Na kraju maratonske sjednice u vrhu EU u Briselu, predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen primjetno blijeda izlazi pred predstavnike “sedme sile”. Saopštava im da su članice EU upravo razmatrale zahtjev Ukrajine za izdavanje nove tranše dodijeljenog joj kredita, treba joj nekoliko milijardi svježeg novca od ukupno devedeset milijardi eura, koliko je EU prije izvjesnog vremena dodijelila ovoj zemlji. Ovaj dio tog golemog kolača – novca poreznih obveznika Unije - Ukrajina bi iskoristila za kupovinu modernog američkog sistema protivvazdušne odbrane Patriot.

Očita je žurba Zelenskog i njegove svite. Stanje na bojištima po njih je svakoga dana sve kritičnije. Rusi žestoko napadaju Kijev, napreduju na skoro svim frontovima. Ukrajinske zalihe municije za razne vrste naoružanja su, tvrde upućeni, skoro na izdisaju.

I dok pješčani sat za njih prebrzo, neumoljivo curi, gospođa von der Leyen tihim glasom nastavlja da se dogovori zemalja-članica u vezi s ovim teškim pitanjem kreću u pravom smjeru. No, upadljivo bljedilo na njenom licu i blago podrhtavanje glasnica odaju da ona, kao i toliko puta do sada, ne govori cijelu istinu.

Jer, za mnoge članice Unije novo načinjanje velike kese sa pomoći Ukrajini dolazi u vrlo nezgodnom času. Suočeni s brojnim problemima “kod kuće”, predstavnici više zemalja Unije za sada, doduše, samo gunđaju sebi u bradu. Ali ima i onih koji se usude javno protestovati protiv novih izdvajanja iz za nastavak rata.

Tako se, na primjer, Grčka i Španija odlučno protive kako daljem podstrekavanju rata, tako i, opet u sklopu potpore Kijevu, nesvakidašnjem prijedlogu Brisela da zemlje koje to mogu višak svojih skupih raketa preusmjere ka Ukrajincima.

Nego, glavni uzročnik cijele ove zapetljancije oko raketa se dobro zna. To je – a ko će drugi? - američki predsjednik Donald Trump. Upravo on je, pridruživši se starom jaranu Bibiju Netanjahuu u nerazumnom, ničim izazvanom napadu na Iran, pokrenuo čitavu ovu lavinu, po SAD ali i po njene saveznike, veoma neugodnih “događanja”.

Radi se o slijedećem: Amerika je teoretski trebala biti glavni dostavljač pomenutog sistema Ukrajini. Ali sad, kad rat u i oko Hormuškog zaljeva ne ide po planu - ispostavilo se da je Teheran mnogo tvrđi orah nego što je slovenački zet mislio - Amerika više skoro nikom ne isporučuje skupo, sofisticirano oružje. Ono joj treba “za domaću upotrebu”, u pokušaju da slomi za rat odlično pripremljene Irance. Zato Bijela kuća rakete Patriot čuva kao oči u glavi. Eto, zbog čega su Kijev i stara, ne više tako dobra Evropa u panici. Stoga je von der Leyen onako blijeda izašla pred novinare. Kako u ovoj situaciji držati leđa bratskoj Ukrajini?

Ali, ni Evropa nije baš sasvim bez aduta. Vojni stručnaci Starog kontinenta već dugo razmišljaju o sopstvenom sistemu, od histeričnogTatice (“Daddy”) i njegovih hirova nezavisnog sistema protivvazdušne odbrane. On je već smišljen, pa je čak i u nekoj fazi izrade i ima svoje ime. Naime, zove se Freya. Sličnih je osobina kao ametički Patriot, jednako vraški skup, samo što ima jedan mali zajeb. Njegova izrada je zapela već u početnoj fazi. Upućeni već sada tvrde da bi se njegova finalizacija mogla suočiti sa katastrofalnim kašnjenjem: umjesto, kako je prvobitno planirano, do sredine 2027. godine, evropski antibalistički sistem vjerovatno neće biti operativan ni do kraja 2028. godine! Katastrofa za Ukrajinu, već dobrano “iscijeđenu” na svim frontovima.

Osim toga – da se vratim na oklijevanje nekih Evropljana u vezi s daljim naoružavanjem Ukrajine – ko će sve to da plati?! Treba voditi računa o tome da zapadnoevropska ekonomija već duže vrijeme, blago rečeno, pokazuje znakove stagnacije. Pad indutrijske proizvodnje, najezda izbjeglica, mučenje, “na mišiće”, da se udovolji Trumpovom ultimatumu svezanom za minimum izdvajanja od 5% BDP-a za naoružanje, te žestoka konkurencija novih ekonomskih moćnika … lista problema je predugačka.

Da ovo potkrijepim s nekoliko primjera;

Nekada moćni automobilski gigant Volkswagen ovih dana je, u novom valu restrukturiranja, otpustio čak 50.000 radnika. A to je tek jedno u nizu recentnih crvenih kartona uposlenicima. Cijela njemačka automobilska industrija – jedan od najmoćnijih motora evropske ekonomije – već dugo je na koljenima. Pojeli je japanski, korejski i kineski proizvođači auta sa visokokvalitetnim, značajno jeftinijim modelima. Ova kriza evropskih razmjera (Italija, Francuska, Španija…) se nastavlja i niko ne zna koliko će još fabrika u bliskoj budućnosti biti zatvoreno.

Ni u drugim oblastima stanje nije ružičasto. EU se suočava s drastičnim, od prekookeanskog saveznika, nametnutim mjerama štednje. U Holandiji se, na primjer, masovno gase i ukidaju popularni programi i emisije NPO (javnog servisa). Zatvaraju se biblioteke, zdravstvo muči hronični nedostatak radnika…Urušava se čak i do juče čuvena holandska socijalna mreža! Vjerovali ili ne, ali mnogi ljudi ovdje teško sastavljaju kraj s krajem. Holandija ima ubjedljivo najskuplji benzin u Evropi, a vladi (zbog izdvajanja za vojsku) ne pada na pamet da smanji akcize. Nije onda čudo da se već mjesecima u parlamentu ne mogu dogovoriti oko usvajanja budžeta za narednu godinu. S jedne strane mnogo želja i potreba, s druge panični strah od Rusije - golema izdvajanja za vojsku, koja probijaju sve plafone.

Ljudi sve više negoduju. i ovdje i drugdje. Najgore je što se veliki broj nezadovoljnka okreće radikalnoj desnici, što pokazuju nedavni lokalni izbori u Njemačkoj. Lijeve partije i pokreti, sa izuzetkom Španije, su gurnuti sasvim na marginu.

Kud plovi ovaj drndavi, demode Stari kontinent, sve sa sa Evropskom unijom i Ukrajinom na njemu? Čini se da je nepovratno prošlo vrijeme kad se o njemu moglo govoriti kao o zoni blagostanja.

Bojim se da je to, barem za mog, i života moje generacije – pluskvamperfekat.

A Ukrajina, koju su nerazumnim obećanjem ulaska u NATO Amerika i EU svojevremeno ohrabrili da nastavi rat? Nju, sve su prilike, čeka još jedna strašna zima. Mnogo gladi, studeni, neprospavanih noći. Mnogo smrti, na obje strane. Brinu li o tome doista oni koju su je, na izvjestan način, gurnuli u sukob sa Sibirskim medvjedom?

Goran Sarić, Prometej.ba