Siđoše u pakao po nepravdu

Na kojoj se može ogrejati

Branko Miljković

Godine 1884. Emil Zola je za potrebe priprema budućeg remek-djela, romana Žerminal, sišao u rudnike Onzana u rodnoj Francuskoj, predstavljajući se pritom kao sekretar i član Predstavničkog doma Francuske, obučen u frak-kaput, sa visokom dignutom kragnom i cilindrom na glavi (što je zaista potcijenjena minijaturna humoreska, morat ćete priznati), gdje će pedesetak metara pod zemljom ovaj majstor naturalizma primijetiti ogromnog radnog konja. “Kako ga uspijete ubaciti dolje svaki dan?” - pitao je rudare. Isprva su rudari pomislili da se lažni sekretar šali, da bi mu naposlije, shvativši da je ozbiljan, objasnili da se konj ubacuje u rudarsko okno samo jednom, i to dok je još ždrijebe koje može stati u kantu sa kojom rudari svakodnevno silaze u okna. Za godinu-dvije konj oslijepi, živeći svoj jadni životinjski život i radeći neumoljivo u mraku u kojem će ga, nakon što onemoća, ubiti i zakopati. Ovaj jezivi detalj rudarskog života ući će u Žerminal i postati alegorija za rudarske, a naposlijetku radničke muke i surovost kapitalističke eksploatacije.

Koji dan prije početka 2025. godine, Vlada Federacije BiH je donijela Odluku o iznosu najniže plaće za 2025. godinu u visini od 1000 KM, kojom je izazvala neumoljivu propagandističku medijsku reakciju, koja traje do trena pisanja ovog teksta. Nemoguće je sjetiti se perioda u poslijeratnoj historiji Bosne i Hercegovine u kojem je u javnom prostoru jedna socijalna tema uspjela zasjeniti one etnonacionalističke. U sedam dana ponuđeno je mnoštvo kvaziargumenata i zlonamjernih apokaliptičnih pretpostavki: neodrživost privrede, ekonomski krah, masovni otkazi i gašenja firmi, povećanje doprinosa, pritisak na domaćinstva sa nižim prihodima, smanjenje razlike između jednostavnih i složenih poslova, neodrživi porast ostalih plata, Hrvatska i Crna Gora koje nude bolje uslove, bolna primjedba da će političarima rasti plata, egzodus firmi iz Federacije u Republiku Srpsku, rast cijena robe, bosansko proljeće, 30.000 nezadovoljnih ljudi na ulicama, 900 miliona maraka više troškova, i mnoge druge čim prije sklepane mračne prognoze. Medijski juriš je jasno povezan sa interesima kapaitala i to na dva načina. Prvo, privatni mediji propagiraju interese privatnika, drugo, stranke opozicije vide opasnost u popularnosti novodonesene socijalne mjere te djeluju instrumentima duboke države i u gotovo svim medijima. Radnicima je jedino preostalo da pišu anonimne komentare.

Da je javna rasprava o ovoj ekonomskoj problematici vođena objektivnom argumentacijom, među ekonomistima bi se morao pronaći pokoji koji bi spomenuo nizove stručnih tekstova koji već postoje u naučnoj literaturi o uspjesima povećanja minimalne plate. Thorsten Schulten usporedbom evropskih ekonomskih sistema dolazi do zaključka da oponenti minimalne plate optužuju zagovornike da tom mjerom podmićuju glasače, ali da empirija tvrdi suprotno. Češći su primjeri konzervativnih vlada koje dolaze do glasova odbijanjem povećavanja. Mehanizam postupnih promjena je u riziku da ograniči i osigura blage strukturne efekte.[1] Evropska unija je promijenila pravac i ušla 2020. godine u proces uvođenja minimalne plate preko svojih institucija. Njihov prijedlog je visina neto minimalne plate izvedena od 60% bruto medijalne plate svake od država (plate koja se razlikuje od prosječne, jer djelimično isključuje džinijev koeficijent – plata od koje 50% populacije ima manju, a 50% veću platu; također je važno spomenuti da agencije za statistiku u BiH ne nude javnosti visine medijalne plate, već samo prosječne)[2]. Prosječna bruto plata u Federaciji BiH za mjesec septembar 2024. godine bila je 2135 KM, pa bi time 60% iznosilo 1281 KM. Također je zanimljivo primijetiti da se EU nije bavila visinom doprinosa u državama članicama pri stvaranju ove formule. Dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju David Card i Alan Krueger su svojom knjigom iz 1997. godine “Mit i mjerenje: Nova ekonomija minimalne plate” promijenili paradigmu promišljanja minimalne plate i ojačali važnost empirijskog istraživanja u ekonomiji kao nauci. Njihovi zaključci su narušili vjerovanja većine autoriteta iz oblasti u postojeće pretpostavljene modele. Naime, dva glavna zaključka su bila dokazana: minimalna plata ne djeluje nužno negativno na zaposlenost i ona čak povećava zaposlenost. Sara Lemos isti rezultat dobija na primjeru zemlje u razvoju [3]. Do pozitivnih efekata u distribuciji, smanjenja siromaštva i zanemarivih negativnih efekata došli su i Dale Belman i Paul J. Wolfson u knjizi “Šta radi minimalna plata” iz 2014.[4] Vodeći evropski ekonomisti Mariana Mazzucato i Thomas Piketty, pisac svjetski poznate knjige “Kapital u 21 stoljeću”, bili su 2021. godine javni zagovornici jačih EU zakona o minimalnoj plati kao odgovor ekonomskoj krizi izazvanoj Covid pandemijom. Zahtijevali su jače sindikate, jače zakone o zaštiti sindikata i ne manje od 60% medijalne ili 50% prosječne plate kao visinu minimalne plate [5].

Ponavljam, da je javna rasprava o ovoj ekonomskoj problematici vođena objektivnom argumentacijom, i ovi bi argumenti našli mjesta. Našao bi mjesta i argument da je bruto minimalna plata 2024. godine u Belgiji bila 4,050 KM, a u Bugarskoj 933 KM, prema čemu se čini da je odlazak pogona u RS jalova prijetnja. Pošto su oni koji propagandistički ne nude argumente vođeni vlastitim interesom ili zastupaju interese poslodavaca, kontraargumenti ih, čini se, slabo zanimaju. Sada im je potrebno da dezavuišu javno mijenje, izvrše pritisak na donositelje odluke koja ih je uhvatila nespremnim (čitaj: na Vladu Federacije BiH) i čim prije je obore. Riječ je manje-više o istim poslodavcima koji su u Federaciji BiH u procesu privatizacije od 1999. do 2016. godine akumulirali početni kapital kupovinom državnog, ukupne vrijednosti od 9,1 milijardi maraka, ali je od toga samo 671 milion KM, ili nešto više od 7%, plaćeno u novcu, dok je ostalih 8,5 milijardi plaćeno u certifikatima, za koje se zna da su se otkupljivali za 2 do 3% nominalne vrijednosti. Javna je tajna da su jedini koji su poslije rata imali i tih 671 miliona KM kapitala po pravilu bili ratni profiteri.

Vlada Federacije BiH je ovom odlukom učinila paradigmatski preokret, kakav se dosad ne pamti u bosanskohercegovačkoj politici. Suprotstavila se ekonomskim i političkim centrima moći i stala na stranu radnika. Time je učinila prvi pravedan potez prema radnicima koji su godinama ponižavani.

Često se i opravdano govori o armiji budžetlija koji opterećuju državnu ekonomiju. Kompleksan dejtonski administrativni aparat je jedan od najčešćih žrtvenih jaraca u ovoj priči, iako njegovo žrtvovanje, zasigurno, nanovo otvara konflikt zaleđen Dejtonskim sporazumom. Zato je on i najčešća meta bošnjačkog unitarizma. Unitaristi vole da tvrde da će ukidanjem entiteta ili kantona ekonomija procvjetati, često čineći previd, pošto ne uviđaju da je to isto i argument za odvajanje RS-a ili stvaranje trećeg entiteta. Rjeđe se spominju drugi razlozi ovog preopterećenja. Radnici u BiH su, bježeći od surove eksploatacije u privatnom sektoru, često i koruptivnim metodama pronalazili spas u državnim jaslama, jer im je ona nudila bolje plate i bolju zaštitu radničkih prava. Vremenom je korupcija počela dodavati nove metode poput kupovine diploma. Dakle, izvor svih spomenutih problema je ustrajna eksploatacija u privatnom sektoru. Jedini narativ koji su plasirali, a koji je imao odjeka kod radnika je priča o visokim nametima. Radnik je svjestan nepravednosti onih koji sebe nazivaju poslodavcima, ali od njih ništa bolje i ne očekuje. No, kada mora doplatiti zdravstvenu uslugu koju već plaća ili kada mora poslati pomoć roditeljima u penziji, iako svakog mjeseca bez mogućnosti izbora uplaćuje penzionom fondu – predmet njegove frustracije postaje nepravedna država, pred kojom se i anarhokapitalizam čini pravednijim rješenjem. Radnikove frustracije i zamjeranja su potpuno opravdana. U trenutku dok govori o doprinosima, on postaje sličan Zolinom liku, staracu Bonnemortu koji davi mladu gazdaricu Cécile, ili liku gospodina Parka iz filma Parazit koji sjekirom ubija gazdu. On postaje nekontrolisani bijes oštećenih. Sad radnici znaju da je poslodavac zaradio ove godine 10.788 KM po radniku, dok je 2018. godine zarađivao 5.244 KM i da je je dobit poslodavaca u zadnjih pet godina narasla sa 1,87 na 5,3 milijarde maraka. Taj bijes bi poslodavci morali početi više poštovati.

Kenan Muminagić, Prometej.ba

[1] https://library.fes.de/pdf-files/id-moe/10558.pdf

[2] https://ec.europa.eu/commission/presscorner/api/files/attachment/860459/Consultation_fair_minimum_wages.pdf

[3] https://www.sciencedirect.com/science/article/abs/pii/S0927537108000547

[4] https://www.upjohn.org/what-does-minimum-wage-do

[5] https://www.etuc.org/en/pressrelease/mazzucato-and-piketty-support-stronger-eu-wage-law