Neonacistička omladina iz navijačke grupe Armada pred napad na ljude u Rijeci. Foto: Prometej

Na društvenim mrežama čovjek se načita svega i svačega. Dok sam bio mlađi, mnogo toga me moglo uznemiriti; skakao bih u polemike kao u rovove, ratovao do posljednje kapi argumenta. Tek kasnije shvatiš da rasprava s magarcima od tebe napravi istog takvog magarca. Ono zbilja gnjilo, trulo, natopljeno mržnjom – naučio sam propustiti kroz sebe kao vjetar kroz lišće. S godinama se dogodi taj čudan duhovni mir: ne zato što mržnja nestane, nego zato što se ti naučiš plivati u njezinoj blizini.

Ono što me danas još može uznemiriti jest duhovnost savijena u neutralnost prema fašizmu i antifašizmu. Ta hladna, samozadovoljna sredina, dok Europa ponovo podrhtava. Uznemiruje me jer znam koliko je ta pozicija opasna, a pogotovo kad je zamotana u celofan ljubavi. Duhovnost koja se skriva iza neutralnosti prema fašizmu i antifašizmu – to je lovac u mutnome. Ona mami one koji se dvoume, koji stoje na rubu i traže da ih netko razriješi. U tome leži njezina opasnost. Zato ovo pišem i prepuštam svoje misli struji. Protiv mržnje ne mogu ništa. Mržnja je mržnji nalik: selektivna, kao zvijer koja osjeti svoju vrstu u daljini i krene prema njoj. Tu moj doseg prestaje. Jedina moć pisca jest da nema nikakvu moć. U oceanu mržnje spustiš poruku: nekoliko riječi o miru, ljubavi, smijehu. Staviš ih u bocu i prepustiš struji. Netko će je možda pronaći, netko kome treba. Tu moj posao počinje i završava.

Danas sam na Facebooku pročitao jedan viralni status jedne umjetnice. Dugačak, brižljivo tkan, dijeljen više puta nego što je pristojno. Među onima koji ga dijele nalaze se i ljudi iz svijeta kulture: pametni, osjećajni, neki od njih meni dragi. Ipak, svi su – da oprostiš – popušili priču. Jer njezine rečenice pune su blagosti, razumijevanja, tolerancije. I tada dolazi pitanje: kako se tome suprotstaviti? Zašto bi itko razuman to uopće činio? Kako se usprotiviti nekome tko poziva na ljubav i mir? Netko tko radi isto što i ja, samo s više patosa, s više entera, pa tako njegovo dopire do mnogo više ljudi. Kako reći išta protiv toga, a da ne ispadnem luđak, bolesnik, frustriran, gnjevan ili – ne daj Bože – ljubomoran?

Ukratko, na njezine koncerte – kaže ona – ne dolaze fašisti, antifašisti, lijevi ni desni. Dolaze ljudi. Ljudi, i naravno… njihove duše. Samo takvi su pozvani. Svoje političke opredijeljenosti ostavljaju pred vratima, kako reče, to su iluzije, maske, sve ono što ih razdvaja. Ona to ne traži, ali, kako tvrdi, tako se jednostavno dogodi. Pristojno je to, veli. Jedino tako se valjda može prepustiti i osjetiti ljubav Svemira koju ona, kroz glazbu, odašilje drugima.

Tvoji stavovi na prvi pogled zvuče prekrasno. Ima tu ljubavi – čak previše. Sve mi se dlake naježile. Ali postoji jedan sitan problem, dijalektička pukotina koja ti je promaknula. Takvo razmišljanje je luksuz onih koji se ne boje. To o čemu govoriš privilegija je domaćih među domaćima. Tako može razmišljati Hrvat među Hrvatima, Nijemac među Nijemcima, Pakistanac među Pakistanima. Ono što zastupaš nije ništa drugo nego stol za kojim sjediš dok se neki drugi tjeraju van. Žao mi je što meni pripada nezahvalna uloga da ti razbijem iluziju, ali vjeruj mi – to tvoje nije ono što spašava svijet. Tko god da ti je prodao tu priču – zajebao te. To tvoje ništa ne znači Nepalcu na skuteru, kojeg iza ugla čekaju dva huligana spremna da mu iscipelare glavu. Svijet se spašava nedvosmislenom, nultom tolerancijom prema fašizmu i fašistima. Ljubav bez toga je ništa. Ljubav bez toga je trla baba lan.

Čitam i mislim: što da joj napišem u komentar? Dok u jednom trenutku ne shvatim – neću napisati ništa. Moje vrijeme polemiziranja po društvenim mrežama je završilo. Prijevremena mirovina, što ćeš. Šampion se povlači dok je na vrhu. Ali to ne znači da ne mogu polemizirati sa sobom, ovdje, u tekstu koji je moj prostor i moja autonomija. Uostalom, svaka polemika koja išta vrijedi ionako je razgovor sa samim sobom, obračun s vlastitim sjenama.

Elem, draga umjetnice – svijet nije crno-bijel. Hvala ti na toj lekciji; vrijedi je s vremena na vrijeme ponoviti. Samo, bojim se da ovo nije trenutak za Einsteina i lekcije iz relativnosti. Ne danas, ne u vrijeme kada se po trgovima hrvatskih gradova drže javni govori koji razlijevaju mržnju prema imigrantima, muslimanima, stranim radnicima. Srbe da i ne spominjem – ta mržnja je već trideset godina stuba nacionalnog identiteta prosječnog Hrvata. Ne u vrijeme kad se na zidovima zgrada u kojima žive javni intelektualci pojavljuju mrzilačke poruke. Ne u vrijeme kad kulturno-umjetnička društva iz susjedstva moraju drhtati od straha zbog gostovanja u hrvatskim gradovima. Ne u vrijeme kad jedan kontroverzni pjevač, kojeg prati velika masa koja se mjeri u stotinama tisuća, javno prijeti demokratski izabranoj vlasti u Zagrebu. Svi vi koji u takvim okolnostima tvrdite da vas ne zanimaju fašisti ni antifašisti, nego samo ljudi – u tome nema nikakve mudrosti. To vas ne čini prosvijetljenim, nego samo duhovno slijepim.

Citirat ću nekoliko rečenica danskog filozofa Villyja Sørensena, iz njegove zbirke eseja Ni–Ni (Hverken–Eller, 1961.). Prije nekoliko mjeseci preveo sam ih na hrvatski jer su me duboko dojmile. Sačuvao sam ih sa strane, kao da sam predosjećao da će mi jednom zatrebati.

„Većina pristojnih ljudi lako će se složiti da sami nemaju nikakav utjecaj na tijek svijeta. Samo se pjesnici – ili drugi radikalni ljudi – usuđuju govoriti o kolektivnoj odgovornosti, i dovoljno su drski da tvrde kako, kad ljudi odluče da nemaju nikakvu odgovornost, oni zapravo odlučuju da je ne žele imati. (...) Danas se o ratu govori kao da je riječ o nekoj samostalnoj sili, a živi se kao da ne postoji nikakva veza između onoga što ljudi čine i onoga što se događa u svijetu – iako su ljudi jedina bića koja uopće djeluju.“

Sørensen koristi riječ „skikkelige“ koju sam ja preveo kao pristojnost. No kad je Danac koristi, ovisno o kontekstu u kojem se upotrebljava, to ponekad u sebi nosi ironiju koja nije prevediva. Pogotovo zato što se naglašava intonacijom kojom se izgovora. Često se misli na moralno samodopadne, pasivne, konformne, ljude koji ne remete red, čak i kad bi trebali. U duhu ovih rečenica Sørensena, želim poručiti svima skikkelige-pristojnima da svoju priču o ultimativnoj ljubavi, koja ih sve oslobađa odgovornosti – mogu samo okačiti mačku o rep. Sve te formulacije o tome kako ne žele poticati nove podjele, kako se ne može protestirati protiv mržnje, sukoba i nasilja jer je i protest sukob sa drugima, pa time dovode svoju prosvjetljenost u sukob interesa – poštedite mene i druge tih pizdarija. To vaše nije prosvjetljenje. To je kukavičluk i politički pragmatizam zamaskiran u prvoloptašku Google-duhovnost. To je nesvjesno povlačenje znaka jednakosti između fašizma i antifašizma, kao da su to dvije krajnosti koje valja jednako odbaciti. A oni, mistici i genijalci, stoje između dvije vatre, opijeni osjećajem vlastite nadmoći, duhovne superiornosti, odmahujući rukom – ne bi se štel mešat. Kad bih bio krajnje zloban, a zbilja se trudim da ne budem, rekao bih da je to tek nesvjesni fašizam napisan književnim ritmom Paula Coelha.

Citirat ću Refika Hodžića i dio njegova teksta koji je nedavno objavljen na Prometeju:

"Izjednačavanje antifašizma i fašizma nije neutralnost. To je, svjesno ili nesvjesno, legitimiranje fašizma kao jedne ideje među mnogima, kao nečega o čemu se može raspravljati na tržištu ideja, kao da govorimo o poreznoj reformi, a ne o ideologiji koja je svoj politički manifest izrekla kroz gasne komore, logore smrti i genocid."

Draga glazbenice, nikada nisam bio na tvom koncertu, ali ako se pojavim, doći ću kao antifašist. To za mene nije političko opredjeljenje, nije moja iluzija – nego stanje uma, svijesti i duha. To je vrhunac ljepote duše jednog čovjeka. To je moja osobna higijena. Biti antifašist je moje umivanje, moj tuš, moje pranje zuba. Nikada to neću ostaviti pred vratima tvojega koncerta. Žao mi je zbog neotesanosti, ali neću biti toliko pristojan. Neću se nikome ispričavati što podrezujem nokte, niti što imam nešto protiv onih koji tuku imigrante. Svoj antifašizam neću ostaviti ni pred vratima crkve, džamije, sinagoge, tekije, samostana ili manastira. Ne bih ga ostavio ni na primanju kod pape u Vatikanu – a kamoli pred ulazom nekog alternativnog kluba na čijem se šanku prodaje razvodnjena točena piva. Smanjena s 0,5 na 0,4 L. I to je, ako ćemo pošteno, jedan poseban oblik fašizma – ali nećemo ovo pretvarati u zajebanciju.

Uglavnom, ako ti misliš da za mene – ovakvog, koji se ne odriče antifašizma ni u trenutku snošaja – nema mjesta na tvom koncertu, nikakav problem. Do tih visokih duhovnih sfera i Istina u kojima prestaješ biti antifašist i postaješ tek jedan od „ljudova“, izgleda da ne mogu doprijeti. Vjeruj mi, pokušao sam sve: gladovanje, izolaciju, samobičevanje, seksualnu apstinenciju, maratone. Sve uzalud. Zapeo sam u toj maloj duhovnoj garsonijeri, na tom primitivnom stupnju spiritualnosti koji se zove antifašizam.

Tvoji stavovi na prvi pogled zvuče prekrasno. Ima tu ljubavi – čak previše. Sve mi se dlake naježile; Ana Bučević u meni ima ozbiljnu konkurenciju. Ali postoji jedan sitan problem, dijalektička pukotina koja ti je promaknula. Takvo razmišljanje je luksuz onih koji se ne boje. To o čemu govoriš privilegija je domaćih među domaćima. Tako može razmišljati Hrvat među Hrvatima, Nijemac među Nijemcima, Pakistanac među Pakistanima. Ono što zastupaš nije ništa drugo nego stol za kojim sjediš dok se neki drugi tjeraju van. Žao mi je što meni pripada nezahvalna uloga da ti razbijem iluziju, ali vjeruj mi – to tvoje nije ono što spašava svijet. Tko god da ti je prodao tu priču – zajebao te. To tvoje ništa ne znači Nepalcu na skuteru, kojeg iza ugla čekaju dva huligana spremna da mu iscipelare glavu. Svijet se spašava nedvosmislenom, nultom tolerancijom prema fašizmu i fašistima. Ljubav bez toga je ništa. Ljubav bez toga je trla baba lan.

Za kraj, malo poezije, koja će ti, nadam se, objasniti kako ta tvoja većinska duhovna mudrost, to ultimativno prosvjetljenje uma, to tvoje stajanje po strani, otprilike funkcionira na terenu – u slučaju da joj naivni ljudi zaista povjeruju, i u slučaju da fašizam dođe na vlast. Ova pjesma je već stotinu milijuna puta korištena i masovno dijeljena po društvenim mrežama. Ubaciti je u svoj autorski tekst ima u sebi elementa cringea što bi rekla omladina, ali izgleda – nikad je dosta.

Prvo su došli po komuniste,
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio komunist.

Zatim su došli po Židove,
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio Židov.

Zatim su došli po sindikalce,
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio sindikalac.

Zatim su došli po katolike,
a ja se nisam pobunio
jer sam bio protestant.

Zatim su došli po mene,
ali tada više nikoga nije bilo
da se pobuni.

Martin Niemöller (1892–1984)

Armin Harambašić