Da, možda ste iznenađeni naslovom, ali tako je, presudilo mi je voće, ali zar to inače nije sudbina muškaraca? Kad je Adamu presudila jabuka, zašto meni ne bi presudila lubenica? Pored svih peripetija s lubenicama na društvenim mrežama (da, ima ljudi koji su na zapadnim sveučilištima čak i otkaz dobili zbog lubenica na vlastitom profilu jer komad lubenice osjetljive duše asocira na antisemitizam) i ja sam upao u mrežu problema zbog lubenice.

A sve je počelo bezazleno, kako to obično biva. Već smo tjedan dana umirali od vrućine u kotlu ovog dijela Evrope kad mi žena reče da joj dolazi sestra koja inače živi u Norveškoj s najmlađim sinom. Krenula je potpuno bezazleno, ima moja žena taj talent da me iz naizgled normalne svakodnevne situacije uvuče u vrtlog globalnih problema:

„Mogao si sutra kupiti lubenicu, ona zadnja (zapravo komad) koju si donio s Pazara bila je odlična pa si mogao uzeti cijelu, bit će nas dovoljno da je brzo pojedemo. Znaš kako je kod njih u Norveškoj, većina voća im dolazi iz Nizozemske, a okus tog voća je bliži krumpiru nego našem voću. Da ti ne spominjem cijenu tog voća, trešnje su kad smo zadnji put bili tamo bile po 35 eura“, reče mi žena.

„A pošto im je kokain“, pitam i nastavljam, „možda im je bolje odmah ujutro potegnuti lajnu ili dvije pa im voće neće ni pasti na pamet. Pusti te naše primitivne balkanske gušte, uživanja u slatkoći voća, sexu i svemu onom šta nas primitivne Balkance čini sretnima, kolumbijski šećer i mrtve diže, zar nisi vidila talijansku premijerku nakon šta je povukla lajnu, oči su joj bile šta bi veliki hrvatski um Ljubo Ćesić Rojs rekao – ki u varena zeca.“

„Opet ti sa svojim biserima, ja o lubenicama, a ti odmah dođeš do kokaina. I da znaš, mlađem sinu ti telefon zvoni melodijom iz serije Narcos pa ti sad vidi o čemu i kako pričaš“, ljuti se na mene.

„Don Pablo Emilio Escobar Gaviria bio je u svoje vrijeme 7. najbogatiji čovjek na svijetu, o njegovim marketinškim metodama promoviranja kokaina na američkom tržištu uči se na najprestižnijim svjetskim sveučilištima, a ti tako? Oni su tada njega progonili kao zvijer, a danas bi se vjerovatno po Bijeloj kući šepurio sa sinom. Ne, ti bi radije da ima melodiju špice neke domaće serije tipa „Vila Marija“ ili tako nešto? Umjesto da si ponosna na svoje dijete koje zna prepoznati pravi kvalitet, ti udri po meni“, branim se, neuspješno kao i uvijek.

„Ne mogu to slušati odmah ujutro uz kavu, ta tvoja fascinacija dijaboličnim karakterima je ponekad dobro zamorna“, zaključuje raspravu.

E ženo moja, razmišljam u sebi, da ti samo znaš tko su sve moji idoli, od biskupa Jeruzalema Ilariona Carpuccia koji je preko barikada prenosio oružje za Palestince u borbi protiv monstruma Četvrtog Rajha, preko velikog matematičara Grigorija Perelmana koji je kao Alija Sirotanović tražio samo veću lopatu, pa do Alexa Fergusona. Da ne zaboravim ključni utjecaj velikog filmskog maga Rocca Siffreddia. O Hemingwayu ovaj put neću ni zbora iako sam mu vječni dužnik.

„Dobro, riješeno, idem po lubenicu!“

Povedem starijeg sina računajući da će on ponijeti lubenicu kući, a ja produžiti za biblioteku jer jedino u biblioteci mogu uspostaviti kakvu-takvu koncentraciju. Nismo ni krenuli kako treba sine mi da sam obilato platio za onaj komad lubenice neki dan. Pogledam malo bolje u tanahni novčanik… hmmm, trouble is brewing. Kažem sinu: „Ajmo se prvo zaletiti do banke da nešto riješim, ti malo pričekaj u klimatiziranoj čekaonici dok ja s referenticom u uredu nešto riješim“.

Nakon kraćeg čekanja prima me ljubazna referentica s pitanjem kako mi može pomoći pa otvorim partiju s jednim laganim otvaranjem.

„Vidite, zadnjih 20-ak dana naše krajeve su pritisle strašne vrućine, kiše nema na vidiku, a vjetar ako i puše donosi samo topli zrak. U takvim okolnostima, pored ispijanja hladnih napitaka ljudi lako posežu za hladnim voćem, a nema voća kojeg povezujemo s vrućim ljetom kao što je hladna lubenica. Sigurno i Vi jedete hladne, slatke i sočne lubenice po ovim vrućinama. Pošto nam je u posjet stigla ženina sestra s najmlađim sinom, htjeli smo kupiti jednu veću lubenicu, možda nekih 10 – 12 kg bi bilo dostatno za svih, ali sigurno ste svjesni trenutne situacije s cijenama voća u našem gradu pa sam stoga bio slobodan doći u vašu banku po kredit za kupnju te lubenice“, poentiram s osmijehom.

Referentica nekako otrese ramenima, zauzme neki odriješiti stav i odgovara mi:

„Nema sumnje da smo svi u ovom trenutku svjesni situacije s cijenama voća, međutim, zar niste svjesni enormnog povećanja BDP-a Hrvatske? BDP-a koji svakodnevno raste zapanjujućom brzinom? Imate li uvid u nikad manji broj nezaposlenih u našoj zemlji? Vidite li kolika je potreba za stranom radnom snagom u ovom trenutku? Hrvatska u ovom trenutku napreduje brzinom svjetlosti, cijela zemlja napreduje kao nikada do sada, otvaraju se gradilišta po cijeloj zemlji, posla ima tko god hoće raditi, svi zaposleni mogu na osnovu tih zarada podignuti kredit za kupnju koje god voća žele sebi priuštiti. Jesmo li ikad, u našoj slavnoj tisućljetnoj povijesti, imali ovakvu situaciju da hrvatski čovjek može na osnovu svoje poniznim i vrijednim radom zarađene plaće podignuti kredit za bilo koju vrstu voća koje želi kupiti?“

Krenem da ću joj odgovoriti, ali je neumoljiva:

„Poljske borovnice, španjolske breskve, talijanske kajsije, grčke lubenice, turske dinje pa čak i srpske maline hrvatski čovjek uz pomoć kredita naše banke može kupiti i razveseliti svoju djecu. Jesmo li ikad imali bolju priliku u našim životima? Pa mi čak uz pomoć banke možemo jesti čileansko grožđe, zamislite koliki je put to grožđe prošlo da biste Vi i Vaša djeca mogli u njemu uživati? I sve to unatoč Greti Thurnberg i sličnima koji optužuju kapitalizam za prekomjerno zagađenje i uništavanje prirode jer, po takvima, hrana uvezena s drugih kontinenata ostavlja ogroman trag zagađenja. Ma hajte molim vas, sjetite se i sami kako je prije bilo kad ste jeli domaće voće i povrće, je li tada hrvatski čovjek bio dio suvremenih trendova zapdne civilizacije ili je tavorio u mrklom mraku jednoumlja koje mu je nametnuo monstruozni komunistički sustav?“

Matiran riječima, da ne govorim odlučnošću nastupa referentice koja sebi umišlja da je u najmanju ruku Milton Friedman, pokušam nešto reći, ali opet je brža.

„Jeste li vi možda kod nas podigli kredit za kupnju jagoda dok je prošlog mjeseca trajala njihova sezona?“, pita.

„Ne, pored garaže imamo mali jagodnjak, a ove godine su nam naše jagode dobro rodile pa nije bilo potrebe za kreditom“, izvlačim se.

„A šta je s višnjama, jeste li podizali kredit za kupnju višanja?“, opet će ona, čvršćim glasom.

„Ne, imamo par stabala višanja u vrtu i mada su loše rodile ipak smo ih imali dovoljno da se najedemo“, uzvraćam.

„Maraske?“, opet će ona, ispitivačkim tonom.

„Imamo u vrtu 9 stabala maraski i premda su jako loše rodile ove godine zahvaljujući kasnim mrazevima koji su dobro opleli po beharu, ipak smo ih se malo najeli i čak jednu manju kesu maraski spremili u zamrzivač“, objašnjavam joj.

„Trešnje?“ – već je nervozna, lice joj je nekako napeto dok ovo izgovara, slovo š izgovara kao na reklami za Schweppes.

„Da, trešnje nemam u vrtu, ali sam malo pričekao i nisam ih odmah kupovao pa sam na kraju sezone trešanja naletio na čovjeka sa sela koji mi ih je prodao po pristojnoj cijeni pa smo guštali u crnim, krupnim trešnjama.“

Sad je već vidno uzrujana, meškolji se u stolici, osjećam da slijedi nevera i bujica riječi i u pravu sam, kreće velikom brzinom:

„Vi gospodine, koji nikad ni ne pomišljate zatražiti neki proizvod naše banke, osim u rijetkim prilikama za voće i sladoled, došli ste po kredit za lubenice i pitam ja Vas, da su svi ljudi poput Vas i ne traže kredite za sve što im treba u životu, kako Vi zamišljate funkcioniranje naše pa i drugih banaka, u krajnjoj liniji i cijele države čija ekonomija stoji na našim temeljima? Jeste li ikad promislili koliko ste štete uradili našem gospodarskom sustavu vlastitim voćem i povrćem? Nemojte se, molim vas, izvlačiti nekakvim floskulama o neprskanom voću, netretiranom povrću i rekreacijom na svježem zraku u vašem vrtu? Kako će stupovi svjetske ekonomije, firme kao Monsanto i Bayer, s desecima tisuća zaposlenih po cijelome svijetu, a koje optužuju da su svojim kemikalijama zagadile pola zemaljske kugle uspješno poslovati ako se svi ponašaju kao Vi? Kako će njihova uprava zarađivati milijune i isplaćivati dividende svojim dioničarima ako svi u proizvodnji hrane ne koriste njihove proizvode?“

„Pa što i da obolite od nekog karcinoma, zar ne znate koliki je napredak postigla svjetska farmaceutska industrija u liječenju raznih bolesti pa i karcinoma? Jeste li čuli za najnovije, tzv. pametne lijekove u liječenju karcinoma? Koliko samo sredstava ulažu naše banke u razvoj sve modernijih i skupljih lijekova čije će trošenje platiti zdravstveno osiguranje. Na Vama je samo da uplaćujete zdravstveno osiguranje i obolite, na njima je da riješe Vaš problem. Ili ako ga već nisu u stanju riješiti, da Vam barem omoguće da što duže živite i koristite njihove lijekove.“

Uf, satrala me, ne znam kako ću se izvući iz ove rupe u koju me bacila svojom retorikom, ide dalje i licem čvršćim od kamena kojim se popločavaju ulice kaže.

„Ne, nakon svega što sam od Vas čula, nemam osnovu po kojoj bih Vam mogla odobriti kredit za kupnju lubenice. Ugodan dan!“ – trijumfalno me skida sa svoje poduže liste dnevnih problema.

Ustajem i odlazim iz njenog ureda, dolazim do sina koji me pita kako je bilo.

„Pusti“, kažem, „izgleda da ćemo se ipak morati drukčije snaći za lubenicu.“

„Nisu ti odobrili kredit?“, pita me sin i nastavlja, „da nije neki problem sa kreditom koji si podigao da nas odvedeš na sladoled prošli tjedan? Znam, oprosti, pretjerao sam, nije mi trebalo pored dvije kugle sladoleda uzeti i slatki kornet koji se posebno naplaćuje“, zabrinuto će sin.

„Ne, nije to problem sine, taj smo kredit za sladoled zatvorili, sada kaže da nema osnove za novi kredit jer smo jagode i višnje ubrali iz vlastitog vrta, a one 2 breskve i 3 kajsije koje sam neki dan kupio na Pazaru platio sam gotovinom pa ne ulaze u moj ukupni kreditni rejting. I onaj veći komad lubenice što sam neki dan kupio platio sam gotovinom, ali joj se nisam ni usudio to spomenuti, tko zna bi li iz tog ureda živ izašao da sam još i to priznao“, objašnjavam mu.

„Tata, šta misliš da ti ja pomognem s onim novcem koji sam štedio da bi mogao otići s ekipom u Krakow?“, pita me sin.

„Šta ti je sine, jednom u životu se ide na takav put, ja ću se nekako snaći za novac za lubenicu, ti samo čuvaj taj novac i probaj još dodati na hrpu“, kažem mu.

„Ali tata, avionska karta me koštala manje od lubenice koju namjeravaš kupiti kad sam je kupio online nekoliko mjeseci unaprijed. A Poljska je navodno puno jeftinija od Hrvatske, oni su za razliku od nas koji smo sve uništili, sačuvali vlastitu proizvodnju, naročito poljoprivrednu. I smještaj im je jeftiniji nego kod nas, neće mi trebati puno novaca, nije to Split“, poentira pa nastavi:

„Znam, pretjerali smo ja i brat, kupovali smo u zadnje vrijeme dosta voća jer nam je trebalo za frape koji popijemo umjesto večere. Moram popričati s bratom, moramo biti svjesni da ovo nije vrijeme kao u tvom djetinjstvu kad je domaćeg voća bilo u izobilju pa se mogao raditi frape svaki dan. Sjećaš se kad si nam pričao da je splitski Pazar bio prepun voća, bresaka iz Podstrane, trešanja iz Tugara, višnje maraske iz zaleđa Zadra, jagoda iz Vrgorca, lubenica i dinja iz Ravnih kotara, a krajem ljeta bi dolazile šljive iz Bosne i roge paprike iz Makedonije? Malo ćemo pripaziti na troškove i sve će biti OK.“

„Dobro sine, ako ti tako kažeš, ajmo onda po tu lubenicu“, završavam priču kao ponosan otac svjesnog tinejdžera.

I tako, na kraju ispada da je izvjesni strojobravar bio u pravu, na mladima svijet ostaje koliko god se mi trudili da im ga uništimo.

Igor Beroš, Prometej.ba