Potražnja postoji. Ponuda ne postoji. Tim riječima Daniela Širinić i Višeslav Raos s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu zaključuju članak “Class Voting in Croatia” (“Klasno glasanje u Hrvatskoj”), objavljen u posljednjem broju Političke misli. Iza nepodudarnosti ponude i potražnje u ovom slučaju stoji nedostatak stranačkih programa zasnovanih na klasnim politikama i interesima i primjetna klasna motivacija u ponašanju i odlukama birača.

Širinić i Raos su, dakle, htjeli istražiti igra li klasa ikakvu ulogu u preferencijama hrvatskih birača s obzirom na ustaljenu pretpostavku da se u našem političkom kontekstu sukobi i konkurencija odvijaju presudno na vrijednosnom i ideološkom planu. I ta pretpostavka nije sama po sebi pogrešna. Dovoljno je redovito pratiti medijske izvještaje i političke rasprave da bi se ustanovilo što su politički prioriteti.

Slabljenje veza između klasnih pozicija i političkih preferencija ili njihova “neprirodna” kombinatorika nije specifičnost hrvatskog političkog krajolika. Radi se o procesu kojem su izložene sve europske demokracije, s razlikama u intenzitetima i kombinatorikama. Počeci tih procesa uglavnom koincidiraju s uvođenjem višestranačja u Hrvatskoj. Naša je specifičnost u tome što smo zbog socijalističkog perioda bili uskraćeni za klasičnu političku utrku u kojoj je načelno radnička klasa podržavala lijeve, socijaldemokratske ili komunističke stranke, a srednja klasa one demokršćanske ili konzervativne. Javni prostor je kod nas bio natopljen klasnom retorikom, ali ona nije bila u formalnoj službi političke konkurencije. Iako je znala služiti kao prikriveno sredstvo kritike ili kao šifra za čitav spektar političkih rasprava. I u toj se povijesti kriju “endogeni” razlozi klasne demobilizacije koja je obilježila hrvatsku parlamentarnu demokraciju u posljednjih 35 godina. Kao što ističu Širinić i Raos, sama ta retorika je politički delegitimirana, pogotovo u periodu devedesetih godina, kad se njena uporaba tretirala i kao određena vrsta nacionalne izdaje.

Što se pak tiče “egzogenih” razloga, oni su dio širih političkih trendova koji uključuju deindustrijalizaciju, slabljenje sindikalnog djelovanja i načelnu delegitimaciju klasno zasnovane politike nakon sloma socijalističke alternative na istoku. I ne radi se pritom samo o delegitimaciji ideja već i o nestanku infrastrukture – prostorne, medijske, kulturne – koja je klasno zamišljenoj politici pružala uvjerljivost, obnavljanje i prijenos na mlađe generacije.

Glavni problem s nestankom eksplicitnih klasnih politika je taj što same klase nisu nestale. One su nestale iz političkog leksika i razumijevanja političkih odnosa, ali iz statistike i stvarnog života nisu. Vidi ih obučeni statističar kad se susretne sa sirovim podacima o primanjima i mirovini, a i učenik nižih razreda osnovne škole kad se osvrne po razredu i primijeti razlike u odjeći i ponašanju učenika. S obzirom na statističku i socijalnu primjetljivost, Širinić i Raos su se zapitali postoje li nekakvi uočljivi obrasci između klasnih pozicija i stranačkih preferencija hrvatskih birača. Pritom su se oslanjali na podatke iz istraživanja provedenog 2024. godine.

Ovdje nećemo predstaviti sva saznanja do kojih su došli, već samo ona koja nam se čine politički najinteresantnijima i koja bi samim političkim akterima, pogotovo onima na ljevici, trebala predstavljati neku vrstu političkog alarma i orijentira za buduće djelovanje. Nakon pregleda dosadašnjih analiza klasne demobilizacije u Hrvatskoj i međunarodne literature koja se bavi odnosom klase i izbora te predstavljanja metodologije obrade podataka, Širinić i Raos nude rezultate. Prvi kaže da se ne može uspostaviti veza između objektivne klasne pozicije i biračkih odluka. Naprosto su razne klasne pozicije “raspršene” po političkom spektru. Međutim, može se pronaći veza između subjektivne klasne pozicije i političkog odabira. Drugim riječima, subjektivna klasna pozicija predstavlja značajan prediktor političkog odabira. Pod subjektivnom klasnom pozicijom se misli na percipiranu poziciju birača bez obzira na objektivne parametre poput primanja ili imovine.

Širinić i Raos su subjektivne klasne pozicije u statističkoj metodologiji, laički rečeno, “kombinirali” s drugim faktorima, poput obrazovanja, vrijednosti, imovine, političke identifikacije na osi lijevo-desno ili sklonosti autoritarnosti ili konformizmu. Prije nego što se uhvatimo najvažnijeg rezultata spomenimo neke najzanimljivije. Na primjer, broj pripadnika radničke klase simpatizera HDZ-a značajno opada ako se uvede sklonost tržišnom liberalizmu. Dok na primjer raste u slučaju podržavatelja Možemo! i SDP-a iz redova radničke klase. Na desnici je pak primjetna razlika u percipiranoj klasnoj poziciji birača Domovinskog pokreta i Mosta. Birači Mosta češće će sebe proglasiti radničkom klasom, a oni Domovinskog pokreta nižom srednjom klasom. Percipirana klasna pozicija, kao što navode autori, ne podudara se s onom objektivnom, ali sugerira da, kažimo tako, među pukom tinja klasni nerv, ali da mu u nedostatku ponuđenih političkih programa pažnja luta. I prevodi ga u politički jezik sredstvima koja su mu na raspolaganju.

Postoji, dakle, među biračima koji su svoje predstavnike odabrali itekako prostora za političko djelovanje. Ali postoji i među apstinentima. I taj prostor, tu nepodudarnost između ponude i potražnje, Širinić i Raos tretiraju kao razlog za posebnu brigu iz perspektive demokracije i jednake zastupljenosti svih opcija.

Naime, najizvjesniji apstinenti prema istraživanju su pripadnici radničke klase koji nemaju tradicionalne i autoritarne stavove. Da citiramo same autore: “Ovaj obrazac sugerira da hrvatski stranački sustav sustavno ne uspijeva reprezentirati značajan segment radničke klase – upravo onaj čije vrijednosti mogu biti sklonije progresivnim politikama, ali ne uspijeva pronaći stranku koja bi govorila u ime njihove kombinacije klasne pozicije i kulturne orijentacije. Radnička klasa, pogotovo ona koja nije sklona autoritarnim i tradicionalnim vrijednostima, nije predstavljena kroz političke stranke.”

Ovi su rezultati zanimljivi iz perspektive već dozlaboga napornih rasprava na ljevici širom Europe o tome kako spojiti kulturne vrijednosti urbanih srednjih klasa i navodno nužni konzervativizam radničke klase. Pod spajanjem se zapravo misli na to kakve ideološke ustupke pružiti tradicionalno orijentiranoj radničkoj klasi. Zanimljivi su jer raspravu možemo barem nakratko napustiti ili je odložiti za neke daljnje etape. Naime, rezultati istraživanja kažu da je u političkom prostoru daleko najslabije zastupljena društvena skupina koja predstavlja mokri san ljevice: radnička klasa s naprednim kulturnim vrijednostima.

Kao što sugeriraju Širinić i Raos, oslonjeni na metodološke disklejmere i specifičnosti subjektivne klasne pozicije, ne radi se o potencijalu povratka na nekakve masovne organizacije iz sredine 20. stoljeća, ali prostor za značajan iskorak itekako postoji. Ne samo da postoji u rastu postotaka pretvaranjem apstinenata u birače, nego u promjeni opće političke klime u kojoj je narod po difoltu “običan” i konzervativan. Stranke ljevice, postojeće ili neke nove, moraju iskoristiti ovaj potencijal. Ovo je kao da otkriješ da se sviđaš osobi koja ti se sviđa. Ili za omladinu: matchate se na appu. Doduše, poznajući ljevicu lako bi moglo ispasti: the left is playing hard to get. Ali pogurajmo malo.

Marko Kostanić, tjednik Novosti