Počastvovao me svojim odgovorom Haris Imamović, koji je igrao ulogu fikusovog fikusa, tj. savjetnika nesposobnog člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića. Počastvovao kažem, jer kad se takva intelektualna gromada udostoji da potroši svoje dragocjeno vrijeme na režimskog intelektualca, kako me pokušava diskvalificirati, onda je to pokazatelj da nešto vrijedim. Od sreće sam uskliknuo: Izetbegović može biti ponosan na Imamovića, jer ovaj vrhunski laže, izvrće, podmeće i vješto migolji s argumentacijskog i logičkog polja u različite nebuloze.

Evo kako ta strategija izgleda na jednom primjeru. U razgovoru pod naslovom Ne o književnosti sa sjajnim piscem Enesom Halilovićem, na pitanje: Kao dijete želeli ste da postanete?, odgovorio sam da sam u svojim dječijim maštanjima htio biti svašta: uzgajivač konja, fudbaler Euzebio, toreador, Sava Kovačević, zbog partizanske priče u porodici itd. Imamović, kao tobože šaleći se s tim dječijim identifikacijama sa svojim idolima, istrže iz konteksta moje riječi i kaže ovo: “Želio sam”, veli, “biti uzgajivač konja i jahač na trkama, jer sam imao moje ždrijebe kojemu sam dao ime Buruška kosmatuška, po ždrebetu iz jedne divne knjige.”

Lijepo zaista. Cinik bi rekao da se, po Kazazovom profesorskom stilu, vidi da je zaista htio biti uzgajivač konja. Nekada sam i sam imao sličan dojam: da Kazaz savršenog studenta zamišlja kao Burušku kosmatušku, te da neki sa liste saradnika portala Prometej, kao i urednik Franjo Šarčević, nisu ništa drugo ni postali.“

Nakon ovih uvreda se kao vadi da on ne zna šta su saradnici Prometeja i njegov urednik Franjo Šarčević, jer pokušava prikriti svoj stvarni cilj – mržnju prema svima koji su mu oponenti, ili za koje on misli da su mu to. Jednostavno je razobličiti ovaj propagandistički manevar: prvo istrgne iz konteksta nešto da bi stvorio privid istine, onda to okruži lažima i uvredama, potom uobliči u svoju mržnju, a na koncu strategijom hulje sve izrelativizira. Šta, dakle, kaže diletant na savjetničkoj poziciji? Jeste, svi ste vi konji, a možda i niste, otkud znam šta ste.

U tekstu Komšićeva građanska država i fikusov fikus ustvrdio sam da je Haris Imamović običan karijerist, jer je bez bilo kakvih ozbiljnijih referenci postao savjetnik u Predsjedništvu BiH. Neću govoriti o njegovom obrazovanju, to me ne zanima, ali jasno je da se savjetnikom ne postaje bez partijskih veza. Danas je Imamović prešao u političke agitatore SDA i DF-a, visi na Televiziji Hayat, napada Trojku svakovrsnim lažima i najcrnjom progandom, glumi mudraca koji zna budućnost, prorokuje jednom riječju. Uz to, u svom odgovoru meni pod naslovom „Miloševićev izborni zakon je poput HDZ-ovog, a ne Komšićevog“ jada se da nije karijerista, ideolog, kadrovik i još svšta nešta u SDA, jer nije član te stranke i bez posla je. E, baš mi je žao. Takva intelektualna gromada bez posla. Pa, to je skandalozno. Kaže i da piše novi roman. Eto ga, pisac se obraća naciji, koja treba da padne u trans. Dobila je još jedno veliko spisateljsko ime koje će biti ugrađeno u nacionalne temelje, betonirane raznim ideološkim budalaštinama.

Imamović ima neobičnu naviku da demantuje samog sebe. Na takve budalaštine još nisam naišao u ne baš kratkom životu. Naime, on tvrdi da sam bio u različitim partijama, te da mi je možda SDA dala posao devedesetih na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a možda i nije. Bilo bi dobro da se odluči šta jest istina, a šta nije. O tome zašto sam profesor na tom fakultetu najbolje govore izvještaji komisija za izbore u različita naučna zvanja. Imamovićeva logika – možda jeste, možda nije – svodi se na mahalanje, na kojemu i počiva njegovo političko djelovanje.

Ali, ono što je zanimljivo jesu Imamovićeve laži. Naime, on već u naslovu svog zbrkanog teksta laže. Ne postoji nikakav HDZ-ov izborni zakon, već samo prijedlog tog zakona. Pogotovo ne postoji Komšićev, čak ni kao prijedlog. Ta politička štetočina (Komšić) ne može ni objasniti svoj koncept građanske države, a kamoli imati svoj izborni zakon. Izborni zakon ima BiH, a ne partije i pojedinci. Logično pitanje je: je li Imamoviću logiku zamračila ideologija i propaganda? A kad mu ideologija zamrači misli postaje običan lažov. Evo šta tvrdi: „U spomenutoj televizijskoj emisiji, (misli na emisiju Polis na TVSA od 26. 12. 2024, op. E. K.) Kazaz je poistovijetio Željka Komšića sa Slobodanom Miloševićem.

Reagirao sam na Twitteru, jer me pogodio takav napad iz vladajućeg SDP-a na Komšića. Istaknuo sam da Milošević nije bio za princip jedan čovjek – jedan glas.“

Čovjek se često zabezekne koliko neko može lagati, s najodvratnijim političkim ciljem. Nisam lud da to učinim. Poistovjetiti Komšića i Miloševića može samo notorna budala. Milošević je, nakon što je koncem osamdesetih davao izjave o izbornom principu jedan čovjek – jedan glas, u devedesetim postao balkanski kasapin, kako su ga odredili mediji, najodvratniji ratni zločinac, o čemu sam pisao i govorio bezbroj puta. Milošević je direktni krivac za krvavi raspad Jugoslavije, a historija će ga upamtiti po zločinima koje je počinio njegov režim: etničkom čišćenju, masovnim ubistvima, silovanjima, urbicidima, čak i odgovornosti za genocid koji su u Srebrenici počinili pripadnici Vojske RS, pod Mladićevom i Karadžićevom komandom. Zar ovo sve treba ponavljati Harisu Imamoviću? Kakva propagandna budala moraš biti i kolikom mržnjom obuzet da tvrdiš kako neko poistovjećuje Miloševića s bilo kim. Komšić je bezvezni političar i nosilac zlatnog ljiljana Armije BiH. To je općepoznata činjenica.

Šta sam ja samo dokazao? Činjenicu da je Milošević koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća tražio princip jedan čovjek – jedan glas. Isto to traži i Komšić. Dokazao sam to pozivajući se na televizijske snimke Miloševićeve i Komšićeve izjave. Tu činjenicu Imamović hinjski zaobilazi da bi me demonizirao u ovdašnjoj javnosti tvrdeći da sam ratnog zločinca Miloševića poistovijetio sa borcem Armije RBIH i dugogodišnjim demagogom koji sjedi u Predsjedništvu Željkom Komšićem. U ovim Imamovićevim rečenicima skupa djeluju lažov i mrzitelj. A potom im se pridružuje SDA-ov propagandist i za moje tvrdnje kaže da dolaze iz vladajućeg SDP-a. Nisam član te partije, pa ne znam odakle Imamoviću ideja da ona vrši takav napad na Komšića. Sve to očito radi da bi se dodvorio Komšiću i Izetbegoviću i još jednom odigrao rolu njihovog propagandističkog sluge.

A da mu je cilj na svaki mogući način demonizirati Envera Kazaza pokazuje i kraj Imamovićevog teksta: „U svakom slučaju, mislim da je deplasirano poistovjećivati Željka Komšića sa Miloševićem, zbog svega rečenog, ali prije svega zato što Komšić nije odgovaran za ratne zločine i nije provodio svoju politiku nasiljem. Cilj paralele, koja se povlači među njima dvojicom, jeste kontaminirati Komšića negativnim konotacijama, koje Miloševićevo ime nosi sa sobom, zbog zločina koje je njegov režim počinio. Prišivati Komšiću Miloševićevo zločinačko naslijeđe je nepravedno i neukusno.“ Ovakvu ljagu može smisliti samo očajnik satjeran argumentima u ćošak i razbijen u paramparčad. Intelektualna gromada, kako sam ga ironično odredio, potpuno se raspala i sad iza nje ostaje ljigav trag gliste u đubrištu laži. Iz nje, te i takve gromade, progovara običan SDA-ovski bot poput čuvenog Jasmina Mulahusića i laprda da se Komšiću prišiva Miloševićevo zločinačko naslijeđe.

Ma nema šanse, ničim se to ne može dokazati, jer je samo primijećeno i televizijskim snimcima dokazano da se Miloševićeve i Komšićeve izjave – da se u središte ustava stavi pojedinac, a ne kolektiv i princip jedan čovjek - jedan glas – jednostavno podudaraju. Priznaje Imamović tu činjenicu kad kaže: „Milošević jeste, u nekim trenucima, davao izjave da traži princip jedan čovjek – jedan glas.“ I šta sad? Šta se dešava sa Imamovićem? Njegova logika puca po šavovima, pobijaju mu se misli međusobno, sam sebe demantira, potom se dosjeti i usklikne da Miloševiću ne treba vjerovati, nego gledati šta je on radio. To je bježanje iz predmeta rasprave, jer se ne može podnijeti poraz. Obuzima me na ovom mjestu tuga, zato što se plašim da će Imamović biti pozvan na raport poput redova u vojsci i morati objasniti poraz pred Komšićem. A to nije nimalo lak posao, stoga što Komšić zna biti veoma ljut i pući, kao onomad kad je u predizbornoj emisiji Šezdeset minuta napadao Izebegovića. Podsjetimo, on je tada lideru SDA izgovorio svašta, a kafanski bacivši olovku na sto uzviknuo da je u ratu sjedio kod oca u kabinetu.

No, još gore po Imamovića jeste to da on nije za Komšićevu građansku državu, već za konstitutivnost naroda. Sam to priznaje i daje savjet kako treba urediti BiH: „U slučaju razgovora o reformi Dejtonskog ustava, mislim da cilj treba biti zastupljenost konstitutivnih naroda srazmjerna udjelu svakog od naroda u ukupnoj populaciji (50%, 31%, 15,5%). (...)

Ako bi se mijenjalo postojeće stanje, na državnom nivou bi trebalo napraviti slično uređenje onom u Vladi FBiH. U skladu s popisom, Bošnjaci bi trebali imati 50% članova Vijeća ministara, Predsjedništva BiH i direktora državnih agencija; Srbi 31%; Hrvati 15,5%.

Insistiranje na paritetu, tj. na principu da svakom narodu treba pripadati 33% vlasti, bez obzira na njegovu brojnost (bilo ga 70% ili 7%), predstavlja nerealnu, frustrirajuću, politiku, kao uostalom i insistiranje na ukidanju konstitutivnih naroda.“

Eto ga, izađe na čistac otvoreni zagovarač bošnjačke dominacije nad ostale dvije nacije. Ustavne propise o nacionalnoj zastupljenosti u Vladi FBIH treba pretvoriti u ključno ustavno načelo države i Bošnjacima dati 50% vlasti. To je žudnja bošnjačkih nacionalista iz SDA. Ako ne može građanska država, koju Imamović ostavlja kao ideal za budućnost, onda se može 50% vlasti dati Bošnjacima, zato što ih toliko ima u BiH prema zadnjem popisu stanovništva. Mokri nacionalistički san se otvara pred Imamovićem i on roni u njega sav radostan. Dosjetio se kako se sabrati nakon što je neprestano skako sebi u stomak i demantirao svoje stavove.

Sličnu vrstu dominacije želio je i velikosrpski nacionalizam pred krvavi raspad Jugoslavije. Sad se otvara pitanje o tome kako se ne samo u narativnom smislu i tvorbi simboličkih imaginarija dozivaju postjugoslovenski nacionalizmi već i o tome kako jedan kopira drugi u prijedlozima za principe na kojima će se odlučivati o ustavnim rješenjima? Ne kaže nam Imamović šta s parlamentima, trebaju li Bošnjaci imati tih 50% u Predstavničkom domu i domovima naroda, ili onaj procenat u Vijećima naroda u RS-u koliko ih ima u tom entitetu. Naravno, ne kaže ni to kako doći do takvog ustavnog rješenja kad postoji npr. nacionalni i entitetski veto. Njegov san primamljivo zvuči i puni uši bošnjačkim nacionalistima. Sad se ne dodvorava samo Komšiću i Izetbegoviću, već i nacionalistima u cjelini, zavodeći puk još jednom obmanom.

Imamović bježi u svom odgovoru meni od predmeta rasprave, jer zna da su Komšićeve izjave slične Miloševićevim. I sam je to priznao. Ali, to ga ne priječi da opet egleniše o glasanju na 14. kongresu SKJ i Izbornom zakonu koji je Milošević donio u Srbiji. Na pamet mi ne pada raspravljati o ovim različitim društvenim realnostima. Iz onoga što je napisao o isprepletenosti partije i države u jednopartijskim sistemima vidi se da ništa ne zna o organizaciji SKJ, niti o disperziji partijske moći na Savez radnog naroda, Socijalističku omladinu, radničke savjete i zborove radnika u Titovom samoupravnom socijalizmu. A ne želim raspravljati ni o tome kako je Milošević napravio podvale opoziciji u Izbornom zakonu. Jer, društvene realnosti koncem osamdesetih i tokom devedesetih su potpuno različite. Temu Miloševićevog Izbornog zakona Imamović nastoji uvesti u polemiku, kako bi zamutio stvari. SFRJ i Miloševićeva Srbija su dvije po svemu različite države, jedna federalistička, a druga nacionalna država u kojoj je ratni zločinac bio moćni diktator. Raspravljati o tome, potpuno je besmisleno. Imamović će, bez obzira na polemički poraz, nastaviti da glumi veličinu i mahala u svom ideološkom mraku.

Enver Kazaz, Prometej.ba