U jednoj od živahnih ulica Astorije, kvarta u njujorškom Queensu, nalazi se ćevabdžnica „Sarajevo“. Na uglu 34. avenije i 38. ulice miris ćevapa i punjenih paprika snažno prožima zrak. U nadrealnoj sjedinjenosti sa kulinarskim prezentacijama narodâ iz Grčke, Libana, Kine, Maroka, Egipta, Indije, Dominikanske Republike, Ekvadora i drugih zemalja, naš svijet na malom tanjiru pridodaje osjećaju koji čini Astoriju posebnom. Dinamična i životom natopljena četvrt odudara od mnogih dijelova Sjedinjenih Američkih Država po spremnosti svojih žitelja da pomažu i brinu jedni o drugima, bez obzira odakle taj drugi dolazi. I njena kulinarska multietničnost svjedoči ideji da, iako drugačiji, svi pripadaju jednoj zajednici. U potrazi za normalnošću unutar društva koje sve dublje tone u mržnju prema migrantima, Astorija se etablirala kao izvor progresivne politike u dubokom američkom mraku.

Na valu osjećaja rođenog iz ove različitosti i empatije prema drugima, Zohran Mamdani je 2020. godine postigao svoju prvu značajnu političku pobjedu, postavši predstavnik 36. izborne jedinice za Skupštinu New Yorka, koja obuhvata i Astoriju. Kampanja mu je bila zasnovana na zagovaranju oporezivanja bogatih, te iznalaženju društvenih rješenja za bolesne i nezbrinute. Pred ukupno 19 pristalica koji su je došli proslavili ispred zgrade zakonodavnog tijela države New York, Mamdani je proglasio pobjedu. Njegova pobjednička kampanja bila je prvenstveno usmjerena protiv vladajuće strukture Demokratske stranke i njene Queens mašine. Potonje, kako navodi novinarka Bridget Bergin, predstavlja stoljetni sistem Demokratske stranke u opštinama New Yorka, koji je omogućio da pojedinci poput advokata Franka Bolza, Gerarda Sweeneya i Michaela Reiza preuzmu indirektnu kontrolu nad izbornim listama kandidata. U proteklih 30 godina, kroz pravne tužbe i druge zakonske poluge navedeni trojac je isključio, ili promovisao, mnoge Demokratske kandidate. Mamdani je neumorno naglašavao da „oni imaju novac, dok mi imamo narod, oni imaju mašinu, ali mi imamo pokret“. Na kraju, Mamdani svoj ulazak na američku političku scenu zaključuje riječima: „Socijalizam je pobijedio!“. Pet godina kasnije, oslanjajući se na sličan ideološki narativ, Mamdani pobjeđuje na unutarstranačkim izborima Demokratske stranke kao kandidat za gradonačelnika New Yorka. U ovom trenutku se naziru obrisi fenomena koji ima potencijal da promijeni sliku američke politike i koji plijeni pozornost svjetske javnosti.

Naime, Mamdani je jedan od nekolicine američkih političara koji su osvojili svoju kandidaturu na “socijalističkoj” platformi. Razlog za navodnike je taj što političari poput Bernija Sandersa i Alexandrie Ocasio-Cortez, iako ideološki zagovaraju periferne ideje socijalizma, u praksi stoje daleko od njihove suštine. No, to nije floskula kojom će se baviti ovaj tekst.

Za razliku od Sandersa i Ocasio-Cortez, Mamdani još nije imao vremena, niti prilike da odstupi od ideja na osnovu kojih je izabran, a one uključuju besplatno zdravstvo, besplatan transport, oporezivanje ultra-bogatih, univerzalnu kontrola rente, te uvođenje trgovina koje će biti u javnom vlasništvu (vidimo se u granapu kod Times Squarea).

Iako je bio skoro pa nepoznat američkoj i svjetskoj javnosti na početku kampanje za poziciju gradonačelnika New Yorka (svega 7% podrške u prvim projekcijama početkom 2025. godine), Mamdani je osvojio kandidaturu Demokratske stranke sa ubjedljivih 56.2% glasova. Važnost njegove pobjede najbolje se vidi kada se posmatra u kontekstu samog izbornog procesa, uključujući protivnika kojeg je pobijedio, i način na koji je pobijedio. Kratka analiza tog procesa može nam dosta reći o trenutnom stanju američke politike, a možda nam može i pokazati mogući smjer u kojem će se poltička scena kretati u budućnosti.


Koga je Mamdani pobijedio

Već 2020. Mamdani je aludirao da prava borba koju socijalisti u Americi vode nije isključivo protiv republikanske, desničarske strane, već protiv demokratske mašinerije koja u značajnoj mjeri brani i zastupa interese veoma malog, a veoma bogatog, broja ljudi. U kontekstu New Yorka, lice te mašinerije je Andrew Cuomo. Također iz Queensa, Cuomo je obnašao dužnost guvernera savezne države New York od 2011. do 2021. godine kao član Demokratske stranke naslijedivši poziciju (naravno, demokratskim metodama) od svog oca Maria Cuoma, koji je u osamdesetima i devedesetima bio guverner New Yorka. Tokom svoje vladavine, Andrew Cuomo je funkcionisao na osnovu dvaju principa: privatizacija i poreske olakšice za korporacije, te kontrola nad odborom Demokratske stranke New Yorka, proces kroz koji je potpuno marginalizovao progresivce u korist konzervativnih Demokrata. Kao rezultat, imao je potpunu političku kontrolu unutar Demokratske stranke u ovom gradu te ogromnu podršku velikog biznisa i bogataša koji su mu financirali izborne kampanje. Moć koju je Cuomo stekao najbolje se odražavala u njegovoj sposobnosti da manevriše u brojnim slučajevima kršenja zakona, od ozbiljnih sumnji na korupciju, do optužbi sa seksualno uznemiravanje. Ipak, Cuomo je bio nedodirljiv jer je uživao veliku podršku moćnih Demokrata poput Billa Clintona i Chucka Shumera, potvrđujući svoje mjesto u hijerarhiji stranke i hijerarhiji američkog društva.


Kako je Mamdani pobijedio

Mamdani je pobijedio na platformi koja je bila otvoreno, neuvijeno socijalistička i pro-palestinska. Takav ishod, barem za sada, predstavlja izuzetak u američkom demokratskom sistemu. No, sagledavajući ideološke i ekonomske faktore koji su oblikovali ovaj izborni rezultat možemo uočiti zašto se to desilo. U ovom slučaju ideoloski faktori se poistovjećuju sa pro-palestinskim narativom Mamdanija, dok socijalistički stavovi više utiču na ekonomsku percepciju problema (iako po samoj prirodi ekonomije, ona nosi dozu ideološkog utjecaja). Počnimo od ideoloških faktora.


Referendum o Izraelu

Ulazak Zohrana Mamdanija u širu američku političku arenu doveo je do toga da se u ogromnoj većini mainstream medija njegovi propalestinski stavovi brzo počnu poistovjećivati s antisemitizmom. Izjednačavanje ta dva pojma postala je glavna strategija političkog establišmenta, posebno Andrewa Cuoma i vrha Demokratske stranke, čime je postalo jasno da Mamdani predstavlja ozbiljnu prijetnju.

Cuomo je, u tom kontekstu, više puta napao Mamdanija zbog njegovih veza s Demokratskim socijalistima Amerike (DSA), njegove podrške pokretu BDS (Bojkot, dezinvestiranje i sankcije protiv Izraela), te zbog toga što odbija posjetiti Izrael i javno ga naziva državom apartheida. Jedna od ključnih tačaka napada bila je i Mamdanijeva povezanost s protestima na kojima se koristio slogan „Globalize the Intifada“, koji je Cuomo oštro osudio kao opasan i huškački, tvrdeći da takva retorika podstiče mržnju i ugrožava sigurnost Jevreja u SAD-u.

Politički komentator Jason Beeferman ovaj sukob opisuje kao više od obične borbe između dva politička programa. Po njegovom mišljenju, izbor između Mamdanija i Cuoma predstavlja svojevrsni referendum o Izraelu i, šire gledano, o tome kako američka (posebno njujorška) javnost doživljava izraelsko-palestinski sukob, antisemitizam i granice slobode govora u kontekstu međunarodne solidarnosti.

Problem za Cuoma i širu političku elitu u SAD-u leži u tome što nisu računali da se javno mnijenje o izraelsko-palestinskom sukobu drastično promijenilo u posljednjih pet godina. Zahvaljujući društvenim mrežama, Palestinci su u očima običnih Amerikanaca doživjeli proces rehumanizacije, postali su stvarni ljudi sa stvarnim patnjama, dok istovremeno izraelska strana gubi uobičajenu moralnu superiornost u poplavi prizora i dokaza da Izrael u Gazi vrši sistematsku eksterminaciju Palestinaca. To je posebno došlo do izražaja kroz svakodnevne objave građana Gaze, koji vlastitim telefonima dokumentuju ratne zločine izraelske vojske i dijele ih širom svijeta. Teško je za bilo koga ostati ravnodušan prema prizorima mrtve djece i izgladnjelih porodica, dok izraelske vlasti te brutalne postupke hladno pravdaju kao “nužnu odbranu” i “opravdanu osvetu”. U takvom kontekstu, više nije moguće u potpunosti kontrolisati narativ o sukobu. Moć da se oblikuje diskurs je izgubljena i više ne pripada samo zapadnim političkim elitama koje tradicionalno podržavaju Izrael. Umjesto toga, narativ se danas oblikuje i “odozdo”, kroz slike, snimke i svjedočanstva običnih ljudi u Gazi.

Upravo je to jedan od razloga zašto se percepcija kod glasača Demokratske stranke značajno promijenila: podrška Izraelu pala je s 42% (2020.) na ispod 12% (2025.), dok je podrška Palestincima u istom periodu porasla s 39% na više od 60%. Štaviše, pitanje Palestine postaje ključno za mlade glasače. Ova promjena smatra se jednom od najbržih i najdubljih ideoloških transformacija u novijoj historiji Demokratske stranke.

Nepopustljiv stav Zohrana Mamdanija po pitanju podrške Palestini donio mu je veliki broj glasova, iako je demokratski establišment taj stav smatrao njegovom slabom tačkom. Umjesto da ga oslabi, njegova otvorena i beskompromisna pozicija privukla je glasače, naročito među mlađim generacijama. Heba Gowayde, profesorica sociologije na Univerzitetu u New Yorku, ističe da je upravo Mamdanijeva dosljedna i „neoprostiva“ podrška Palestincima bila ključni razlog zbog kojeg su se mnogi mladi ljudi identifikovali s njegovom kampanjom. Ova odlučnost postala je naročito vidljiva tokom javne debate kandidata za gradonačelnika New Yorka, kada je postavljeno pitanje koju bi zemlju prvo posjetili nakon izbora. Dok su svi ostali kandidati odgovorili „Izrael“, Mamdani je jedini izjavio da bi ostao u New Yorku, otvoreno se suprotstavljajući narativu da je podrška Palestini isto što i antisemitizam.


Ekonomski faktori i njihove posljedice

Osim što je izbor Mamdanija poslužio kao svojevrsni referendum o izraelsko-palestinskom pitanju, on istovremeno predstavlja i šire preispitivanje aktuelnog ekonomskog pristupa svakodnevnim problemima građana. Trenutni ekonomski principi ne funkcionišu u korist svačijeg dobra, već vrlo ciljano pomažu akumulaciji enormnog bogatstva veoma malog broja ljudi.

Dvije konkretne činjenice to potvrđuju:

U posljednjih 30 godina, udio ukupnog prihoda koji pripada najbogatijem 1% njujorške populacije porastao je sa 10% na čak 44% prihoda cijelog grada.

Korporativni vlasnici danas posjeduju čak 89% stanova u zgradama registrovanim kod njujorškog Odjela za očuvanje i razvoj stanovanja (HPD), dok je 2003. godine taj broj bio tek oko 19%.

Upravo u ovom kontekstu sve veće ekonomske nejednakosti i nesigurnosti treba posmatrati široku podršku koju je Mamdani dobio među mladim, obrazovanim bijelim muškarcima i pripadnicima srednje klase s višim i stabilnim primanjima. Obje ove grupe tradicionalno se ne vežu za ljevicu. Naime, bijeli muškarci su historijski bili skloniji konzervativnim kandidatima i političkoj eliti (posljednji put kada su u većini podržali demokratskog predsjedničkog kandidata bilo je još 1964. godine). Slično tome, srednja klasa s višim primanjima često se percipira kao privilegovana i udaljena od socijalističke politike.

Ipak, njihova podrška Mamdaniju svjedoči o dubljem nezadovoljstvu. Ono što ove dvije demografske skupine povezuje jeste sve izraženiji pogled na svijet kroz ekonomsku prizmu. U doba inflacije, sve viših troškova života i hronične finansijske nesigurnosti, čak i građani koji su materijalno relativno stabilni sve više dovode u pitanje vrijednosti i prioritete partijskog establišmenta.

Današnja “srednja” klasa, osiromašena u poređenju sa svojom historijskom ulogom, polako počinje da gubi tlo pod nogama. Ona više ne posjeduje kupovnu i financijsku moć kao nekoć, već se sve više poivjestovjećuje sa siromašnijim udjelom populacije. Troškovi života neprestalno rastu, dok plate i prihodi stagniraju. Kad se uzme u obzir da ova populacije ne posjeduje svoje nekretnine, dobijemo sliku o veoma nestabilnim ekonomskim temeljima društva u kojem dobrom broju ljudi prijeti klizavi put ka siromaštvu.

Upravo je tu Mamdani pronašao prostor za politički prodor oslovljavajući strahove, frustracije i stvarne probleme širokog sloja stanovništva kojem se sve teže nudi uvjerljiva alternativa iz tradicionalnog političko-ekonomskog statusa quo. Mamdanijev ekonomski plan odudara od tankih prijedloga i strogih riječi establišmenta, primarno zbog insistiranja na višoj stopi poreza za bogate. Kroz te prihode, Mamdani planira da uvede ranije navedeni besplatan prijevoz i trgovine u javnom vlasništvu, ali i 200.000 stambenih jedinica koje bi bile pristupačne i siromašnijim slojevima društva.


Šta nas očekuje

Pobjeda Zohrana Mamdanija na unutarstranačkim izborima za gradonačelnika New Yorka predstavlja više od lokalnog političkog uspjeha; ona odražava mogućnost dublje transformacije američke političke stvarnosti. Njegov trijumf nije samo simbol ideološke borbe protiv establišmenta Demokratske stranke, već i manifest rastuće političke mobilizacije među populacijskim skupinama koje se donedavno nisu poistovjećivale ni s blago lijevim, a kamoli socijalističkim vrijednostima. U kontekstu dominacije neoliberalnih narativa, Mamdanijeva kampanja zasnovana na radikalnoj jednakosti, socijalnoj pravdi i inkluzivnosti otvara prostor za novu vrstu političkog diskursa, što je, naposlijetku, vjerovatno najvažnija činjenica uzimajući u obzir trenutni politički diskurs u SAD-u.

U narednim mjesecima ključno će biti pratiti kako će tradicionalne strukture unutar Demokratske stranke reagovati na uspon kandidata poput Zohrana Mamdanija. Da li će pokušati da apsorbuju njegov pokret, oslabiti ga iznutra ili će se otvoreno suprotstaviti njegovim idejama? Trenutno se čini da je otvoreni otpor najizgledniji scenario, što pokazuje i nezavisna kandidatura Andrewa Cuoma, kao i reizborna kampanja aktuelnog gradonačelnika Erica Adamsa. Oni uživaju ogromnu podršku već dugo etabliranih članova američke elite, od milijardera i trampiste Billa Ackmana i Michaela Bloomberga, do ključnih sindikata i lokalnih političkih odbora. Štaviše, obojica su dobili neformalnu podršku čak i od Donalda Trumpa, koji ih je opisao kao dobre ljude i bolji izbor u poređenju s „očiglednim komunistom“.

Ne bi trebalo da nas iznenadi pobjeda jednog od ova dva kandidata, s obzirom na snažnu institucionalnu i privatnu podršku koju uživaju kroz desetine miliona dolara uloženih u kampanje putem SuperPAC grupa poput “Fix the City” i podrškom od mainstream medija.

“Prođi jednu ulicu u Astoriji i čut ćeš deset jezika i osjetiti miris iz desetak kuhinja. To bi trebao biti ukus demokratije”, rekao je Mamdani govoreći o kvartu gdje je počela njegova politička karijera. Možda američka, a i svjetska demokratija, treba više da mirišu na ćevape, tabule, samose, i tamales, a manje na stare ideje i kontinuirano uništavanje društvenih niti koje nas drže zajedno.

Sve će biti jasnije 4. novembra nakon održavanja “pravih” izbora za gradonačelnika. U trenutku pisanja ovog teksta, projekcije daju Mamdaniju 26% glasova, sa Cuomom (kao nezavisnim kandidatom) na 23%, Silwom na 22% (republikanski kandidat) i Adamsom na 13% ukupnog glasa.

Tarik Hodžić, Prometej.ba

---------------------------------------------------------

Ako želite podržati rad Prometeja,

potrebne informacije možete pronaći ovdje.

---------------------------------------------------------