Prvi dio teksta čitajte ovdje

VI ANARHIJA U RATARSKIM DRUŠTVIMA

Zbog prirode same djelatnosti ratarska društva nisu se pokazala pogodnima za anarhiju. Širenje vlasništva nad obradivim površinama i potreba za navodnjavanjem temeljena na planiranju vodili su ka hijerarhijskoj organizaciji društva - birokratizaciji i centralizaciji. Međutim, poznati su granični slučajevi ovih društava koji su u sebi sadržavali elemente anarhije, a kao ilustraciju Barclay navodi primjer Islanda u devetom stoljeću. U to su vrijeme izopćeni i slobodni Norvežani naselili Island i sa sobom donijeli pravni model kojim će vremenom oblikovati političku organizaciju islandskog društva. Radilo se o svojevrsnom ugovornom, dobrovoljnom savezu između slobodnih građana i poglavara (godhi) te presudama skupštine koje su se provodile samo uz pristanak slobodnjaka. Poglavari nisu imali izvršnu moć, odnosno bili su legitimni sve dok su uživali potporu javnoga mnijenja. Lokalne i regionalne skupštine (thing) te federalnu skupštinu za cijeli otok (althing) činili su odrasli muškarci, a njihove odluke sprovodile su se uglavnom putem difuznih sankcija - izopćenja i zapljene imovine. Provedba sankcija bila je u toj mjeri specifična i neučinkovita da je stalno generirala nove sukobe. Naravno, i ovdje su postojali šamani koji su utjerivali ljudima strah u kosti i posrednici u rješavanju sukoba koje su, zajedno sa skupštinama, činili stariji ljudi.

U ovoj decentraliziranoj političkoj organizaciji društva - „konfederaciji nezavisnih, politički ravnopravnih udruženja“ - borbe među poglavarima za suverenost na određenom teritoriju dovele su u konačnici do prevlasti jednog godhija koji je „učinio Island ovisnim o Norveškoj“.

Imazigheni ili Berberi
Na prostoru zemalja Magreba živi mnoštvo etničkih, plemenskih skupina označenih kao one koje „naseljavaju zemlje drskosti“ zbog toga što se opiru centralizaciji vlasti. Među njima se ističu Kabili, poljodijelci iz skupine Imazighena, o kojima je i „Kropotkin pisao s naklonošću“. Iako pokazuju tendencije ka hijerarhijskoj, autokratskoj vlasti, ove su skupine zadržale dosta elemenata anarhije.

Santali
Sve do uspostave britanske kolonijalne uprave a potom i stjecanja nezavisnosti Indija je bila prostor na kojem su postojale te izvan kastinskog sustava i pravila hinduističkog društva djelovale manjinske etničke skupine, a koje su po svojem društvenom i političkom ustroju predstavljale granične slučajeve sa izraženim elementima anarhije. Bila su to egalitarna i decentralizirana društva koja su izgradila mehanizme sprječavanja koncentracije moći. Matrica je slična drugim anarhističnim zajednicama: porodica, klan, selo, pleme...teritorijalna konfederacija. Svaka razina grupiranja imala je svog (nasljednog) starješinu, ali i vijeća koja su ograničavala njihovu moć, otvorenost u procesu raspravljanja i donošenja odluka konsenzusom. Dominantna je u santalskom društvu bila uloga difuznih sankcija, ali su zbog vezanosti za tradicionalne vrijednosti važnu uloguimale i vjerske sankcije. Određeni oblici fizičkog kažnjavanja koji su imali elemente pravnih sankcija razlog su zašto „društvo Santala daje primjer stanja granične anarhije“. S uspostavom republike santalsko društvo je integrirano u državni sustav i podvrgnuto centralnim vlastima.

Srednjovjekovni slobodni grad
Jedno od obilježja predmoderne Europe jeste postojanje komuna - slobodnih gradova koji su imali stanovitu autonomiju unutar feudalnog sustava. Među građanima postojao je konsenzus o tome da sve razmirice povjere izabranim sucima i drugim gradskim činovnicima, a kako bi izbjegli prerastanje individualnih i grupnih nesporazuma koji bi iznutra mogli destruirati samoupravu.

Kropotkin je u tome vidio obilježje anarhičnog društva. Barclay misli da Kropotkin griješi jer previđa klasnu strukturu komuna u kojima na formalnoj razini može se činiti da građani svojim odlukama slobodno i dobrovoljno usmjeravaju komunalne procese, ali u stvarnosti bogati i moćni vlasnici cehova suštinski su utjecali na izbor sudaca i sadržaj ključnih odluka iz vlastitih poslovnih interesa. „Unutar komuna oligarhija je bila pravilo“.

Fašistički korporativizam, sindikalizam i srednjovjekovna komuna
Cehovsko-oligarhijska struktura političke organizacije srednjovjekovnih komuna postat će inspiracija fašističkoj teoriji korporativne države, dok će anarhosindikalisti u strukovnim udruženjima na različitim razinama komuna vidjeti motiv za ideju federalne organizacije društva. Ovo pozivanje na jednu historijsku praksu dvije posve oprečne teorije, ideologije i pokreta može zavarati jer su u pitanju radikalni koncepti što na određenoj točki sugerira mogući dodir i njihovu međusobnu sličnost, međutim razlika je suštinska i tiče se naravi države. Za anarhosindikaliste država je nemoralan entitet, dok je za fašiste „ispravna i dobra“.

Anabaptisti i anarhija
Kropotkin je gajio stanovite simpatije i prema religijskim zajednicama za koje je držao da su organizirane na načelima anarhije, a koje su svoja vjerovanja i organizaciju zajednice temeljile na razlikovanju božanske i zemaljske države. Takve su (bile) anabaptističke zajednice menonita, huterita i amiša koje karakterizira nepoljuljana vjera u moć nadnaravnih sankcija te odbacivanje institucija tzv.zemaljske države - vlade, policije, sudova... Barclay drži da je ovaj „spoj“ učenja vjerskih sekti i ateistički orijentiranih anarhista prilično nategnut.

VII ANARHIJA U SUVREMENOM SVIJETU
Za razliku od samoniklih anarhističkih zajednica kojima se pozabavila antropologija anarhije, u suvremenom svijetu anarhističke zajednice promatraju se kao svjesni projekti koji se planiraju za cijelu zemlju ili veći prostor i dobrovoljne utopije unutar postojećeg društva. U prvom slučaju radi se o dva pokušaja stvaranja anarhije početkom dvadesetog stoljeća u Ukrajini (Mahnov pokret) i anarhija vezana za revoluciju i građanski rat u Španjolskoj.

Španjolska revolucija
U odnosu na Mahnov pokret - Anarhist(i) i revolucionar(i), prometej.ba - španjolski je „anarhistički eksperiment“ imao nekoliko prednosti: utemeljen je u tradiciji anarhizma od sredine devetnaestog stoljeća, imao je široku potporu seoskog i urbanog stanovništva te naklonost seljaštva prema anarhiji koja je dolazila do izražaja u praksi kolektivne solidarnosti i uzajamne pomoći te zdravom seljačkom individualizmu.

Španjolski anarhisti slijedili su Bakunjinove ideje o oganizaciji društva: mjesni kolektivi, mjesne federacije, šire federacije. Analize pokazuju da su „kolektivi zaista primjenjivali načelo zajedničkog vlasništva. U poljoprivrednim kolektivima zemlja, stoka i oruđe bili su u vlasništvu komune. Poslovi su se, čini se, vodili uz najveće moguće sudjelovanje njezinih članova. Sastanci i otvorene rasprave bili su česti. Postojao je iskreni pokušaj da svi imaju donekle jednake plaće. Besplatno školovanje, zdravstvo i lijekovi bili su beziznimni, a neki su kolektivi otišli dalje i omogućili besplatno stanovanje, električnu struju i kruh“.

Barclay smatra da je u ovom „eksperimentu“ kao i kod Mahna bilo odstupanja od doktrine te problematizira neka pitanja poput odlučivanja (konsenzus ili većinsko), odnos poljoprivrednih kolektiva prema pojedincima koji su samostalno obavljali ovu djelatnost, bojazan od birokratiziranja komiteta kao privremenih upravnih tijela... Oba ova anarhistička iskustva Barclay svrstava prije u kategoriju „decentralizirane kolektivističke demokracije nego anarhije per se“. Međutim, imajući u vidu da oba ova revolucionarna pokreta djeluju u uvjetima građanskog rata, vanjskih intervencija te unutarnjih neslaganja i borbi zbog čega su se iscrpljivali u vojnim zadaćama a ne rješavanju stvarnih životnih problema na načelima anarhije, Barclay ne dovodi u pitanje njihove pokušaje radikalne društvene promjene i ne želi ih „prestrogo osuđivati“.

Anarhistička dobrovoljna zajednica
Nastanak dobrovoljnih anarhističkih zajednica vezuje se za tridesete godine u Americi. Prvu takvu (Equiti/Pravičnost) organizirao je u državi Ohio Josiah Warren, „veliki stvaralački mislilac anarhističkog pokreta, izumitelj malih naprava i društveni eksperimentator“. Warren je sudjelovao u organizaciji još dvije anarhističke komune - Utopija i Moderna vremena. Sve su prestale s radom zbog vanjskih okolnosti. Potkraj devetnaestoga stoljeća u Velikoj Britaniji osnovano je osam dobrovoljnih zajednica - šest tolstojevskih i dvije kropotkinovske. Ono što se načelno može reći za sve ovakve zajednice jeste da one nisu suverene; nastale su, djelovale, gasile se ili opstale unutar političkog sustava i zakonodavstva matične države. Ova činjenica je ključna za razumijevanje propasti anarhističkih dobrovoljnih zajednica usljed djelovanja vanjskih okolnosti, međutim s obzirom da su neke od njih „uspjele usprkos tim okolnostima ukazuje na unutarnja svojstva zajednice koja su strateški važna za uspjeh ili neuspjeh“. Harold Barclay navodi sljedeća od tih svojstava: 1. Smanjivanje negativnog publiciteta i vanjskog miješanja (veću šansu za preživljavanje imale su zajednice koje nisu djelovale ekscentrično u očima vanjskog svijeta), 2. Izbor članova (selekcija i kontrola ulaska novih članova u zajednicu utječe na njenu dugovječnost), 3. Osobna odgovornost (autentična anarhistička zajednica počiva na ljudima koji su slobodni, savjesni i odogovorni, onima koji su internalizirali etička načela kao vlastita moralna pravila; protestantski ili ateistički puritanci, primjerice), 4. Tehničke mogućnosti (većina anarhističkih komuna bile su ratarske, seoske zajednice čiji način života i privređivanja nije odgovarao mnogim članovima iz urbanih sredina koji su imali „romatičnu predodžbu“ o svemu tome), 5. Komunalizam (odnos individualnog i kolektivnog - imovina, prehrana, stanovanje - često je bio uzrok sukoba koji su mogli završiti raspadom zajednice).

Ovaj dio svoje analize Barclay završava konstatacijom da su uspješnije i dugovječnije bile one dobrovoljne anarhističke zajednice u kojima je odnos između kolektivnog i individualnog bio fleksibilniji. Pojedinci su u takvim zajednicama zadržavali visok stupanj autonomije, a ujedno je zajednica funkcionirala na anarhističkim načelima uzajamne pomoći i solidarnosti.

ŽVIII IMAJU LI ANARHIČNE ZAJEDNICE PORUKU?
Prikaz historijskih oblika društava po kriteriju dominantnog načina privređivanja i iz njega izvedene političke organizacije pokazuje da anarhična društva na različitim geografskim širinama dijele one osobine koje spadaju pod anarhiju: negacija hijerarhijske, centralizirane organizacije društva - države ili vlade - jednakost, solidarnost, uzajamna pomoć... Takva su gotovo sva lovačko-skupljačka društva, u značajnoj mjeri i povrtlarska, pastirska rijetko, a ratarska gotovo nikako. Dakle, može se reći da su anarhična društva uglavnom bila organizirana na razini sela i manjih društvenih skupina. Temeljni prigovor doktrini anarhije odnosi se upravo na navodnu nemogućnost primjene anarhije na moderna, složena društva. Međutim, i neka ovdje prikazana društva koja broje stotine tisuća ili milijune pripadnika, izgradile su složenu organizacijsku strukturu te specifičnim, razgranatim sustavom veza i odnosa očuvale stabilnost na načelima anarhije. Barclay navodi i neke pokrete u Americi - segmented polycephalous idea-based network/SPIN - koji se organiziraju po modelu ribarskih mreža, modelu koji omogućuje povezivanje svih sa svima bez potrebe za vrhovnim vođom. Ovi pokreti nastaju zbog „funkcionalne potrebe“, prilagodljivi su, mogu nestati kad ostvare željeni cilj, ali i ponovno se organizirati. Ono što članove ovih pokreta drži na okupu jeste ideološka bliskost - privrženost određenim idealima.

Anarhija kao društvo slobodnih pojedinaca „zahtijeva rad, odgovornost i veliki rizik“.

Dakle, anarhija je usmjerena na autonomna, slobodna pojedinca koji preuzima rizik za vlastitu životnu praksu. Možda se u toj činjenici nalazi dio razloga i objašnjenja zašto se anarhija nije ukorijenila u urbanim sredinama i modernim društvima. Dio objašnjenja je i u „ropskoj sreći“ građanstva potrošačkog društva koji brigu o svojoj sigurnosti i sitnim zadovoljstvima delegira na vlast. Vjerojatno je jedan od razloga i nagomilana moć vlastodržaca koji izravnom ili neizravnom prisilom osiguravaju poslušnost. U konačnici, moguće je da Gramscijev koncept kulturne hegemonije u kombinaciji sa Alhusserovim ideološkim aparatima države - obitelj, škola, crkva, mediji - nudi najbolje objašnjenje: oblikovanjem percepcije poželjne društvene stvarnosti u građanstva dovodi do toga da postojeći sistem kapitala čini se kao prirodan i jedino moguć.

Tehnike za održavanje poretka
U svijesti moderna čovjeka jedva da je zamisliv mehanizam društvene kontrole koji ne potpada pod institucije države. Anarhična društva kao društva bez države ili vlade razvila su kroz povijest obrasce ponašanja ljudi kao mehanizme društvene integracije i kontrole koji dokazuju da društvo slobodnih, moralnih i odgovornih ljudi može postojati i razvijati se bez države (samopomoć, samoregulacija, samosvladavanje). Vjerske i difuzne sankcije koje isključuju zakonodavstvo, sudstvo i policiju moćan su mehanizam održavanja poretka. Primjerice, jedna od raširenih difuznih sankcija jeste osveta, ali njena svrha nije da kažnjava, uništi ili pokori neprijatelja, nego da „izjednači rezultat“. Zbog toga je strah od osvete i drugih tehnika iz arsenala difuznih sankcija (izrugivanje, ogovaranje, ostracizam...) onaj djelatni činitelj koji članove anarhična društva potiče da poštuje pravila igre i svako narušavanje tih pravila sankcionira na način da povrati stanje prvobitna sklada. Važnu ulogu u tome ima treća, posredujuća strana koju čine ugledni članovi zajednice. Kolikogod bi primjena difuznih sankcija mogla oteti se kontroli i dovesti u pitanje samo funkcioniranje anarhična društva, ništa se u toj konfliktnoj interakciji različitih interesa ne može „približiti destrukciji rata koji vode dvije države. Stvarne tiranije ovoga svijeta bile su i jesu državne tiranije“. U konačnici, svako djelovanje u anarhiji usmjereno je na očuvanje individualne slobode, dok različiti politički sustavi s državnim monopolom na silu uključujući i demokraciju, u prvom redu brinu o opstanku države.

Skupno donošenje odluka
Donošenje odluka u zajednici jedna je od čvornih točaka razlikovanja anarhije od drugih oblika političkog ustroja. Barclay problematizira tri modela odlučivanja: većinsko, konsenzus i ždrijeb. On smatra da je većinsko glasanje jedan od mitova demokracije i kao takvo u funkciji stvaranja iluzije kod građanstva da je ono subjekt odlučivanja. Anarhistička alternativa demokratskoj većini jeste konsenzus. Konsenzus se postiže razgovorom i raspravom sve dok se odluka ne usvoji. Bolje je razgovarati i s odlaganjem donošenja odluke dok se ne postigne konsenzus, nego pribjeći sili. Prigovori da „tvrdoglava manjina“ može opstruirati donošenje odluke, da je ovaj model primjenjiv tek u manjim skupinama ili da će „utjecajni ljudi“ uzurpirati cijeli proces, može se primijeniti i na druge modele odlučivanja. Barclay smatra da je konsenzus sigurno etičniji od većinskog odlučivanja, pogotovo kad je u pitanju zaštita manjina. U konačnici, alternativa konsenzusu može biti ždrijebanje koje nije nepoznato historijskoj praksi. U svakom slučaju, zadaća je političke teorije nastaviti „potragu za postupkom odlučivanja, koji je i moralan i učinkovit“, a konsenzus ostaje prvi način odlučivanja u manjim, homogenim skupinama.

Tipovi vođa u anarhičnim zajednicama
Raspravljajući pitanje vodstva u tradicionalnim anarhičnim zajednicama Barclay navodi četiri tipa vođe: Veliki čovjek (utjecaj temelji na materijalnom bogatstvu, govorničkim vještinama i osobnoj hrabrosti), Stručnjak (izdvaja se u zajednici po lovačkim vještinama), Sveti čovjek (posjeduje religijske moći i vještine ideološke manipulacije) i Starješina (najstariji čovjek u zajednici čiji položaj vođe je uglavnom pripisan). Stručnjak spada u kategoriju racionalnog vodstva, dok su ostala tri kombinacija racionalnih i iracionalnih elemenata vođenja. S obzirom na odnos vođe prema zajednici - centripetalan i centrifugalan reciprocitet - anarhičnima se mogu smatrati one zajednice u koijma je vođa „sluga naroda“. Ova pozicija isključuje mogućnost nametanja volje prisilom te predstavlja anarhično odbacivanje državne organizacije. Smatra se nedostojnim člana zajednice težiti prevlasti nad ostalima. Ovom idealu najbliži su Pigmeji.

Veliki čovjek i Sveti čovjek spadaju u kategoriju asimetričnoga centrifugalnog reciprociteta, što znači da „danak ponuđen vladaru odgovara uslugama koje on čini ljudima“. Ovo su tipovi vladara koji mogu izdavati naređenja očekujući poslušnost podanika. Nije isključena mogućnost da će se ponašati despotski i postaviti temelje vladi i državi.

O porijeklu države
Marksističku postavku o porijeklu države u procesu klasnog raslojavanja kao učinka vlasništva nad sredstvima za proizvodnju antropološka teorija anarhije obogaćuje spoznajama o naravi tradicionalnih društva bez države ili vlade. Marx je postavljen naglavačke, odnosno njegova teorija o primatu ekonomske strukture društva zamijenjena je onom da je „infrastruktura politička, a nadgradnja ekonomska“. Dakle, dok vođa vodi, a vladar vlada, klice države u antropološkim istraživanjima prepoznaju se u preobrazbi vođe u vladara, a vođstva u vladanje nad podanicima. U tradicionalnim anarhičnim zajednicama težnja pojedinaca da svoju volju silom nameću drugima bila je ograničavana instrumentima difuznih sankcija, ali su isto tako uočene tendencije ka oligarhizaciji i tiraniji. Barclay smatra da ta pojava može se uočiti prije svega u poziciji „Velikog čovjeka“ kao vođe. Njegovo bogatstvo i određene vještine te posredovanje u razmiricama dovode ga u poziciju zapovijedanja i s vremenom onog koji preuzima ulogu suca, dok skupina odanih pristaša prerastajuu neku vrstu protopolicije. Klice vlade mogu se začeti i u religijskim moćima i obrednim vještinama te iscjeliteljskim znanjima pojedinaca. Skupine bez vlade vremenom su razvile institucije države ako su se nalazile na rubovima već postojećih država, kao što su i europska kolonijalna osvajanja priznavanjem zatečene pozicije vođe u pokorenim narodima formalizirale tu ulogu kao vladarsku. Usložnjavanje pojedinih društva nametnulo je potrebu za hijerarhijskom organizacijom koja je integraciju društva učinilo nužnom posredstvom države. Birokracija nije imala formalno vlasništvo nad resursima, ali je imala moć. Klase su zamijenile rodovsku strukturu društva.

Ima li anarhija budućnost ili je povijest jednosmjerna ulica?
Pitanje budućnosti anarhije pretpostavlja razumijevanje povijesnih procesa i tendencija ka izgradnji slobodnog društva te se ono suštinski ispostavlja kao pitanje - „kako se riješiti države“?

Unutar anarhističke tradicije - političke teorije anarhizma i anarhističke prakse - predlažu se tri načina: stvaranje mnoštva dobrovoljnih udruženja i zajednica koje će iznutra podrivati državu i ponuditi se kao realna alternativa društva bez države. Proudhon, Josija Warren i Gustav Landauer zagovornici su ovog modela kojega Barclay dovodi u pitanje tvrdnjom da historijsko iskustvo pokazuje da se nositelji vlasti nikada neće dobrovoljno odreći svoje pozicije. Uostalom, moderne demokratske države čak podržavaju stvaranje dobrovoljnih građanskih udruga kao jedan od čimbenika razvoja demokracije, ali svaki pokušaj s njihove strane da se dovede u pitanje postojeći sustav vlasti izaziva snažnu reakciju vladajućih.

Bakunjin je zagovarao nasilnu revoluciju čije bi ciljeve određivale mase, a revolucionarni pokret bi iznutra, kao nevidljivo tijelo, usmjeravali „deklasirani intelektualci“ iz svih društvenih slojeva. Lenjin je imao razumijevanja za Bakunjinove ideje, ali ih je smatrao naivnima te revolucionarnu avangardu osmislio na drugačiji način. Boljševička avangarda je bila „kolektivni intelektualac“ koji je ognjem i mačem mijenjao društvo. Barclay također piše da „za razliku od fašistačija je elita avangarda junaka, Bakunjinova je avangarda svetaca“. Uostalom, kako pomiriti nasilno djelovanje anarhista s načelima anarhije o solidarnosti i dobrovoljnoj suradnji? Ne treba smetnuti s uma da je upravo država simbol nasilja koje je monopolizirala putem svojih specijaliziranih institucija, a taj aparat sile danas je toliko opremljen i moćan da se anarhistička nasilna revolucija čini kao „romantična ideja koja je strateški glupa“. Doduše, Barclay ne isključuje posve mogućnost za uspjeh jedne takve akcije, ali samo pod uvjetom da oružane snage revolucije uspiju na svoju stranu privući regularnu vojsku. Malo vjerojatno.

Nenasilna izravna akcija treći je metod društvene preobrazbe i uspostave anarhije. Barclay smatra da je u kombinaciji sa dobrovoljnim udruženjima i zajednicama ostvariva, realna alternativa nasilnoj revoluciji. Međutim, i kao što je već navedeno, ključni prigovor konceptu anarhične organizacije društva je ambicija pojedinaca ili manjih skupina da uzurpiraju svu moć za sebe.

„Gvozdeni zakon oligarhije“ kako ga je formulirao Robert Michels teorijski podržava ovo stajalište, što bi značilo da bi i one anarhističke organizacije koje bi mijenjale društvo u pravcu anarhije zaglavile u oligarhijskim tendencijama. Uostalom, to se desilo i boljševicima i diktaturi proletarijata koju su uspostavili.

Za sve anarhične zajednice koje su ovdje predstavljene i analizirane Barclay navodi da su „stvar prošlosti“. Razvoj ljudskih društava pokazuje da su se procesi historijski odvijali od jednostavnijih ka složenijim oblicima ustroja, od decentralizacije ka centralizaciji, od anarhije prema društvu organiziranom od strane države. Nisu poznati slučajevi da se anarhija razvila iz države, a anarhična društva koja ustrajavaju na očuvanju svoje organizacije su prilično rijetka. Čak i u slučajevima raspada velikih država nastaje niz novih a manjih despocija. „Decentralizaciju ne prati sloboda“, piše Barclay, a „vlast se užasava vakuuma“. Dakle, teško je očekivati pobjedu anarhije na način potpunog dokidanja države i uspostave društva slobode, jednakosti i pravde. Ponovit ću da Barclay preferira jednu od mogućnosti ustroja po modelu mreže u koju bi bili „uhvaćeni“ pojedinci i skupine kroz mnogostruke veze i donose kako bi ograničavali namjere jednih ili drugih da prigrabe moć i nadvladaju nad drugima. Realno je očekivati uzajamno prožimanje i međusobnu borbu vlasti i slobodarskih tendencija jer samo borba i pobuna u konačnici daju nam nadu da život neće ostati bez smisla. Antigona je bila (prvi/a) anarhist/kinja. Bitka traje i ona „je vječna“.

Zoran Ljubičić, Prometej.ba