Jedno od općih mjesta regionalne nam narodske začuđenosti jest ono pitanje koje se obično postavlja uslijed raznih oblika društvenih nepravdi, ratnih previranja ili koruptivnih skandala. To pitanje se obično formulira otprilike ovako: a gdje su intelektualci da dignu glas protiv nepravde; a gdje su akademici da šire poruke mira; a gdje su sveučilišni profesori da hrabro ustanu protiv korupcije? Narod se u tome smislu podređuje intelektualnim elitama, smatra da sama činjenica da je netko visokoobrazovan podrazumijeva moralnost, hrabrost i beskompromisnost u riječima i djelima. Očekivana uloga intelektualca u javnom prostoru jest konstruirana upravo tako, kao romantizirana i idealizirana slika pojedinca visokih moralnih načela, bez obzira što nam povijest intelektualnog beščašća neprestano dokazuje upravo suprotno.

Takva narodska naivna začuđenost i beščašće intelektualnih elita transcendira nacionalne granice. Pritom, takav intelektualni nemoral obuhvaća široki spektar od krajnje aktivnih do krajnje pasivnih pozicija. Drugim riječima, obuhvaća spektar od ratnog huškanja do pasivnog promatranja društvenog propadanja: kao primjere, dovoljno se sjetiti uloge srpske nacionalističke intelektualne elite u pripremanju ratova 1990-ih ili uloge nacionalističkih intelektualno-akademskih elita u Bosni i Hercegovini danas, podjednako i srpskih i bošnjačkih i hrvatskih, u generiranju društvenih konflikata i stanja beskompromisne isključivosti - temeljenih na mitovima o čistoći ratnih ciljeva, vojski i armija te današnjih politika koje inzistiraju bilo na nacionalno-teritorijalnoj separaciji bilo na nacionalnoj dominaciji. Uz šutnju ili prešutno odobravanje onih koji u tom nacionalnom ili patriotskom nasilju – koje iz Bosne i Hercegovine tjera svako misleće biće koje se ne želi asimilirati – ne sudjeluju aktivno.

Posebno mjesto u povijesti akademske legitimacije beskrupuloznih nacionalističkih politika predstavlja slučaj s one strane Save i Dunava, gdje se politička elita jedne države odmetnula od Zapadnog Balkana i pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima zadovoljila visoke civilizacijske standarde da postane članicom Europske unije. U redu, danas kad je EU ograđena bodljikavom žicom, kad dopušta da joj tridesetak tisuća afričkih beživotnih trupala tone prema dnu Sredozemnog mora, koja ne zna osuditi, a kamoli prekinuti diplomatske veze s izraelskim genocidnim režimom, malo nam je ipak jasnije kako je to Republika Hrvatska zadovoljila te i takve visoke europske norme.

Kad je 2018. rektor Sveučilišta u Zagrebu, Damir Boras, odlučio dodijeliti počasni doktorat vječnom predsjedniku HDZ-a BiH, Draganu Čoviću, u javnosti se doduše čulo mnoštvo intelektualnih glasova koji su razumski nastojali objasniti zašto ovaj čovjek baš ni po čemu ne zaslužuje prestižno priznanje najvećeg sveučilišta u državi članici EU. Među ostalim, osim što je nanio nesagledivu štetu bosansko-hercegovačkim Hrvatima kroz svoju jednopartijsku strukturalnu koruptivnu hobotnicu, također je kao direktor mostarske firme 'Soko' za vrijeme rata dovodio ratne zarobljenike bošnjačke nacionalisti na prisilni rad. Niti ovi, a da ne spominjemo ostali ocean razloga, niti glasovi napokon hrabrih intelektualnih krugova, nisu spriječili rektora Borasa da gospodinu Čoviću dodijeli najprestižnije odlikovanje najvažnijeg hrvatskog sveučilišta.

Međutim, još posebnije mjesto, mogli bismo ga slobodno nazvati par excellence primjerom u povijesti regionalnog intelektualnog beščašća, zauzima prošlotjedno hadezeovsko orgijanje u režiji rektorata Sveučilišta u Osijeku. Zašto ja, potrebno je na ovom mjestu objasniti, držim ovaj čin vrhunskim uprizorenjem onoga što intelektualci i akademska elita u našim društvima, ako ih uopće možemo nazivati društvima, uistinu predstavljaju? Zato što, ukratko, na rijetko bizaran i kristalno jasan način svjedoči koliko Hrvati, ti stari simpatizeri skandinavskih civilizacijskih normi, uistinu vole vrednote zemalja sa sjevera Europe. Da prostite, osim švedskog stola, oni vam još više vole, kak’ se ono kaže, stockholmski sindrom. Već desetljećima psiholozi i naučnici pokušavaju objasniti taj paradoksalan fenomen prema kojemu neke žrtve zlostavljanja razviju prijatne, napose tople emocionalne osjećaje naspram svojih zlostavljača. Kako nam ovaj naš osječki slučaj pomaže bolje razumjeti takav jedan zbilja neobičan ljudski fenomen?

Povodom 50. godišnjice osnutka Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, rektor Vlado Guberac odlučio je dodijeliti najviša priznanja sveučilišta predsjedniku HDZ-a i premijeru Republike Hrvatske, Andreju Plenkoviću, zatim HDZ-ovu Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih, HDZ-ovom gradonačelniku Osijeka, HDZ-ovoj županici Osječko-baranjske županije, te naposljetku, da vrag ne bi odnio šalu, i nadbiskupu đakovačko-osječkom, Presvijetlom Đuri Hraniću. Tom prigodom, prema jednom medijskom izvještaju iz Jutarnjeg lista, rektor Guberac naveo je da, od riječi do riječi, „imao sam čast i priliku govoriti i čestitati vam na velikoj pobjedi na parlamentarnim izborima i drago mi je da vam nakon godinu dana mogu čestitati na velikoj pobjedi na lokalnim izborima,“ te je potom naveo i „tri misijske uloge“ sveučilišta, redom su to nastavno-obrazovna, znanstveno-istraživačka i demografska. Osim što jednom rektoru po principu autonomije sveučilišta ne priliči ni pod kojim okolnostima javno govoriti kako mu je „drago“ zbog pobjede jedne političke opcije, ovdje se pitamo ipak, kako to HDZ i nadbiskup Hranić vole djecu, mlade i potiču demografsku revitalizaciju?

Kada rektor Guberac daje Povelju Sveučilišta premijeru Plenkoviću i nabraja njegove zasluge za financiranje izgradnje studentskog doma, zaboravlja spomenuti kako novac teče u potocima samo onda kada se stvori vertikala vlasti jedne stranke na apsolutno svim razinama, od državne, županijske do općinske. Pogađate koja je stranka u pitanju? U više od tri desetljeća suverene vladavine slavonskim županijama i općinama, HDZ je uz pomoć odmetnutih satelita, raznoraznih HDSSB-ova i Domovinskih pokreta, čiji članovi po pravilu koaliraju ili se vraćaju u krilo stožerne stranke, napravio duboko premreženi koruptivni sistem lokalnih činovnika kojima stranačka iskaznica služi kao ulaznica za slavonsku trpezu, odnosno, da prostite, za švedski stol. Pitate se još zašto je Slavonija opustošena i gdje su svi oni mladi o kojima i ptičice na grani pjevaju? U Irskoj, Njemačkoj, Austriji, i naravno, da ne zaboravimo, Švedskoj. Tako HDZ voli hrvatsku i slavonsku mladost.

Kako se to, međutim, naizgled zalutali lik među svitom zaslužnih hadezeovaca, nadbiskup Đuro Hranić, uklapa u viziju demografske revitalizacije? Budući da se na službenim stranicama dotičnog sveučilišta o tome ne može pronaći ništa, pretpostavljam da je rektor Guberac nagradio nadbiskupa Hranića zbog idućih razloga. Naime, kada su novinari prije nekoliko godina Hranića upitali zašto nije reagirao na ozbiljne optužbe od strane mještana jednog slavonskog sela da im lokalni svećenik napastuje djecu, Hranić je odgovorio da je svećenik bio star i da bi mu se „svijet srušio“ da ga je odlučio maknuti. Sud u Vukovaru je naposljetku i potvrdio optužnicu nad dotičnim svećenikom zbog zlostavljanja pet maloljetnica, ali suđenje nikada nije sprovedeno budući da je svećenik, pogađate, preminuo. Ili je rektor možda mislio na onaj recentniji slučaj kad je nadbiskup Hranić osuđenog svećenika za pedofiliju, koji je odslužio zatvorsku kaznu zbog bludničenja nad ministrantom, vratio u službu svećenika i zbog manjka aktivnog svećenstva poslao u Gospićko-senjsku biskupiju gdje je dobio dvije župe na upravljanje. Tako Đuro Hranić voli hrvatsku, slavonsku i ličku djecu.

Ali nešto nedostaje da bi ovaj krug mafijaškog orgijanja jedne stranke i jednog predstavnika Katoličke crkve u organizaciji regionalnog intelektualnog centra izvrsnosti bio upotpunjen. Predlažem stoga da se, kad bi se moglo ikako vratiti vrijeme unazad, hadezeova elita na čelu s premijerom Plenkovićem poznatim kao Kog Briga Za Ljudska Prava kršćanski izmiri s Branimirom Glavašom zvanim Selojtep i dadne ovoj svečanoj ceremoniji malo onog uvijek potrebnog miomirisa zločinačkog ratnog nasljeđa hadezeovih ranih struktura. Da bi integralno hrvatstvo bilo potpunije, svakako bi u ovome kružoku trebao biti i general Dario Kordić zvani Sve Bih Ponovio, sve do Den Haaga poznati borac za demografsku revitalizaciju muslimana u Ahmićima, koji danas drži kateheze zagrebačkim studentima i jedan od onih kojemu ljubi ruke biskup sisački Vlado Košić, kolega našeg Hranića, čija barem dva svećenika isto vole ljubiti, ali ne ruke osuđenih ratnih zločinaca. Nedostaje ovdje, dakako, i nedavno na slobodu pušteni svima znani Vili Beroš zvani Mali, koji je u hrvatsko zdravstvo pustio, niti manje niti više, nego onu najgoru mafiju iz nikad prežaljenih devedesetih.

Šlag na tortu bi zasigurno bio, ne treba posebno predstavljati, i novi simbol naše pravne države, državni odvjetnik Ivan Turudić zvani Radost, koji niti uz silan trud nije uspio pronaći iole ozbiljniju aferu oporbenih stranaka pred lokalne izbore, tako mi Mileta Kekina. Šteta bi bilo ne pozvati, barem na sveučilišni domjenak sa školjkama i škampima, bivšu ministricu Gabrielu Žalac zvanu Softver koja je prije nekoliko dana priznala da joj je Josipa Rimac zvana Lipa sredila državni ispit za rođenog brata, što je ipak jedan od manjih krimena koji joj se stavljaju na leđa. Uz njih, naravno, i još onih barem tridesetak privedenih, uhićenih i smijenjenih ministara, koliko ih se da otprilike pobrojati u devet godina Plenkovićeva mandatiranja. Uz isprike na nepreciziranom broju, ali niti jadan google ne može pomoći u pronalasku točne brojke ministara uhvaćenih s prstima na okidaču ili prstima u pekmezu budući da je veoma širok, prostran i neprestano raste taj hadezeov švedski stol.

Vi mislite da je švedski stol samo metafora u cijeloj ovoj priči? Poslušajte što kaže rektor Guberac na svečanoj ceremoniji o važnom mjestu studentske roštiljade u životu osječkog sveučilišta, kako prenosi spomenuti medijski izvještaj:

„Spomenut ću samo zadnje događanje, koje je bilo prošli tjedan, 11. tradicionalna studentska roštiljada. U kampusu je bilo blizu 10 tisuća studenata i mladih koji nisu studenti. Prije 11 godina, roštiljada je imala deset prijavljenih ekipa. Zamislite kako je bilo nama u žiriju pojesti deset roštilja i ocijeniti sve to. Prošli tjedan, nakon 11 godina, 320 prijavljenih ekipa. Organizator je morao vaditi iz šešira kojih će se 100 natjecati. I onda idu koncerti navečer, do kasnih sati se vesele, jedu, piju, pjevaju, a u ovih 11 godina nikada nije bilo niti jednog jedinog incidenta.“

Osim što se voli častiti po bogatim trpezama i švedskim stolovima, nezamislivo bi bilo da uvaženi rektor ne ubaci uz poznati slavonski hedonizam i dozu orijentalizma i mizogenog šovinizma, tipičnih našoj intelektualnoj eliti u istoj mjeri kao i političko poltronstvo:

„Kaže naš narod: ‘Hvala vam, dragi gosti, što ste došli i hvala na darovima!’ Znate, u Bosni postoji jedan običaj već stoljećima, kad se ide u goste darove nose samo žene. Muškarci, po onoj narodnoj otac-kolac, nose ruke u džepovima. Tako smo mi ovdje u Slavoniji prihvatili nekakve običaje, često se družimo, Slavonci vole dobro pojesti i proveseliti se uz janje ili prase. I nije to samo muško društvo, bude i dama naravno. Često dame budu domaćini tog druženja. Onda muško društvo dolazi kod domaćina, širi ruke i počne: ‘Vidi ove ruke, vidi ništa nisam donio, iz njedara srce, eto to sam ti poklonio’.”

Budući da nisam djelatnik osječkog sveučilišta, za njega me ipak vežu posebna sjećanja. Naime, iako sam odrastao nedaleko od Osijeka i do dan danas se ponosno predstavljam Slavoncem, što po zatezanju u mom govoru čuje svatko tko prozbori sa mnom barem dvije rečenice, život me odveo da se školujem na drugim mjestima. U Osijeku sam, međutim, održao svoje prvo javno izlaganje na jednoj studentskoj konferenciji, a nepotrebno je i objašnjavati koliko simboličkog značenja takav događaj ima za pojedinca. Tim više što je taj studentski simpozij tematizirao obrazovne politike i uopće filozofsko utemeljenje ideje sveučilišta.

S pogledom u vlastiti životni retrovizor i kontinuirane akademske igre prijestolja kojima sam svjedočio na svim sveučilištima bez iznimke, rastao sam se s mnogim puritanskim, idealističkim i romantičarskim pogledima na sveučilište o kojima sam tada govorio u svom izlaganju. Međutim, od svih onih nosivih ideja koje sam po prvi puta susreo upravo na tom simpoziju, dakle o autonomiji sveučilišta od političkih struktura i utjecaja, o slobodi znanstvenog istraživanja, o društveno-transformativnoj i emancipatornoj ulozi sveučilišta nisam, niti ću se ikada moći odreći. Nije čudo, dakle, zašto rektor Guberac nije među „tri misijske uloge“ sveučilišta naveo niti jednu od ovih, jer da jest, niti bi on bio ikakav rektor ikakvog sveučilišta, niti bi premijer koji izgubi ministara dovoljno za tri nogometne momčadi bio u mogućnosti uopće zakoračiti u dvorište jedne visokoškolske ustanove.

O tempora, o mores, uzviknut će opet naš narod kad bude zazivao intelektualce da progovore protiv društvenih zala, kao nekoć davno jadni Ciceron dok je lamentirao nad propašću svog doba. Osječko sveučilište koje nagrađuje premijera Plenkovića i nadbiskupa Hranića, koji vole djecu i mlade svaki na svoj specifični način, kao i intelektualna šutnja koja će se nadviti nad ovim slučajem, pokazuju koliko nam je uistinu stalo do demografske obnove. Zaista, ima nešto duboko uznemirujuće u tom našem tupavom kolektivnom pogledu kojim promatramo već desetljećima taj vražji švedski stol, odnosno, da izvinete, stockholmski sindrom. Kad kontinuiranom zlostavljačkom politikom potjeraš pola mladosti iz svog kraja, kad švedski stol rasprostreš samo odabranima i lojalnima, onda je nemoguće voljeti sebe. Hadezeov švedski stol i stockholmski sindrom hrvatskog naroda idu ruku pod ruku, jedno se naprosto ne može objasniti bez drugoga.

Osim „otvor ženo kapiju, man' se očenaša, evo mene i mojih pajdaša“, koji kao da su ispali ravno iz rektorova svečanog govora, iz slavonskih se grla već dugo ori neslužbena slavonska himna, kojoj poznati stihovi glase „inati se, Slavonijo, ljepota nek tvoja boli, nema onog ko te ne zna, ko te ne zna, a ne voli.“ Nemoguće je, čini se, prepoznati zlostavljača kad te zaveže i uporno hrani mrvicama sa svog bogatog švedskog stola, nemoguće je uostalom uopće voljeti i cijeniti sebe kad se potone toliko nisko da se više ne možeš prepoznati.

Goran Stanić, Prometej.ba