Čini se kao da je gotovo sve rečeno o novom, multipolarnom poretku svijeta koji je donijelo dvadeset i prvo stoljeće, a njegov početak prema mnogim politolozima uspostavljen je s agresijom Rusije na Ukrajinu. No, je li to uistinu tako i bi li taj i takav poredak svijeta bio uspostavljen i bez rata u Ukrajini? Rat u Ukrajini započeo je ruskom agresijom nakon što je NATO pakt gurao ovu zemlju i njenu nedovoljno mudru vlast u svoje članstvo, da bi je danas, zahvaljujući suludoj, trgovačkoj i pragmatičnoj Trampovoj politici ostavio na cjedilu. Prije toga Tramp je Ukrajini uzeo sve što se moglo, pretvorivši finansijsku i vojnu pomoć ranije Bajdenove administracije u kreditna sredstva, koja vlada Volodimira Zelenskog mora vratiti. Na taj način otpočela je velika pljačka svih važnih resursa ove nesretne zemlje i njenih građana.

Obećanje o članstvu u NATO pretvorilo se u kredit, a potom u pljačku. To je stvarno lice Trampove politike. Ukrajina kao žrtva sudara dvije imperijalne sile, SAD-a i Rusije, primjer je kako slabi i nemoćni, ali i naivni, prolaze u novom svjetskom poretku. Evropska unija se pritom pokazala potpuno nesposobnom da oformi svoju međunarodnu politiku, a njena površna i nesposobna, da ne kažem goru riječ, birokratija podvila je svoj sluganski rep pred osionim Trampom i podigla stepen ulaganja sredstava u vojsku iz BDP-a na pet procenata, stvarajući na taj način novi oblik neoliberalizma koji karakterizira maksimalna militarizacija države.

No, vratimo se dilemi da li bi novi multipolarni svijet bio uspostavljen i bez rata u Ukrajini. Odgovor je nedvosmisleno – da. Štaviše, on je nužnost kapitalističke logike moći kojoj je uvijek potreban veliki neprijatelj da bi se iznutra homogenizirala i na vanjskom planu širila. Sve od pada Berlinskog zida naovamo ukazuje na to. Nestankom socijalizma nestao je i neprijatelj, a Hantingtonova teorija o sukobu civilizacija pretvorena je u ideološki aparat NATO-a, pa je brzo izmišljen novi neprijatelj – islamski svijet. Američki intervencionizam, kako se eufemistično zovu vojni udari na druge zemlje, nije novost. Od Vijetnama, preko Iraka, Libije, Afganistana, Sirije i promjene vlasti u gotovo svim arapskim zemljama, američko podjarmljivanje svijeta je stalni proces druge polovine dvadesetog i početka ovog vijeka. SAD kao najjača svjetska vojna sila diktirala je sve u svijetu. No, ruski, kineski, indijski, pa i rast nekih drugih zemalja, poput Brazila, rezultirao je time da se takvoj sili mora suprotstaviti neka druga vojna i tehnološka moć. Na taj način stvoren je multipolarni militaristički svijet.

Rat u Ukrajini samo je to ogolio do kraja i pokazao zlo lice tog multipolarnog svijeta. Njegov simbol je Tramp, Netanjahu, ali ne i manje Putin, Orban, Erdoan i druge autoritarne, konzervativne i krajnje desne pojave. Zlo lice multipolarnog svijeta obilježeno je rasizmom, konzervativizmom, velikim povratkom religija kao ideoloških aparata države, padom univerzalnih ideja humanizma, slobode, internacionalnog bratstva itd. Drugim riječima, dvadeset i prvi vijek počeo je obogotvorenjem Moći, Profita, Sile, a genocid u Gazi i Netanjahuov cionizam kojem je obilatu podršku dao Tramp i njegov režim samo je vrhunac tog obogotvorenja.

Liberalizam je, slobodno se može reći, izdahnuo u surovom novom obliku neoliberalnog kapitalizma obilježenog brojnim ratovima koji su na Zapadu samo slike na ekranu. Dugogodišnji ratovi poput onog u Sudanu ili Jemenu i ne postoje u svijesti današnjih moćnika i njihovih podanika. Čovječanstvo je postalo imuno na ratne slike koje su se automatizirale na televizijama, medijima, portalima, društvenim mrežama, a strašni događaji poput genocida u Gazi pokrenu savjest onih najboljih među nama koji znaju o kakvoj prevari moćnika se radi. No, protesti nisu dovoljni da se poljulja militaristička ideologija koja je zahvatila Trampovu administraciju. Ali, ne samo nju, nego i poluobrazovanu evropsku birokratiju, razne kaje kalas, ursule fon der lajen, mercove, stramere, makrone, a da o kreaturama poput Meloni, Orbana i njima sličnih i ne govorimo.

Militaristička ideologija kao srce novog svjetskog poretka rezultirala je ciljanim širenjem propagandne paranoje i fobije, u EU od strašnih Rusa, koji samo što nisu napali, a u SAD-u od Kineza, koji samo što nisu osvojili svijet. Ta priglupa propaganda samo je pokriće za enormno bogaćenje vojne industrije i besmisleno gomilanje oružja. Ironično rečeno, a sjećajući se sjajne zbirke pjesama Europa na tenku velikog Petra Gudelja, svaka evropska i američka porodica trebat će nabaviti najmanje po jedan tenk, jer to će biti njihova patriotska i građanska obaveza. Ideja države socijalnog blagostanja izdahnula je na Zapadu, a umjesto nje nikla je ideja veoma naoružane države i militarističkog društva.

Trampov napad na Venecuelu i kidnapovanje njenog predsjednika Madura nužna je posljedica nezajažljive gladi te militarističke ideologije za pljačkom tuđih, ovog puta naftnih, bogatstava i apsolutnom kontrolom svih ekonomija u svojoj sferi uticaja. Naravno, agresiji SAD-a na Venecueli, uz blijedu kritiku pojedinih članova Demokratske partije, neće se suprotstaviti nijedna od članica NATO-a. Evropske poluobrazovane, a odnedavno militaristički orijentirane birokrate neće ni zucnuti, baš kao što nisu otvoreno ni zucnule o genocidu u Gazi. Ali su zato iz sveg glasa osuđivali rusku agresiju na Ukrajinu, jer su po njihovom mišljenju bili ugroženi zapadnjački interesi. Veliki neprijatelj je, dakle, rođen u strašnom ukrajinskom ratu, a EU je tolerirala Netanjuhov režim i njegov genocid u Gazi. EU žmiri na Trampovo kidnapovanje venecuelanskog predsjednika, podržavajući propagandističke parole o Maduru kao trgovcu drogom, dok joj se šire apetiti za venecuelanskom naftom.

Sve je to krajnje pogano, odvratno, a gađenje nad novim svjetskim poretkom ne priziva samo proteste, već i ozbiljnu građansku pobunu. I dok nam prijeti nestanak čovjeka i čovječanstva, čak i cjelokupnog života na planeti zbog ubrzanja klimatskih promjena, mali trampovi i veliki Tramp srljaju u nove ratove i pljačke tuđih resursa. To je taj, hakslijevski rečeno, divni novi militaristički nastrojen svijet, za upokoj čovječanstva, za njegov epilog, što bi rekao Tin Ujević.

Enver Kazaz, Prometej.ba