„Bog je htio da hrvatski narod uspije kroz nogomet. Ovo je sve njegovo djelo“, izjavio je Zlatko Dalić, izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, poznatiji kao Veliki Poniznik.

Tako je. Nikad nitko nije nešto bolje rekao i pogodio u milimetar. Sve je božje djelo, svako precizno dodavanje, svaki uspješni dribling, svaki istrčani sprint kojim se spriječila kontra, svaka golmanska obrana, svaki udarac koji završi u protivničkoj mreži božje je djelo i tu nema zbora – ako ovakav vizionar to kaže, onda je to tako i nikako drugačije. Zahvaljujući ovako uzvišenoj viziji izbornika naučio sam i ja ponešto o nogometu. Nikakav trening, neopisivi napori u postizanju adekvatne fizičke pripreme, nikakva žrtvovanja roditelja koji svoju djecu voze na treninge i utakmice, nikakav talent nije bitan jer ionako Bog odlučuje tko će uspjeti u nogometu. Ono što mene čini različitim od puno drugih ljudi koji su vidjeli ovu izjavu jest da sam je ja potpuno razumio u njenoj suštini. Budimo realni, bilo je puno podsmijeha i prigovora na ovu izjavu, ali ja sam je shvatio do zadnjeg mikrona.

Izbornik je potpuno u pravu, Bog je shvatio što se događa s hrvatskim narodom i donio je odluku da će hrvatski narod uspjeti u nogometu. Zašto? Pa zato jer hrvatski narod praktički nema nikakvih uspjeha u ničemu drugom i onda je sasvim logično da se takvom narodu Bog smiluje i donese mu uspjeh u nogometu. Pogledajmo malo u kakvom je stanju hrvatski narod i zahvalimo Bogu što je prepoznao koliko smo jadni i neuspješni u svemu čega se dotaknemo pa nas je odlučio nagraditi uspjehom u nogometu. Mislite da se šalim? Hajdemo pogledati malo što činjenice kažu. Uzet ćemo prvo najosnovnije životne potrebe da vidimo koliko je hrvatski narod „uspješan“ u ovom trenutku.

Povijesni izvori kažu da su naši preci krenuli u migraciju iz područja „Bijele Hrvatske“ (prostora kod granice današnje Poljske i Bjelorusije), pa pozivam današnje povjesničare da se pozabave fenomenom današnje bijele Hrvatske, Hrvatske koja se bijeli od bijelih glava starije populacije koja je svake godine sve brojnija. Svake godine sve više ljudi umire i sve manje djece se rađa, broj učenika i studenata u školama i na fakultetima je desetkovan, čak i u velikim urbanim sredinama kao što je Split (da ni ne spominjemo ruralne sredine i manje gradove) razredi su prepolovljeni, vrlo brzo će se doći do jednakog broja nastavnika i učenika. Da Hrvatska ne bude ipak toliko bijela, pobrinuli su se Nepalci, Filipinci, Indijci i Pakistanci koji uskaču na radna mjesta za koje domaće radne snage nema ni za lijek. Jednostavno, ima nas sve manje i sve smo gluplji i nesposobniji. Nema veze, tu je nogomet, kad nastavnik uđe u razred neka djeci priča o fenomenalnoj pas igri Luke Modrića.

Zdravstvo se sistematski urušava godinama, sistem kvalitetnog javnog zdravstva se uspješno privatizira i pretvara u sistem „tko ima novca neka plati za zdravlje, tko nema neka crkne“. Želite neki specijalistički pregled? Čekajte godinu dana da dođete na red. Ali ako imate novca, platite isti pregled u privatnoj klinici, štoviše, sasvim slučajno, pregledat će vas isti taj liječnik iz javne bolnice, ipak ga trebate shvatiti, treba on od nečega kupiti Ademars Piguet sat ili Feretti jahtu. Da ne spominjem oberlopinu bivšeg ministra zdravstva Malog koji je ovaj sistem doveo do savršenstva, a usput hapao javni novac namještajući kupnje medicinskog uređaja svojoj ekipi lopova. Međutim, šta vam znači biti zdrav kad možete uživati u Perišićevim prodorima i vrhunskim golovima?

Krivosuđe? Za glavnog državnog odvjetnika izabrana je megalopina koja javno laže, druži se s kriminalcima, pokreće progone protivnika vladajuće stranke, odnosno, odabrana je lisica da projektira kokošinjac. Korupcija je i prije cvjetala, ali ovim izborom dovedena je do umjetničke forme. Kriminalac vam pregazi dijete vozeći kao manijak pored škole? Ne brinite, s pravim odvjetnikom (a kroz medije se uvijek vrte i promoviraju 5-6 istih „đavoljih odvjetnika“) sudac će donijeti presudu da je vaše dijete glavom pokušalo razbiti branik jurećeg auta. Lokalni „developer“ poveća svoju građevinu i zakloni pogled cijeloj ulici? Nema veze, nađe se način kako će to legalizirati, ipak je to samo „zahvat u prostoru“. Samo vi pratite i divite se umijeću Joška Gvardiola, vrhunski je to nogomet. Kad već nemate pogled s balkona ili prozora, ostaje vam vaš TV da mu se divite.

Obrazovanje? Riba od glave smrdi pa ćemo početi s kandidatom za gradonačelnika Splita koji dokazano falsificira vlastiti doktorat, ali prođe lišo, nema veze, idemo dalje kao da se ništa nije dogodilo. Malo će prepraviti apsurde koje je prepisao s Google Translatea, možda ih čak i popravi jer je u međuvremenu umjetna inteligencija napredovala pa su te rečenice smislenije od onih s Google Translatea. I ako znamo da je ovakva situacija na najvišem nivou obrazovanja, čemu se možemo nadati na nižima? Da žena Predsjednika Republike neće, a znamo da je to uradila, zvati i raditi pritisak na profesora da njenom sinčiću nezasluženo povisi završne ocjene? Jadno mamino zlato, ne da mu se učiti pa će mamica svojim autoritetom srediti sineku bolju ocjenu. Ipak, ostaje vam da uživate u prodorima Borne Sose s lijeve i Josipa Stanišića s desne strane.

Poljoprivreda i selo? Baš slučajno živim u slavonskom (zapravo sremskom) selu u kojem, po najboljim užancama hrvatske poljoprivrede, nema nijedne (brojkom 0) krave. Ukoliko niste impresionirani ovom činjenicom, odmah ću dodati da također nema nijedne ovce ni koze pa da odmah postanete svjesni recentnih uspjeha države koja ima posebno ministarstvo poljoprivrede. O da, država potiče poljoprivredu izdašnim novčanim poticajima, ali avaj, većina poljoprivrednih površina i resursa koncentrirana je u rukama malog dijela poloprivrednih tajkuna, a OPG-ovi (mala obiteljska poljoprivredna imanja) u velikoj većini slučajeva vode ljudi u dobi od 50 do 80 godina, odnosno, ljudi koji su toliko duboko zagazili u taj posao da nema povratka – i kad oni odu gase se ta imanja. Da, ima nešto i mladih poljoprivrednika, ponajviše zbog poticaja, ali dobar broj njih kad iskoriste poticaje i shvate što to stvarno znači baviti se poljoprivredom, odu u Njemačku ili otvore kafić, nešto manje zahtjevno od krvavog rada na zemlji. Ne pamtite kad ste zadnji put pojeli domaću, pravu pomidoru? Ni nećete više jer su žene koje su prije prodavale takve stvari na gradskim tržnicama ostarile i sada sade samo toliko da imaju za sebe. Da, stoper Martin Erlić, osim što je dobar obrambeni igrač i jedan od stupova obrane hrvatske nogometne reprezentacije, preko ljeta pomaže svojim roditeljima na poljoprivrednom imanju pa je uveliko zaslužio da mu se divimo.

Kultura? Želite pogledati neki hrvatski film ili seriju? Osim par časnih izuzetaka, to što se u Hrvatskoj snima čak nije toliko ni loše koliko je dosadno, plitko i lišeno bilo kakvog šušta i gušta. Humor u humorističnim serijama je toliko plitak da se ne možeš ni nasmijati. Živo me zanima na kojoj planeti žive scenaristi ovih radova, na ovoj našoj sigurno ne jer su dijalozi glumaca toliko sterilni da su čak i Tuđmanove knjige manje dosadne od toga (dobro, znam i ja nekad pretjerati). Međutim, točka prelaza u nadrealne sfere dosegnuta je ovog proljeća kad je na HRT Dnevniku pročitano priopćenje za javnost izvjesnog građanina Nikice Jelavića iz Zagreba. Tko je taj čovjek i kako je on dobio svojih 5 minuta medijske slave na HRT-u? Svečano izjavljujem da sam spreman poslati svoje priopćenje za javnost koje treba pročitati u HRT Dnevniku, jer ako se u tom Dnevniku čita priopćenje građanina Nikice Jelavića iz Zagreba, zašto se ne bi pročitalo priopćenje za javnost građanina Igora Beroša iz Splita i tako mi se omogućilo 5 minuta medijske slave? Zatim će se čitati priopćenje građanina Ivana Štajduhara iz Ogulina, pa Marka Prgina iz Primoštena, zatim Ivice Poljaka iz Sinja, naravno, sve sukladno objektivnom informiranju hrvatske javnosti. Stoga, ostaje vam da se divite obranama Dominika Livakovića, takvog golmana se ne vidi svaki dan.

Poremećene vrijednosti u društvu? Iako se u Hrvatskoj deklarativno podržava sistem slobodnog tržišta i privatnog poduzetništva, svi se nastoje ubaciti u državne insitucije i firme pod okriljem vladajuće stranke. U krajnjoj liniji, sva rodbina vladajućih je uhljebljena u državnim firmama, zašto bi oni prolazili Scilu i Haribdu privatnog poduzetništva? Dugo je kružila priča da su to sigurni poslovi s malim plaćama, međutim, situacija se drastično promijenila pa su to u ovom trenutku sigurni poslovi s velikim plaćama i odličnim radnim uvjetima. Pa tko bi odolio da se ne uvuče u guzicu lokalnom stranačkom bossu i tako sebi osigura „stairway to heaven“, veliku i sigurnu plaću na radnom mjestu koje je zapravo sinonim za gubljenje vremena? Nemojte mi reći da Andrija Štampar ili Vladimir Prelog ne bi danas sanjali da budu županijski pročelnici za …… (upišite sami djelatnost, moj prijedlog je obrana ili kultura i sport) umjesto da su se posvetili znanosti? Ili da Ivan Supek ne bi danas nastojao biti načelnik općine od cca 700 stanovnika i plaćom većom od specijaliste kardiologa u bolnici, umjesto da je radio s Nielsom Bohrom na modelu atoma? Zato, mladi, ne morate ništa učiti ni znati, gledajte vrhunske udarce Andreja Kramarića, to vam je najvažnije u životu.

Civilizacijske vrijednosti? E tu idemo do jaja, nećemo stati dok ne preokrenemo ishod Drugog svjetskog rata, neka je završio prije 80 godina pobjedom saveznika. Nema veze, hrvatski narod je jedva dočekao priliku da živi u paralelnoj realnosti i da najveću bagru koju ljudski um može zamisliti promovira u svoje heroje. Međutim, zašto bi Hrvatska bila išta bolja od cijelog Zapada koji aktivno podržava i pomaže genocid u Gazi? Genocid ovdje, genocid ondje, Armenci, Palestinci, Židovi, šta je sad genocid prema mogućnosti da kupite stan na kredit i vozite BMW na leasing? I tu je izbornik potpuno u pravu, nemojte se obazirati na, kako ih on zove, „glasnu manjinu koja ne voli i neće Hrvatsku“, samo vi urlajte i prizivajte NDH po stadionima, a ako to niste stigli uraditi, uvijek vam ostaje uživanje u obrambenim potezima Dejana Lovrena, u slobodno vrijeme specijalista infektologa koji vam može objasniti svu štetnost cijepljenja na osnovu svoje dugogodišnje medicinske, pardon, nogometne prakse.

Priznajem, ja sam jedan od njih. Da, jedan od te „glasne manjine“ koja ne živi u paralelnoj realnosti i grozi se svih recentnih „uspjeha“ hrvatskog naroda koje sam pokušao opisati u kratkim crtama. Zato se divim našem Velikom Ponizniku (sjećate se možda koliko je zadnjih godina inzistirao na poniznosti) što je jasno prepoznao božje djelo – ovako „uspješnom“ narodu ostao je samo nogomet i zato se ne trebate bojati kad igra „repstacija“ (moramo naučiti taj jezik kojim se izbornik služi, a dosta često sliči na hrvatski), samo uživajte, Bog je na našoj strani.

Igor Beroš, Prometej.ba