Moć u rukama Duške Jurišić i Naše stranke
Politički mudro bi bilo prihvatiti odgovornost, a ne prešućivati je i pri tom držati lekcije sagovorniku. Enver Kazaz o nekim aktualnim događanjima u Kantonu Sarajevo
Izvor fotografije: Prometej.ba
Ovaj tekst ne bih napisao da nije Sabina Ćudić, predsjednica Naše stranke, dala intervju Televiziji Kantona Sarajevo polovinom prošlog mjeseca, preciznije 16. 12. 2025., (https://www.youtube.com/watch?v=Pv9CoEmDDqY). Ne bih obraćao pažnju na taj intervju, jer znam otprilike kakvom političkom retorikom i općim mjestima se služi gospođa Ćudić, koju sam, ne krijem to, kao političarku cijenio dok nije, nakon što je postala predsjednica pomenute stranke, ispoljila sve negativne osobine karakteristične za ovdašnje stranačke lidere. Nevjerovatno je kako većina njih začas stranačke nadrede općim interesima i pritom to pokušavaju, najčešće veoma nevješto, sakriti iza krupnih riječi. Učinila je to i gospođa Ćudić, koja je u prvom dijelu intervjua govorila o državnim interesima, oštro kritikujući Dodika i Čovića i tako se pridružila horskom glasu iz sarajevskog političkog miljea. On, taj milje, svu krivicu za zakočenu državu, urušene institucije sistema, zarobljeno i propalo društvo prebacuje na HDZ i SNSD, koji i jesu, uz SDA, najveći krivci za bosanskohercegovačko beznađe, ali nikad, baš nikad nije sposoban za autorefleksiju, samokritiku i sposobnost suočenja sa vlastitim političkim greškama. Npr. za katastrofalno stanje Kantona Sarajevo, ili Tuzlanskog kantona nisu krivi ni HDZ ni SNSD, ali niti jedna vladajuća stranka u tim kantonima ne želi priznati takvo stanje, a kamo li javno analizirati greške svojih kadrova.
Mogao bi se nabrojati čitav niz slučajeva u zadnjih trideset godina u kojima su sarajevske političke stranke zatvarale oči pred nesposobnošću, korupcijom, kriminalom i nezakonitim djelovanjem svojih kadrova. Najočitiji primjeri dolaze, naravno iz SDA, koja je npr. presuđenog kriminalca Fadila Novalića uzdigla na razinu žrtve i pretvorila u bošnjačkog heroja. Čak se ide dotle da ovog zatvorenika iz Vojkovića lično brani reis Kavazović (https://www.youtube.com/watch?v=nV3G82El4oI), prijeteći uz to da se znaju sva imena odgovorna za Novalićevo stradanje.
Naša stranka se polomila dokazujući prošle godine da se u slučaju Bošnjak, koji je uzdrmao Vladu KS, treba poštovati presumpcija nevinosti svih aktera uključenih u tu kriminogenu aferu, pa samim tim i Ibre Berila, poznatog po kriminalnom urbicidu na Bjelašnici. Pisana su mnogobrojna saopštenja o tome, upućena je čak instrukcija medijima kako se treba izvještavati o cijeloj toj ujdurmi (
A potrebno je bilo samo reći da će Naša stranka podržati rad istražnih i tužilačkih organa i ostati dosljedna visokim moralnim načelima u borbi protiv korupcije i kriminala. Time bi se sačuvao narušeni ugled i minimum etičke odgovornosti u politici. Sabina Ćudić, priznajem to, bila je nada da će se dogoditi taj obrat i da će, vjerovao sam, Naša stranka vratiti nadu koju su građani izgubili zbog bahatog i neznalačkog vladanja u Kantonu Sarajevo. Uk i njegov politički dilentatizam nisu krivi samo za npr. budžetsku krizu nego daleko više za gubitak nade koju su građani gajili zbog obećanja i uspjeha prošle kantonalne vlade.
Umjesto povratka nade, Sabina Ćudić je odlučila da brani kadrove svoje stranke. Nakon što je kooptirala Dušku Jurišić, zamjenicu ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH, u Predsjedništvo svoje stranke, Ćudić odlučuje da je nevješto brani od benignog i amaterski postavljenog pitanja u pomenutom intervjuu na TVSA. Na samom kraju tog loše vođenog intervjua, Nedim Selimbegović, bez hrabrosti da izgovori ime Duške Jurišić, postavlja pitanje o tome da li je Sabina Ćudić zadovoljna radom kadrova Naše stranke, a ova to iskoristi za hvaljenje Ukove vlade, tvrdeći da je Kanton Sarajevo najbolje mjesto za život u BiH. Ispade da je Uk politički genije, a loša vlada vrhunska, baš kao i ministri Naše stranke u Vladi Federacije BiH. Uk se, da podsjetimo, prošle zime bezobrazno i krajnje uvredljivo prema građanima, slikao u Vogošći sa Snješkom Bijelićem, dok stanovnici tog grada nisu imali grijanja, što je gesta koju može napraviti samo krajnje bahati moćnik. Federalne ministre iz Naše stranke predsjednica je nahvalila do te mjere da gledatelji trebaju povjerovati da su, ironično rečeno, najbolji stručnjaci na svijetu u svojim oblastima. Ništa drugi ministri u toj vladi koja zaista vuče dobre poteze, samo treba istaći svoje kadrove, a potom predsjednica dodaje kako njena stranka ne gleda stranički na funkcionere. Kao da nije ova stranka baš kao i druge postavljala stranački podobne ljude na funkcije i kao da to i ptice na grani ne znaju.
Elem, nakon što je kolokvijalno rečeno, pojela slabašnog i snishodljivog voditeja, Ćudić će to učiniti i na pitanju o odlukama Duške Jurišić koje su nanijele štetu TVSA. Voditelj koji u sintaksički potpuno nepismenom pitanju ne izgovara ime svoje bivše direktorice, nego je svrstava u bezimene kadrove, koji su, da ga parafraziram, svojim odlukama nanijeli štetu kući u kojoj radi zbog tri pravosnažne presude, povlači se pred Ćudić i dozvoljava joj da bez ijednog potpitanja napravi odu tom bezimenom kadru, jer je TVSA pod njegovom upravom bila na zavidnom nivou i primjetno na zavidnom nivou. Pritom, predsjednica dodaje da taj bezimeni kadar tada nije bio kadar njene stranke. Zbog toga je valjda poslije postao član stranačkog predsjedništva. A potom vrlo vješto predsjednica drži bukvicu voditelju, jer je neumjesno i neprofesionalno komentaristi nepravosnažne presude. Voditelj tiho i uplašeno ulijeće u njenu tiradu primjedbom da su tri presude pravosnažne, ali predsjednica prelazi preko toga i nastavlja ga upućivati da je mjesto gdje se o tome treba raspravljati Skupština Kantona Sarajevo, a ne televizija. Kao da ona nije predsjednica stranke i kao da nije politički odgovorna za rad stranačkih kadrova koji su sada u najvišem stranačkom organu.
Politički mudro bi bilo prihvatiti odgovornost, a ne prešućivati je i pri tom držati lekcije sagovorniku. Politički odgovorno bi bilo i pomenuti ime kadra. Međutim, negacija istine je ključ političkog djelovanja u BiH. U taj kliše, nažalost, upada i Sabina Ćudić rušeći i svoj i stranački ugled. Opet smo na terenu lošeg kriznog komuniciranja Naše stranke kao i u slučaju Bošnjak i opet treba vjerovati političkoj paroli, a ne pravnoj istini.
A ona je vrlo jednostavna: Duška Jurišić je tokom prošle godine pravosnažno izgubila tri spora pred sudom. Prvi zbog nezakonitog otkaza Aidu Mršiću 2020. godine, drugi od Amele Hatić Hubijer zbog smjene s mjesta glavne urednice TVSA 2022., treći zbog smjene Enise Skenderagić s pozicije urednice Revijalo-zabavnog programa 2022.
A u toku su još procesi protiv Duške Jurišić i TVSA po tužbi Selme Tahirović, urednice dokumentarnog programa, koja je smijenjena 2022, te Amele Hubijer Hatić zbog mobinga, koja je dobila provostepenu presudu, i Aida Mršića za isplatu neisplaćenih plata u protekle četiri godine.
Dosadašnja šteta po TVSA dostigla je iznos od oko sedamdeset hiljada KM, a kolika će eventualno biti nakon procesa za neisplaćene plate Aidu Mršiću i Selmi Tahirović – ostaje da se vidi.
No, ovog teksta ne bi bilo da nije u pitanju zaista ozbiljan skandal. Naime, zamjenica ministra za ljudska prava BiH gubi prvostepenu presudu za mobing. To je vijest koja bi u svakoj uređenijoj državi izazvala pravi politički potres i rezultirala neopozivom ostavkom na vlastodržačku funkciju. U BiH to nije ništa, čak vijesti u javnosti nema, iako bi TVSA kao informativni servis građana morao obavijestiti javnost ne samo o ovome, već i o drugim izgubljenim presudama. Šuti TVSA, šuti Naša stranka, šuti Sabina Ćudić, šute i drugi mediji -živimo u gluhom i slijepom društvenom prostoru. A na davno izgubljene presude Duške Jurišić dok je bila na Federalnoj televiziji već se i zaboravilo. Napomene radi, dvije novinarke, Dženana Zolota i Zlata Behram dobile su 2011. godine Dušku Jurišić na sudu zbog smjena sa svojih uredničkih pozicija.
Nisu, dakle, sila i moć karakteristika rada Duške Jurišić od jučer, nego je prate tokom karijere kad god dođe u poziciju da njima rukuje. Javna je tajna da se slično ponašala i prema uposlenicima u svom ministarskom kabinetu. Ali i o tome se šuti.
Na kraju, da ne bi bilo zabune, da naglasim da sam jedno vrijeme, negdje oko tri godine, bio član Nadzornog odbora TVSA. Tada su se neke od ovih smjena i desile (Amele Hatić-Hubijer, Enise Skenderagić i Selme Tahirović). Iskreno mi je žao što se niko, ama baš niko s TVSA nije tada obratio Nadzornom odboru bilo kakvom žalbom, iako on po svojim ovlastima nije nadležan za rješavanje radno-pravnih sporova. Ta šutnja i omogućila je ovakve odluke Duške Jurišić. Baš kao i šutnja drugih članova Uprave TVSA.
Ali, lanac šutnje nužno je prekinuti, jer moć ako joj se javno ne suprotstavimo ruši sve pred sobom. Ostaje otvoreno pitanje: hoće li sadašnja Uprava TVSA poduzeti bilo kakve mjere pred nadležnim organima i tražiti naknadu štete koju joj je nanijela Duška Jurišić?
Enver Kazaz, Prometej.ba