Sagradit ću oko nas zidove. Suncokreti će ih nadrasti. Penjat ćemo se po njihovim mesnatim stablima da bismo vidjeli njihove otvorene prkosne glave. Gledat ćemo cijeli svijet oko nas dok nam se noge petljaju oslanjajući se na njihove široke listove. Njihov će korijen isisati svu radijaciju iz zemlje i bit ćemo vladari na tom nezatrovanom tlu. Ljubit ga i ležati čekajući kišu koja će ga hraniti. Suncokreti će zatvarati svoje glave a iz naših će izlaziti svaka nejestiva klica dok nam kapi kiše padaju po obrazima i miješaju se s našim suzama, koje kvase, čiste, čisto i mokro tlo pod nama. Moja će bijela haljina biti zelena od trave i smeđa od blata i neće me biti briga. Tvoje će lanene košulje da vijore na vjetru zakačene za one iste mesnate stabljike suncokreta. Prat ćemo ih kišnicom koju ćemo skupljati u posudama od gline. Pričat ćeš mi kako si vidio patuljke koji žive u utrobi zidova oko nas i ja te neću tjerati da se kuneš u njih. Zakletva među nama neće morati da postoji.

Ti ćes i po mraku znati da nađes na jastuku mjesto gdje mi počivaju obrazi, a onda ću se jednog jutra probuditi sama, jer se vraški dobro snalaziš u tami. Jer ti si i po mraku znao da opipaš rupu u zidovima, onu istu kroz koju su patuljci provaljivali u naš zamak. Provukao si se i otišao bespovratno.

Probudit ću se i drugi put. U suncokretima su sazrele sjemenke. Ti si ih skupio u onu glinenu posudu i stavio je pored moje glave. Da čim otvorim oči znam da je ono bio san i da si još ovdje. Pitat ću te kolike su rupe u zidovima oko nas. Ti ćeš reći: dovoljno velike da oboje možemo proći kroz njih ako se spustimo na koljena i otpužemo. A ti znaš da ja klečim samo pred svetinjama. Ja klečim samo da pomirišem tlo pod nama. Ne klečim u bijeg. Ne klečim ni u tvom snu. Tamo je samo tvoj strah. Koji tebe tjera da se skupljaš i smanjuješ. Ti si patuljak o kojem sam ti pričao. Ti si sagradila zidove oko nas. Ti praviš rupe u zidovima. Osjećat ću krivicu. Nisi ti kriva, reći će. Ja ću se ljutiti što mi čita misli i sklupčat ću se oko njegove ruke i nestat će svega oko nas.

Probudit ću se opet. Samo u snu je moguće da nestane svega oko nas. Samo u snu je moguće biti vladar svog svijeta i samo u snu možeš graditi sam svoje zidove. Van sna pravila određuju oni patuljci kojih sam se bojala. Oni nasilnici, vandali. Oni se ušunjaju u ono što zovemo svojim i kradu nam sve, kradu čak i onaj san u kojem smo sebi bili dovoljni, ljubavi. Zbog vandala se ne sjećam da mogu voljeti. Ukrali su nam ljekovito svojstvo ljubavi, ljubavi.

Dalila Palavra, Prometej.ba