U vezi zajedničke pres sesije Trumpa i Zelenskog tokom protekla dva dana rečeno je i napisano bezbroj rečenica - najviše ih je upereno protiv Trumpa i govore o njegovoj drskosti, nehumanosti, kaubojštini. Ljudi ne mogu vjerovati da se tako nešto desilo i ističu koliko su se loše osjećali dok su gledali i slušali napade na Zelenskog. Jer, vezano za rat u Ukrajini sve je rečeno i sve se zna – kao dan je jasno ko je napadnut a ko je agresor. Nije u redu tako razgovarati sa predsjednikom Ukrajine – borcem za slobodu i paćenikom – na način kako je to radio Trump. U toku jučerašnjeg dana, mnogi evropski lideri izrazili su svoju potporu Zelenskom i podržali su njegovu borbu uz različite nivoe grupne identifikacije sa Ukrajinom, kao i uz spominjanje potencijalno istih problema koje bi njihove zemlje mogle imati u budućnosti s Rusijom. Iz Britanije je došao (pomalo sumnjiv) stav o odbrani Evrope koja je zapala Ukrajincima u njihovo ime.

Sve rečeno u vezi rata u Ukrajini je jasno i poznato; ali hajde da mi u ovome tekstu ne ulazimo u takve razloge i kontekste. Hajde da probamo sagledati samo ono što smo čuli tokom ove presice iz Bijele kuće te da ne učitavamo ono čega tokom razgovora nije bilo. S druge strane, treba posmatrati presicu u cjelini, ne samo njen završni, neugodni dio tokom kojeg se svađalo. Uglavnom je prenošen samo taj dio i reakcije su isključivo vezane za njega. Prvih četrdeset minuta je bilo relativno mirno.

Na početku ove predstave – a važno je znati da je ovo bila predstava u kojoj su svi učesnici bolji ili lošiji glumci – vidimo samo Trumpa i Zelenskog. Novinari postavljaju pitanja, ali njih ne vidimo. Uglavnom ne znamo iz kojih novina ti ljudi dolaze, iako možemo razlikovati akcente i znati da li se konkretno radi o Amerikancu, Englezu ili nekome kome engleski nije maternji jezik. Također možemo razaznati da li se radi o konzervativnom ili liberalnom američkom novinaru na osnovu akcenta i vrste argumentacije koju nevidljivi pitac koristi.

Trump je tokom presice koristio priliku da bira novinare koji će postavljati pitanja. (Čini se da je Zelenski barem u jednom momentu bio iznerviran zbog takvog odabira.) Trump zna koji su novinari „njegovi“ i tako dobrim dijelom kontroliše tok razgovora. On se zahvaljuje nekima od njih na dobrim pitanjima, a jednoga je napao da mu je pitanje glupo. Manir razgovora sa novinarima je inače veoma ležeran i slobodan. Dvojica predsjednika govore šta im padne na pamet i niko od prisutnih ne kaže da je to napad na slobodno novinarstvo, iako je bio barem taj jedan grub istup. Za razliku od prakse na našem širem političkom prostoru, tokom ove sesije predsjednici su bili glavne zvijezde i kreatori moralnih standarda.

Kada govorimo o drugim zanimljivostima vezano za komunikaciju s novinarima, pitanje jednoga od njih – zaposlenika nekog očigledno konzervativnog medija – bilo je posebno intrigantno. Naime, čovjek je prigovorio Zelenskom u vezi njegovog nekonvencionalnog oblačenja – pitao ga je zašto nije u odijelu i kravati, zar to nije nepoštivanje Bijele kuće? (I sam Trump je na početku nešto komentarisao u vezi odjeće Zelenskog. Suvišno je reći da svi znamo kako se Zelenski oblači i to nikako nije moglo biti iznenađenje za Amerikance.)

Toliko o set-upu presice; da sada pređemo na sadržaj. Evo šta su predsjednici govorili tokom tih gotovo sat vremena.

Zelenski je branio svoj standardni narativ, onaj koji velika većina Evropljana prihvata kao istinit: Ukrajina je dakle napadnuta od strane Rusije i mora se braniti. Rusi i Putin su zlikovci kojima se nikako ne može vjerovati. Predsjednik Rusije je ranije potpisivao razna primirja i uvijek ih kršio. Ovaj rat ne traje samo tri godine: počeo je 2014. godine aneksijom Krima. Sve je to dio većeg Putinovog plana. Cijela Evropa je ugrožena od strane Rusije i ona se brani u Ukrajini.

Dakle, sve rečeno nam je poznato od ranije i većina ljudi u EU se s time slažu.

Trumpovi stavovi su - mora se priznati – zanimljiviji. Razlog je što su drukčiji i kontroverzniji. Evo šta je on rekao.

Najprije je govorio o ratu u Ukrajini kao o sukobu koji se uopšte nije trebao desiti. Da je on bio predsjednik, kaže, ne bi se desio. U principu, kriv je nekompetentni Biden. Trump ima rješenje a ono je u postizanju "deala".[1]

Ono što je važno reći u vezi „deala“ je to da on podrazumijeva i kompromis. Trump je u toku razgovora nedvosmisleno insistirao na kompromisu.

Iako nije direktno tretiran ulazak Ukrajine u NATO, od ranije je potpuno jasno šta Trump o tome misli: Ukrajina neće ući u vojni savez pošto je to glavni kamen spoticanja s Rusijom.

Čini se da Trump vjeruje Putinu i misli da će njegov „deal“ riješiti stvari. On će slati Amerikance da u Ukrajini rade – kopaju rudu koja Amerikancima nedostaje – a Evropljani mogu slati vojsku za čuvanje mira.

Kada govori o budućnosti rata koji se „nikada nije ni trebao dogoditi“, možda je najzanimljiviji dio onaj u kojem Trump tvrdi da ukrajinski sukob ima potencijal da pokrene treći svjetski rat. On prebacuje odgovornost za to na Zelenskog, možda i na Bidena. Nikako na Rusiju. Dakle, potpuno je to drukčije nego što se govori u Ukrajini, Evropi ili demokratskom dijelu Amerike – ljudi koji se nalaze u nabrojanim grupama uglavnom pričaju o Putinovoj odgovornosti.

Na kraju, kao najvažniju poruku Zelenskom s ove presice, Trump ističe da će Ukrajinci ostati sami u svojoj borbi sa Rusima ako ne prihvate njegovo zalaganje za „deal“; misli da je glupo da se tako opredijele jer nemaju dobre izglede. Mnogo ih svakodnevno gine a uopšte nemaju „dobre karte“. Sa Amerikancima na njihovoj strani imaju dobre karte.

Šta prvo možemo zaključiti sada kad smo iznijeli stavove dvojice predsjednika? Bez obzira što obojica borbeno diskutuju o najvažnijim stvarima koji se tiču života ljudi u Ukrajini, ovdje se najprije radi o obraćanju svojim glasačima. (U slučaju Zelenskog pitanje je da li se tako može reći – možda je prikladnije govoriti o njegovim sunarodnjacima u cjelini. U ratnim uslovima mijenja se ta relacija.)

Dalje, već smo rekli da je jasno šta radi Zelenski – brani postojeći narativ; tu nema iznenađenja i lako je takav pristup poistovjetiti s manirom naših političara u prošlosti.

S Trumpom je kompleksnije: on očigledno osjeća da mora objasniti Amerikancima (čitaj republikanskim glasačima) zašto radi to što radi. Možda se prvi put javno pokazala politička važnost insistiranja na ukrajinskim rudama. Ističući značaj tamošnje rude za njegovu zemlju, on može svima u Americi reći: idemo tamo jer imamo strateški interes za rude kojih u Americi nema. "Nama" to treba. Tako pokriva razloge trošenja novca i resursa američkih građana. Tu možda čak strateški business razlozi nisu toliko važni koliko je važna komunikacija s njegovim glasačima i uticajnim grupama.[2] Možda mu je važnije odgovoriti na pitanje glasača zašto se neko ko je toliko snažno govorio protiv trošenja u Ukrajini uopšte bavi tom udaljenom zemljom. U tom smislu se Trump – pored političkog cirkusa kojeg nam svakodnevno servira – pojavljuje kao standardni političar.

Druga važna stvar – Trump tvrdi da je mirotvorac; želi istaći da mu je to veliki motiv. U toj tvrdnji pomalo zvuči kao kandidatkinja za miss svijeta koja u kostimu za plivanje izlazi na binu i govori da se zalaže za mir u svijetu. Jer niko automatski ne spaja njegovu sebičnu i čudnu ličnost sa mirotvorstvom; i on i misice su na podijumu iz drugih razloga a zalaganje za mir, svi znamo, samo lijepo zvuči. Ipak, zar je baš toliko nemoguće da Trump to iskreno želi? Možda to želi upravo iz razloga što je takav kakav jeste; pa da ostane zapisano da je on zaustavio jedan ozbiljan rat koji je imao potencijal da postane svjetski. Taj potencijal je, s druge strane, upravo veza prema političkim razlozima koje mogu osjećati njegovi glasači: mir u svijetu radi njih samih – dakle Amerikanaca – koji bi mogli iskusiti taj svjetski rat ako se nešto ne učini. (Ovdje treba imati na umu da su njegovi glasači u prosjeku mnogo manje skloni intervencijama vani nego što su to glasači demokrata. Demokratama se mnogo lakše petljati u stvari van Amerike.)

Treće što je važno primijetiti: osim Trumpovog neulaženja u kontekst sukoba u Ukrajini, očigledan je nedostatak sadržaja takvoga kompromisnog „deala“. On ne kaže šta podrazumijeva pod dobrim dogovorom vezano za relaciju Rusije i Ukrajine. S pravom se može sumnjati da je Trump bez pitanja Ukrajinaca ponudio nešto od ukrajinskog teritorija ili njenog suvereniteta što Zelenski i njegovi (a čini se i drugi Evropljani) smatraju svetim: možda je išao za otcjepljenjem istočnih dijelova Ukrajine u kojima dominantno žive Rusi, možda za uspostavljanjem neke vrste strukture koja liči na našu ovdašnju: dakle, kantoni, entiteti, domovi naroda...

Treba još jednom ponoviti ono što je rečeno na početku ovoga teksta: razgovor je išao relativno mirno do samog kraja kada se zakuhalo. Kada je tačno postalo vruće?
Mislim da se to desilo kada je Zelenski pokušao redefinisati i reinterpretirati Trumpovu priču o trećem svjetskom ratu: on je rekao da okean nije tako velik, da Putin Trumpu može doći do kućnih vrata. Iako je ta priča slična onoj koju je pričao Trump vezano za rizik od trećeg svjetskog rata, ipak, sadržaj i akcentiranje su potpuno drukčiji. U verziji Zelenskog glavni negativac je Rusija. Trump je u tom momentu uvidio da je ta drukčija priča paralelna sa njegovom pričom, ali da se Zelenski obraća njegovim glasačima. Podsjeća ih da je Putin Rus te stoga đavo i da mu se ne može vjerovati; Zelenski se igra i sa analogijom u vezi Hitlera. (Ovo je pomalo ironično pošto su neki i samoga Trumpa poredili sa Hitlerom.) E upravo je u tom momentu Trump žestoko reagovao. Pa onda iza njega i potpredsjednik Vance. Oni dobro znaju da im je to politički problem jer su i demokrate konstantno gurali sličnu analogiju. Kao rezultat, Trump je glasno zaustavio Zelenskog i rekao mu da ne može tako pričati i da se ne treba kvartati u američku budućnost. Upao je i Vance u riječ i napao Zelenskog da ne poštuje Ovalni ured i Ameriku koja mu pomaže. Da li se i jednom zahvalio Americi za ono što su učinili za njih, pitao je Zelenskog. (Ovdje kao da nije važno što su to radili demokrate i Biden i što su trumpovci bili protiv američke pomoći Ukrajini.)

Na kraju da kažemo da je ovo sve zanimljivo i zbog još jednog razloga: zato što je predsjednik jedne nejake i ugrožene zemlje ustao i direktno žestoko proturječio Trumpu u vezi američkih planova. Mora se reći da se dobro držao. To se do sada još nije dogodilo.

Faris Čengić, Prometej.ba

[1] Zanimljiva je to riječ: naš prijevod ove riječi je dogovor ili sporazum, ali to ne pokriva cjelokupno značenje u engleskom jeziku. Riječ „deal“ u ovome kontekstu vuče svoje primarno značenje iz modernog biznisa i možda važnije, iz trgovine; on podrazumijeva dogovor u kojem su obje strane nešto dobile. „Deal“ kao glagol također znači dijeliti, podijeliti. Ovdje je važno primijetiti da se „dijeljenje“ u oba jezika koristi u igrama s kartama - Trump u kasnijem dijelu razgovora koristi kartaške analogije. Možda je ovdje najprikladnija riječ koja bi se u našem jeziku mogla koristiti za prijevod riječi „deal“– posao. Kao npr. u rečenici: „Treba napraviti dobar posao.“

[2] Zar se do sada ne bi trebalo znati koliko tačno ima te rude u Ukrajini, gdje se tačno nalazi i koja je vrsta minerala u pitanju?