Prije nepunih mjesec dana, u isto vrijeme kada je u Hrvatskom Saboru, uz podrazumijevajući blagoslov vladajuće stranke, organiziran bizaran revizionistički skup – predavanje o jasenovačkim žrtvama, kojih je, prema najnovijim „saznanjima“ eminentnih izlagača na tom okruglom stolu, zapravo bilo daleko, daleko manje negoli se je punih osamdeset godina vjerovalo, pisalo, dokumentima i svjedočanstvima potkrepljeno povijesno znanstveno dokazivalo da ih ima, dok je Jasenovački konclogor, prema entuzijastičkom „obrazloženju“ predavača, frenetično preimenovan u radni logor, osvanuo je natječaj turističkog giganta, rovinjske Maistre, o primanju na radna mjesta 40 radnika za poslove kuhinjskog radnika odnosno kuhinjske radnice.

Pitate se što te dvije u potpunosti nepovezane informacije imaju veze jedna s drugom?

Maistra iz Rovinja ove je godine uprihodila dobit od 32,7 milijuna eura, što spada u sam vrh prihodovne dobiti u vodećih tvrtki u turizmu, u Hrvatskoj danas. Čudi, stoga da se, premda prosječna mjesečna neto plaća zaposlenih u turizmu iznosi 1.046 eura, za radno mjesto kuhinjskoga radnika odnosno kuhinjske radnice na oglasu, potencijalnim kandidatima nudi neto plaća od samo 760 eura, i to za rad u dvije smjene, vikendom i praznikom.

Ovakav natječaj sigurno nije ovdje namijenjen hrvatskome radniku - u isti glas složno ćemo zanijekati, već strancu - onom Nepalcu, Filipincu, Indijcu, Uzbekistancu, čije su mjesečne plaće u matičnim zemljama 200 - 300 eura, a čije je prisustvo sve vidljivije na našim turističkim skalinadama, ali i u unutrašnjosti Hrvatske, za blagajnama u supermarketima, za volanima javnih prijevoza...

Hrvatska je postala zajamčeni eldorado za jeftinu radnu snagu. Nikada se toliko strane radne snage nije prelilo u Hrvatsku kao tijekom ovih proteklih nekoliko godina, otkako je Vlada odlučila uvesti jeftinu radnu snagu, mahom iz azijskih zemalja.

Istovremeno naša omladina - naša svijetla budućnost, kojoj je sve nesnosnije i besperspektivnije živjeti i raditi u ovakvoj jednoj rodijačkoj, koruptivnoj atmosferi i državi, odlazi s jednosmjernom kartom u ruci ondje gdje postoji mogućnost da bude materijalno nagrađena zbog svojih sposobnosti, znanja, rada, a ne zbog svojih političkih i drugih podobnosti.

Tako naši vladajući, zapravo, jednim udarcem ubijaju dvije debele muhe. Prvo, rješavaju se potencijalnih oporbenih birača, koji nisu nikako zadovoljni njihovom podaničkom, nepotističkom politikom, pa masovno napuštaju vlastitu domovinu, dok HDZ-ova glasačka mašina, dobro materijalno zbrinuta, ne mijenja kurs osobnoga blagostanja, ne mrdajući nizašto iz ljubljene domovine, o čijoj dobrobiti tako zdušno, odano brinu.

I evo prave računice.

Dok potencijalni oporbeni birači (školovani, obrazovani, odvažniji od nas ostalih), odlaze u strane zemlje ne vraćajući se, niti glasaju na bilo kojim od budućih hrvatskih parlamentarnih izbora - što još više povećava nesrazmjer oporbenih i HDZ-ovih potencijalnih birača u korist ovih potonjih - istovremeno se, da se popuni ova demografska rupa, uvozi iznimno jeftina radna snaga, što odgovara krupnom kapitalu, zbog čega pada cijena rada, a domicilno stanovništvo je, u toj igri, uz galopirajuću inflaciju, kolateralna žrtva.

No, vladajuće ne grize savjest za hrvatsku „potrošačku košaricu“, prezentiranu, bizarno, u jutarnjim satima u emisiji Dobro jutro Hrvatska, koja je skuplja od košarica u bogatijim zemljama Europe, poput Slovenije ili Italije.

Vladajući su samima sebi dovoljni, jer imaju „i škare, i platno“. Izglasavši, uz usrdnu, plebiscitarnu pomoć oporbe (!?), amoralno povećanje svojih već odveć visokih saborskih plaća (dvostruko veća prosječna saborska plaća sada iznosi 4.000 eura, a tradicionalno visoke saborske mirovine dosežu svoj aktualni maksimum na ugodnih 2.000 eura), oni su se, zatvoreni u svome svemirskome brodu, miljama i miljama udaljili od hrvatskoga čemera i jada, od hrvatske realnosti, i s velike egzistencijalne udaljenosti, u orbiti kružeći uokolo Zemlje, promatraju zemaljsku kuglu i njeno plavetnilo, koje ih iz tako velike udaljenosti podsjeća na najdražesniju keramičku špekulu iz ranoga djetinjstva.

O zahuktalom kriminalu, koji se, bjelodano je, u sve širim i raznolikijim svojim obličjima pokazuje na svakom koraku - od najmanje općine do grada, kroz projekte financirane državnim ili europskim novcem, da i ne govorimo.

Kako narod ne bi previše razmišljao, ili se kojim slučajem možda i pobunio izlazeći na ulice (kao u susjednoj Srbiji - što se naravno - ne brinimo se, neće dogoditi), artikulirajući nezadovoljstvo naspram pravih tema, pobrinuli su se dežurni „desničari“, mrzitelji svega drugačijeg, „lijevog“, „crvenog“, plašeći nas vlastitom prošlošću kao djecu baba rogom, afirmirajući usput „junake“ Drugog svjetskog rata - Pavelića, Nezavisnu Državu Hrvatsku i slične bolesne i sramotne, po našu povijest, nebuloze.

U nizu ultra desno kreiranih performansa, nasrtaja na Srpske kulturne centre, ipak se svojom scenografijom, koje se ne bi posramio ni Hitlerov ministar kulture Goebbels, izdvaja kolona mladića u crnom, s bakljama u rukama, kako u večernjim satima marširaju ulicama Splita, vežući svoju demonstraciju moći uz čast tragično preminulog Pavelićevog jurišnika – mučenika, „zalažući se za obnovu hrvatskog nacionalizma i stvaranje nove kulture“.

Nikakve to veze sa stvarnošću nema. Ta mrkva što se njiše na dugome štapu, ta domoljubna kost što je bačena narodu da se zabavlja, da je grize kako bi vlastitu nemoć i frustraciju, osiromašenost i degradiranost liječio nacionalizmom - nema to nikakve veze s pravim, krucijalnim problemima, s permanentnim, zdravo seljačkim lopovlukom i plemenskom devastacijom države, koja uvelike puca po šavovima, zapostavljena i zaboravljena od onih koji su i previše dobro plaćeni za to da o njoj tobože brinu, tobože je vodeći kako treba…

Jer ništa, doslovno ništa se u ovoj zemlji ne pokreće radi dobrobiti naroda, već uvijek i samo radi kapitala, radi pljačke, trgovine i osobne koristi.

Negativna kadrovska politika, manjak stručne snage, diletanti na svakom koraku, licemjerje i strah od artikulirane istine – one do koje je još malo kojem uhu uopće stalo, glavna su obilježja negativnog, nipošto prihvatljivog ozračja u kakvome, na žalost, trenutno živimo.

Radenko Vadanjel, Prometej.ba