Za dva mjeseca napunit će se peta godina otkako je Naida Hota-Muminović kao prijedlog NiP-a postala ministrica odgoja i obrazovanja u Vladi Kantona Sarajevo. U raspodjeli ministarskih fotelja SDP i Naša stranka su tad pobjegli od obrazovanja kao đavo od krsta. Za pretpostaviti je da mladim ambicioznim snagama lijevog krila Trojke raditi na politikama obrazovanja posao u kom se lako postaje meta konzervativnih kleveta i gdje se rijetko daju zahvale – nije bilo pretjerano privlačno. Za tih pet godina Hota-Muminović je uspjela, nakon katastrofalnog višegodišnjeg vođenja SDA, postaviti nove standarde amaterskog vođenja ministarstva, svakolikog ublehaštva, autoritarnog nezakonitog siledžijstva, šarlatanskog samohvaljenja, birokratskog terora i, naposljetku, antisekularnog djelovanja i ideološkog kažnjavanja.

Na početku njezinog mandata uspostavljena je nova javna ustanova nakaradnog imena Institut za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja KS (IRPO), čiji nastanak su pratile kontroverze o sumnjivoj pravnoj opravdanosti i netransparentnom zapošljavanju. Slično Volterovoj šali da Sveto Rimsko Carstvo nije niti sveto, niti rimsko, niti carstvo, IRPO nije ni institut niti šta razvija niti kog obrazuje. Prvo, funkcija nekog instituta po pravilu je istraživačka i savjetodavna, dok je funkcija ovog instituta, očigledno, fukoovski rečeno, nadziranje i kažnjavanje, s time da je nezakonito da ono preuzima već problematične ingerencije Inspektorata prosvjetne inspekcije Kantonalne uprave za inspekcijske poslove. Drugo, da bi se izvršio ikakav razvoj potrebno je imati jasno postavljen kriterij i provjeru. Na primjer, ako se novac Kantona ulaže u razvoj, onda je potrebno uraditi testiranje početnog stanja, a nakon toga godišnjim testiranjima pratiti, da bi se dokazalo “razvojno” djelovanje instituta, što u slučaju IRPO-a izostaje.

Istovremeno je ministrica krenula u “kurikularnu reformu”. Jednako kao i kod prethodno spomenog razvoja, nedostaje empirija o rezultatima kurikularne reforme. Iako od nastavnika traži iz dana u dan sve više papira kroz sve vidljiviji teror birokratije, ministrica i njen institutski mezimac IRPO nisu ponudili udžbenike iz svih predmeta ponaosob koji bi olakšali kurikularnu reformu, niti su izradili detaljan, jasan i svrsishodan kurikulum. A saradnju nastavnika, sindikata i ministarstva kojim bi se uspješnije izvela i olakšala reforma se može samo sanjati. Kao što je napisao Namir Ibrahimović: „S druge strane, nezahvalno je govoriti uopće o „kurikularnoj reformi“ koja je već dugo omražen i ozlojađen pojam, ispran pojam – zapravo, jedan od onih pojmova gdje forma sintagme – kurikularna reforma – nema nikakve veze sa samim sadržajem, značenjem same sintagme. Nažalost – kurikularna reforma u mnogim kantonima Federacije BiH, pa i u Kantonu Sarajevo, nema veze sa ozbiljnom obrazovnom reformom. A obrazovna reforma je, s druge strane, prijeko potrebna.“

Još jedna od “reformi” tokom njenog mandata stigla je u pažnju javnosti kada je ministarstvo na čijem je čelu objavilo dokument: ”U susret SAFER učenju: Reforma predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja u Kantonu Sarajevo" koji je naišao na kritike iz dijela akademske zajednice u kojoj tvrde “da se radi više o priručniku za samopomoć nego o ozbiljnom znanstvenom dokumentu obrazovne reforme.“ Jedina reforma čije rezultate smo mogli vidjeti je ona koja je izvršena naušrtrb sekularnosti države. Ministrica je uspjela tamo gdje SDA nije, uvela je ramazanski raspored i skraćenje nastave zbog iftara, što je jasno nametanje religijskih vrijednosti u školske klupe. Ministričine reforme podsjećaju na čuveni vic u kojem je “odvažni” Suljo odlučio “braniti” Muju od siledžija. Nakon što su nasilnici opalili još jedan šamar Muji, Suljo je prijetećim tonom rekao: “E hajd ako smiješ, opali mu još jedan” i tako sve dok Mujo na kraju nije zavapio: “Nemoj me ti, Suljo, više braniti, majke ti”. Stoga bi možda korisno bilo da neko poruči ministrici: Nemoj nas više ti reformisati, majke ti.

Još jedna manjkavost njenog megalomanskog amaterizma je potpuno odsustvo pilot-projekta, korisne testne faze na manjem uzorku koja može ukazati na sve nedostatke. Istina, čemu testovi kad su sve njene ideje briljantne, njene kompetencije neprevaziđene, a sposobnosti sprovođenja neupitne. Pa se ne treba čuditi gdje se našla trenutno još jedna reforma pod spomenutom ministricom, digitalizacija zapošljavanja. Sindikat srednjeg i visokog odgoja i obrazovanja, nauke i kulture Bosne i Hercegovine - Kantonalni odbor Kanton Sarajevo naveo je zasad sljedeće probleme: Brojne tehničke greške EMIS sistema, proceduralne i zakonske nepravilnosti, neodgovornost i nedostupnost EMIS podrške i mnoge druge propuste. Svaki od propusta može uskratiti nekom od kandidata platu i ugroziti mu egzistenciju, a riječ je o najranjivijoj nastavničkoj kategoriji, onoj kojoj pripadaju nastavnici koji nemaju ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa nekom od škola. Nedavno je ministrica izjavila “Odgoj je kao kopanje bunara iglom - treba strpljenja”. Možda bi ministrici pomoglo da za kopanje bunara prvo testira lopatu, prije nego što proba iglom.

Nakon što je prošle sedmice javnost upoznata sa slučajem u kojem je nastavnica loše govorila o neupitnim političkim autoritetima, ministrica je reagovala na fejbuku, što odgovara njenoj ozbiljnosti. Branila je Aliju Izetbegovića od moje kolegice, profesorice Bosanskog jezika i književnosti. Istina, ministrica već duže vrijeme voda srednjoškolce po nekadašnjim ratištima i u Srebrenicu, u procesu ideološki zloupotrebljene retraumatizacije djece koju je sakrila pod terminom kulture sjećanja. Spomenuti termin Jana Asmana bošnjački nacionalisti već godinama zloupotrebljavaju (tačnije, od izlaska knjige Sanjina Kodrića, Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, ali i zbog višegodišnjeg propagiranja tog termina od strane spomenutog akademskog moćnika). Ipak, bilo bi neozbiljno sukobiti se sa ministricom koja je izjavila: “Alija Izetbegović, naš prvi predsjednik suverene, međunarodno priznate, nezavisne Republike Bosne i Hercegovine, vrhovni komandant njene Armije, bio je mudar i vješt političar, uvažavan i na Istoku i na Zapadu, voljeni prvak svoga naroda. Naši učenici uče o njegovom liku i djelu, o njegovom naslijeđu, čitaju njegova djela, posjećuju muzej posvećen tom naslijeđu, a kroz studijska putovanja, ekskurzije i izlete uče o svojoj domovini i slavnoj odbrani od agresije, odbrani koju je predvodio predsjednik Alija Izetbegović.”

Očigledno je da ova ministrica neobrazovanja nema dovoljno elementarnog znanja da razlikuje instituciju sedmočlanog Predsjedništva RBiH od onog iz predsjedničkih politički organizovanih sistema vlasti, pa rasprava koju je potrebno imati o liku i djelu Alije Izetbegovića, kulturnom pamćenju ili prošlosti Bosne i Hercegovine mora sačetati bolji trenutak i jačeg desničarskog ideologa. Dotad se od svih uključenih u obrazovni sistem Kantona Sarajevo očekuje da izduraju sa ovom konzervativnom, autoritarnom amaterkom, sklonom održavanju kulta ličnosti, a koja vidi opasnost u sekularizmu, kritičkom mišljenju, slobodi govora i, na koncu, u samom znanju i obrazovnim standardima.

U trenutku pisanja teksta, Naša stranka je jedina reagovala na ministričinu pravedničku samovolju, vjerovatno nevoljko i pod pritiskom vlastitih glasača, na šta je Hota-Muminović hitro odgovorila. Oba reagovanja su mlaka, razvodnjena, puna opštih mjesta, a čija se farsičnost može svesti na: “Oni nas kao napadaju, mi se kao branimo“. Istovremeno su najavljeni i mirni protesti 5. decembra povodom amaterski izvedenih konkursa. Da danas ne živimo u banana-državi zahvaljujući naslijeđu Alije Izetbegovića i kao rezultat njegovih mudrih politika, već u nekom pravednijem društvu, Naida Hota-Muminović bi, zbog svih prethodno navedenih propusta, morala podnijeti ostavku na poziciju ministrice Ministarstva za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo.

Kenan Muminagić, Prometej.ba