Živeći dugo u Njemačkoj, imao sam priliku izbliza upoznati način na koji se ovo društvo nosi s vlastitim traumama, krivicom i razaranjem. Jedno od mjesta koje me je posebno potreslo, ali i nadahnulo, jeste Dresden i njegova Frauenkirche. Ta monumentalna barokna crkva bila je potpuno uništena u savezničkom bombardiranju 1945. godine, u kojem je ključnu ulogu imalo britansko vazduhoplovstvo. Decenijama je stajala u samom centru starog dijela grada u ruševinama – manje zbog ekonomske slabosti Istočne Njemačke, a više zbog političkog utjecaja Sovjetskog Saveza. Ruševina nije bila zaboravljeni ostatak prošlosti, već svjesno čuvani podsjetnik na savezničko razaranje civilnih ciljeva.

Nakon ujedinjenja Njemačke donesena je odluka da se Frauenkirche obnovi. Taj proces, međutim, nije bio zamišljen samo kao građevinski poduhvat, već kao snažan projekat simboličkog pomirenja. Britanci, čije su bombe srušile crkvu, bili su pozvani da učestvuju u njenoj obnovi – i taj poziv su prihvatili. Donacije su stizale i iz Velike Britanije, a zlatni križ koji danas stoji na kupoli izradio je sin jednog od pilota koji su učestvovali u bombardiranju Dresdena. Taj čin, dakle, ne briše prošlost, ali joj daje novi smisao: priznanje, odgovornost i pruženu ruku.

Upravo na tom mjestu, gledajući obnovljenu Frauenkirche, prvi put mi je postalo jasno koliko su na prostoru bivše Jugoslavije propuštene slične prilike.

Sarajevska Vijećnica, zapaljena u augustu 1992. godine granatiranjem i paljenjem od strane jedinica Vojske Republike Srpske, bila je napad ne samo na jednu zgradu, nego na pamćenje jednog grada i jedne zemlje. Kao Nacionalna i univerzitetska biblioteka čuvala je tragove zajedničkog života, jezika i kulture. Njeno uništenje imalo je jasnu simboličku poruku, a njena obnova nudila je jednako snažnu simboličku mogućnost.

Vijećnica je obnovljena i danas stoji gotovo prazna – kao lijepa fasada bez sadržaja. Sama obnova realizirana je uglavnom austrijskim sredstvima i međunarodnim donacijama, bez ozbiljnog pokušaja da se taj proces pretvori u čin pomirenja. Koliko je meni poznato, nikada nije upućen javan, politički artikuliran poziv Srbima, niti srpskim institucijama, da učestvuju u obnovi zgrade koju su njihove vojne strukture uništile. Ne kao nametanje kolektivne krivice, nego kao moralni čin preuzimanja odgovornosti i okretanja ka budućnosti. Takav poziv bio bi težak, ali bi imao potencijal da obnovi više od zidova. Vjerujem da bi se na njega odazvao dovoljan broj pojedinaca i institucija spremnih da, bez obzira na zvaničnu politiku, učine taj korak.

Sličan osjećaj javlja se i pred Starim mostom u Mostaru. Most je obnovljen, ponovo povezuje dvije obale Neretve i danas je jedan od najprepoznatljivijih simbola Bosne i Hercegovine. U njegovoj obnovi sudjelovali su i hrvatski stručnjaci i institucije, uz značajnu ulogu Republike Turske i međunarodnih organizacija. Ono što je, međutim, izostalo jeste da se taj proces jasno artikulira kao simbolički čin preuzimanja odgovornosti i okretanja ka pomirenju.

Primjer Dresdena pokazuje da takav pristup nije ni naivan ni nemoguć. On zahtijeva političku i moralnu hrabrost – i od onih koji pozivaju, i od onih koji se na poziv odazivaju. Upravo u toj hrabrosti leži razlika između puke fizičke obnove i istinskog društvenog ozdravljenja.

Umjesto toga, danas svjedočimo problematičnim političkim "performansama" na Starom mostu.

Tokom nedavne posjete Mostaru, članovi krajnje konzervativne turske stranke Saadet, uz uzvike „tekbir“, istaknuli su zastavu Istočnog Turkestana (Ujgura), zastavu Palestine, zastavu Turske s logotipom Saadet partije, zastavu Bosne i Hercegovine te zastavu Republike Turske.

Riječ je o stranci koja u samoj Turskoj već godinama bilježi izborne neuspjehe i ostaje na margini političkog života, bez stvarnog utjecaja na procese odlučivanja. Upravo zato nameće se pitanje otkud potreba i smjelost da se Bosna i Hercegovina, a posebno Stari most – simbol ratnog razaranja i krhkog mira – koristi kao pozornica za vlastitu ideološku samopromociju. Takvi postupci ne doprinose pomirenju niti poštuju lokalni historijski i društveni kontekst; naprotiv, oni ovaj prostor instrumentaliziraju za svoje političke frustracije.

Kada su već propuštene prilike da se obnova ovih lijepih građevina pretvori u čin pomirenja, ne bi se smjelo dopustiti da ti isti simboli postanu pozornica za tuđe ideološke eksperimente. Čini mi se da bošnjačka politika u takvim situacijama prečesto reagira defanzivno, umjesto da jasno postavi granice i zaštiti značenje prostora za koji je odgovorna. A moglo bi, i trebalo bi, drugačije i bolje.

Mirsad Maglajac, Prometej.ba