“Umjetnost nije ogledalo koje odražava svijet, već čekić kojim ga treba oblikovati.”

Bertolt Brecht

Mi smo poraženi, samo to trebamo dostojanstveno prihvatiti, izjaviće u novembru 2024. godine Oliver Frljić, režiser koji svojim predstavama otvara tabu teme, izazivajući (negativne) reakcije društvenog, religijskog i političkog mainstreama i establishmenta.

Poraze je često sam osjetio na svojoj koži, prijećeno mu je, protiv njega su podnošene prijave i tužbe, a za neke predstave – i prije nego su pogledane – tražena je cenzura ili zabrana. Između ostalog i u Sarajevu 2016. godine, kada je Hrvatsko kulturno društvo "Napredak” tražilo zabranu izvođenja predstave “Naše nasilje i vaše nasilje”. Direkcija MESS-a napravila je nažalost tada ustupak i izvedbu najavila isključivo za “internu publiku”, ali su je srećom revoltirani građani i građanke odgledali “na vlastitu odgovornost”.

Ovih dana, u Sarajevu smo svjedočili sličnoj situaciji. I prije nego je odgledana, tražila se zabrana izvođenja predstave “Šestorica protiv Turske” koja je međunarodna koprodukcija Qendra Multimedia sa Kosova, turskog kolektiva Gerçek Tiyatrosu i američko-srpske produkcijske kuće My Balkans. Navedena predstava bavi se fenomenima demokratije i autoritarizma u savremenoj Evropi, inspirisana događajima iz 2018. godine, kada je šest turskih nastavnika deportovano s Kosova zbog navodnih veza s pokretom Hizmet.

Zabranu izvođenja predstave ovaj put nisu tražili iz HKD “Napredak” već Republika Turska, jer predstava navodno promoviše propagandu u korist Hizmeta, nedavno preminulog Muhammeda Fethullaha Gülena.

Neoimperijalističkom napadu na umjetničku slobodu i kulturnu autonomiju “prijateljskoj državi” Turskoj pridružili su se Udruženja žrtava i svjedoka genocida, Udruženja "Majke enklave Srebrenica i Žepa", Udruženja "Žena Podrinja” te Koordinacija boračkih udruženja Armije RBiH. Pod sloganom “sloboda je svetinja” ova udruženja su – kakve li ironije – od Vlade Kantona Sarajevo i Ministarstva kulture tražili uklanjanje predstave s repertoara Narodnog pozorišta.

Pored spomenutih udruženja, kao najgori poslušnik neoosmanskog Erdoğanovog režima u ovom slučaju pokazao se državni ministar odbrane Zukan Helez, inače član Socijaldemokratske partije BiH (SDP BiH). Nije ovo ništa čudno, podsjećam na jedno razmišljanje iz novembra 2020. godine.

Rekavši da “ne poznaje oblike ideološke cenzure” Narodno pozorište Sarajevo (NPS) nije podleglo pritiscima i – u trenutku dok ovo pišem – na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo izvedena je predstava "Šestorica protiv Turske”.

Pokušaj ušutkivanja i gušenja umjetničkih sloboda pod krinkom “dobrih odnosa” nije uspio, no smatram da je bitno ukazati na nekoliko stvari.

Iako je Özgur Dirim Özkan još 2012. godine na sarajevskom Antifestu ukazao da je neoosmanizam (kao) imperijalistički tigar od papira na Balkanu, ovakav pritisak službene Turske pokazao nam je da bi autokrata Erdoğan i njegov režim i dalje zabranjivao i proganjao sve što, navodno, ima veze sa Gülenom. Slični napadi i pritisci neće prestati, već će se nastaviti i u budućnosti.

U tome će, kako vidimo, imati lokalnu pomoć i podršku, od raznih udruženja sve do državnih ministara. Koji percipiraju državu kao nešto što bi trebalo servisirati njihove potrebe, pa čak i kad su te “potrebe” bezrazložna mržnja i pozivi za zabranu, u interesu jedne neoimperijalne sile.

Stoga uvijek i svuda moramo biti spremni pružiti otpor autokratama, diktatorima i cenzuri, te (od)braniti umjetničke slobode i kulturnu autonomiju. S cenzorima nema razgovora, kategoričan je Frljić.

Jer eventualna zabrana neke predstave u Sarajevu najviše bi rekla o samom gradu. A ukoliko bi se to desilo, onda jesmo poraženi i trebamo to dostojanstveno prihvatiti.

Minel Abaz, Prometej.ba