost različitih grupa. To u praksi funkcioniše tako da dužnosnik neke stranke koji kaže nešto što je ideološki oporo biva kritikovan od strane partijskih kolega iz dva razloga: zato što druge kolege uglavnom misle politički ortodoksno pa primjećuju disonatnost, ali i zato što uviđaju da će stranka i oni lično imati problem vezano za podršku svojih glasača.

Kada govorimo o ideologiji i dominantnom narativu, važno je primijetiti da je narativ u RS-u takav da je opoziciji (čak i kada bi mislila drukčije) manevarski prostor ozbiljno skučen. Institucije RS-a (uključujući javni servis) su učestvovale i učestvuju u kreiranju narativa koji u fokus stavlja Republiku Srpsku i cjelokupnu genezu njenog nastanka i položaja. (Pogledajte samo jedan dnevnik na RTRS-u i čućete da se Republika Srpska spomene barem 200 puta.) Sve je to derivat ratnog i autonomaškog narativa koji je duboko u političkoj kulturi svakog pojedinog stanovnika Republike Srpske, bio on toga svjestan ili ne. (Također je derivat samog simboličkog statusa RS-a: taj entitet u imenu sadrži riječ „republika“.) Tu se stvari ne mogu promijeniti samo zato što neko želi da se promijene ili zato što smatra da je to nedopustivo.

Kao rezultat, gotovo je neminovno da će se Stanivuković, poslije nekog vremena na vlasti, pretvoriti u političara drugog tipa; što zbog stvari o kojima smo govorili, što zbog reakcije na njegove stavove u Sarajevu. Njemu samom nema druge opcije ako želi ostati na mjestu moći i obavljati svoj posao.[5] On mora braniti centralni narativ i mora sebe legitimisati kao istinskog vjernika u njega te sposobnog branitelja političkog identiteta i posjeda građana RS-a. Ovaj uvid je važan za sve političke aktere u BiH, a možda je najvažniji za samog Stanivukovića.

Da sada pređemo na Branislava Borenovića: on je rekao kako postojeće pravilo o nacionalnom izjašnjavanju ministara Vlade RS-a (8 Srba, 5 Bošnjaka, 3 Hrvata) nije dobro. Ono, po Borenoviću komplikuje stvari i Vlada ne može biti efikasna. Dakle, nagovještavaju se kafkijanski problemi birokratizacije i čekanja pred šalterima.

Borenovićev stav zvuči poznato, zar ne? Naravno da je tako jer je to govor koji se u Sarajevu čuje svakodnevno, samo što se odnosi na sve institucije BiH. S tim što se u Sarajevu redovno dodaje opaska kako je političko „brojanje krvnih zrnaca“ karakteristika nenormalne države. Kome se Borenović ovdje obraća? Svojim glasačima naravno[6]. Ovo je zanimljivo iz dva razloga: prvo, kao što smo već rekli, neodoljivo podsjeća na (civilizacijske i psihološke) argumente iz Sarajeva o problemu na nivou cijele BiH i drugo, govori se o borbi protiv komplikacija. Oba argumenta se svode na jedan: jednostavno je ispravno te u tom smislu ne treba puno različitih interesnih struja učestvovati u odlučivanju. Puno regula ne vodi nigdje i upravljanje postaje neefikasno. Ipak, ovdje treba dodati i specifičnost lokalne (političke) kulture. One u kojoj se izjave tipa „puno baba kilava su djeca“ shvataju kao aksiomi. Jer, treba u konačnici da se zna ko je glavni i njegovo je da odlučuje. Implicitno se priziva opredjeljenje koje zahtijeva jednu instancu i jednog šefa. Govorimo o našoj ovdašnjoj sklonosti pravoj muškoj autoritarnosti.

Pored prethodno napisanog, kada se insistira na institucionalnoj jednostavnosti i neučestvovanju različitih instanci, govori se i o drugim stvarima. Isključivanje pravila 8,5,3 u RS-u vjerovatno obezbjeđuje bolju efikasnost, ali isto tako obezbjeđuje gotovo sigurno jednonacionalne kadrove na tim mjestima.

Kada govorimo o kadrovima koji su na vlasti, upravo vezano za prethodno, postoji jedna zanimljivost koja je na sjednici Skupštine isplivala: ministri Bošnjaci i Hrvati, ljudi koji su postavljeni na ta mjesta od strane SNSD-a, očigledno baštine politički svjetonazor koji ističe važnost RS-a, a uz to i podržavaju tamošnji standardni narativ. Pogledajte njihove konkretne stavove; više je nego jasno da je njihov politički svjetonazor main-stream u RS-u.[7]

Kao ilustraciju pomalo komične situacije preplitanja (političkih) identiteta i lojalnosti, uzmimo primjer mladog Denisa Šulića, ministra trgovine RS-a ispred SNSD-a. Čovjek je svojevremeno bio predsjednik organizacije mladih SNSD-a te je stameni kadar stranke. On je na spominjanoj skupštini RS-a gdje se raspravljalo o nacrtu novog ustava prigovorio Ramizu Salkiću, poslaniku u Skupštini i potpredsjedniku SDA da ne može govoriti u ime „lokalne zajednice“ koju je spomenuo Salkić zato što on i njegova porodica ne žive u Republici Srpskoj negu u federalnoj Tuzli. Postavlja se pitanje u ime koga Šulić govori kada napada drugog bošnjačkog poslanika u Skupštini RS-a. Ovo je zaista smiješna situacija: Salkić, Bošnjak koji je prijavljen da živi u RS-u a kome je porodica u FBiH, za koga su glasali Bošnjaci iz RS-a, se svađa sa Šulićem koji je takođe prijavljen u RS-u i izjašnjava se kao Bošnjak, ali za njega su velikom većinom glasali Srbi. O čemu se ova dvojica Bošnjaka svađaju? O tome ko predstavlja lokalnu zajednicu. Koju lokalnu zajednicu? Za Šulića je to područje izborne jedinice u kojoj se nalazi Gradiška, za Salkića jedinice u kojoj je Bratunac.

Faris Čengić, Prometej.ba

[1] Kada već govorimo o percepcijama, postavlja se i pitanje generalne percepcije Amerike među našim ljudima. U balkanskim se narativima ta zemlja smatra nadprirodno važnom i velikom. Ne kažem da ona zaista nije ekstremno važna, ali ovdašnje shvatanje je veoma specifično usmjereno te stoga problematično. Vjerovatno ideja Amerike zamjenjuje predodžbu velikog, moćnog imperijalnog bića, nemilosrdnog i svevidećeg, kao nečega što dolazi iz prethodnih (političkih) mitologija. Najprije se tu referira na Osmanlije, Nijemce i crvene Ruse.

[2] Još manje su Stanivukovićevi glasači, ljudi koji se u principu percipiraju kao građanskiji i pristojniji, idejno odvojeni od onih drugih po pitanju osnovnih markera političkog identiteta.

[3] To je posebna i velika tema; odnosi se na razliku principa rezonovanja i vrste dokazivanja između elita i masa te možda najvažnije, položaj elita kao onih od kojih se očekuje da kreiraju i održavaju ideologiju i narativ.

[4] Razni teoretičari su govorili o povjerenju između elita i masa jedne nacije te između elita dvije nacije i masa dvije nacije. Kod nas se bez ikakvih dvoumljenja pretpostavlja da su sve navedene vrste povjerenja na veoma visokom nivou; o njima nećemo govoriti. (Povjerenje između elita dvije nacije uvijek se shvata kao kriminalno.) Ono gdje se problem može uočiti, to je na mjestu povjerenja elita jednog naroda i masa drugog naroda. Tu se vidi koliko je važna kompatibilnost narativa; elite koje promovišu narativ grupe kojoj pripadaju neminovno se vide kao neprijatelj od strane masa druge grupe pošto su narativi ozbiljno sukobljeni. Konsekvenca je ta da i elite te druge grupe moraju biti u antagonizmu prema elitama prve grupe zbog pritiska odozdo.

[5] Ovo je posebna tema koja je s jedne strane samorazumljiva, ali koja ima mnogo bh. i balkanskih specifičnosti. Zapadna politička znanost je u tančine razradila metode borbe protiv opasnosti tiranije i nelegitimnog ostanka na vlasti te je stoga to problem o kojem se na Zapadu, pogotovo danas, mnogo priča. Ipak, to se ne može tek tako izjednačiti sa našim ovdašnjim tendencijama iako su zapadne tendencije u temelju i naših problema. Možda se ovdje u pitanja legitimiteta vlasti upliću pitanja drukčije tradicije privatnog i državnog vlasništva, percepcije politike i beneficija u komunizmu, čak i neki raniji fenomeni.

[6] Argument po kojem bi sada trebalo zatvoriti oči pred takvim stavovima opozicije u RS-u radi većeg dobra smjene Dodikovih kadrova sigurno imaju svoju težinu ali treba imati na umu da će Borenović uvijek imati pritisak svojih glasača i uticajnih grupa pred sobom. Vjerovatno će se to pojačati ako dođe na vlast.

[7] Ovo je zanimljivo zato što se stvorila još jedna varijanta grupnog identiteta: dakle, nominalno Bošnjaci, ali im je politički identitet standard RS-a.