U sklopu ovogodišnjeg festivala Bookstan 5. jula predstavljeno je novo izdanje romana „Tale“ i polemičke knjige „Parergon“ Derviša Sušića, koje je posljednji put objavljeno davne 1980. godine u Sarajevu. Sabrana djela ovog pisca, ne slučajno, nisu dosad uključivala pomenuta dva teksta. Sam roman je neodvojiv od Parergona (Sušić je naziva „Knjigom objašnjenja“ u procesu njenog nastanka), a Parergon problematizira bošnjački narativ o vlastitom antifašizmu van okvira partizanskog pokreta i NOB-a. Sušić je taj mit pokušao sasjeći u trenutku njegovog prvog manifestiranja za vrijeme SFR Jugoslavije, još dok on nije imao institucionalnu snagu da se nametne kao dominantna ideološka istina. Nakon što je bošnjački nacionalizam zavladao u vlastitom interpretativnom getu poslije raspada Jugoslavije, spomenuto Sušićevo djelo je nasilno zaboravljeno. Tarik Haverić u pogovoru ovog izdanja prepoznaje Sušićevu misao i dalje je razvija: „Ključna kvalifikacija je »nedostatak elementarne pameti« koji Sušić, prema Neimarlijinom sudu, raspoznaje kod ličnosti o kojima piše. No inteligencija neke djelatne skupine ne svodi se na prosječan kvocijent inteligencije pojedinaca koji je čine: »glupost« o kojoj je riječ nije individualno svojstvo… Jasno je iz cijelog Sušićevog postupka da on »glupost« – koja kao kvalifikacija smeta Neimarliji – shvata upravo kao društveno proizvedeno poricanje objektivnih povijesnih snaga, zbog čega jedna po jedna razložna odluka i može voditi do konačnog poraza.”[1]

Ovakva poricanja nemoguće je svesti na određeni historijski period, niti mu se može pridodati kleronacionalistički ekskuzivitet. Ona su prisutna u svakom od nacionalističkih kolektiviteta govornika zajedničkog nam jezika, a vidljiva su i u dnevnopolitičkim borbama.

Nakon što se Dodik 4. jula dobrovoljno pojavio pred Sudom BiH poslije višemjesečnog bježanja, Sud je prihvatio prijedlog Tužilaštva BiH koje je zatražilo od njega da stavi van snage rješenje o određenom pritvoru i osumnjičenom naloži javljanje policijskom organu svakih petnaest dana. Iste mjere su potom izrečene i Viškoviću i Stevandiću. Ovaj događaj je protumačen i kao pobjeda i kao poraz. Dodik je slavio pobjedu, jer je nadmudrio i porazio institucije BiH. SDFA je bjesnila iz istog razloga. Trojka je proglasila pobjedu, jer je Dodik morao doći u Sarajevo i priznati legitimnost Suda BiH, a time i države. Opozicija u RS-u je likovala nad Dodikovim porazom iz istog razloga. U RS-u se slavilo ili likovalo zbog poraza, u zavisnosti da li osoba podržava vođu ili mu je dosta njegovog kriminala i onih oko njega. Bošnjački dio države je bjesnio, jer je nagodbom država ponižena.

A gdje se krije glupost kao “društveno proizvedeno poricanje objektivnih povijesnih snaga”? Ono što prilično često zaboravlja u svojim argumentima opozicija RS-a, jeste činjenica da je Dodik tokom ovog procesa obesmislio temeljne institucije RS-a, a time i njihovu političku budućnost. Njegova lična volja određuje poredak, a ne zakon ili demokratski odabrani predstavnici u Skupštini RS-a. Potvrda izuzetno visokog stepena autonomije ovog entiteta neće pomoći njegovim građanima da izađu iz neofeudalnog sistema u kojem su se našli. Dodik je doveo RS u ozbiljnu ekonomsku krizu. On nije uspio regrutovati dovoljan broj ljudi da izazove sukob ili da njime ozbiljno zaprijeti. On nije zakonima uspio natjerati SNSD-ove podanike da stanu ispred njega na prvu liniju odbrane od mogućeg hapšenja. Nije mu bilo ugodno prolaziti kroz Brčko i prelaziti granicu trpeći avete paranoje. Stoga se nagodio.

Bošnjački dio javnosti, nasuprot njih, svakodnevno poriče objektivnu društvenu stvarnost. To se vidi na primjeru reakcija na izjave vrsnog hrvatskog historičara Hrvoja Klasića. On je izjavio: “Agresija i građanski rat nisu međusobno isključivi. Naravno da je u Bosni i Hercegovini postojao i građanski rat.” [2]; ili “Nisam siguran da će biti dovoljne kritične mase ljudi koji će htjeti živjeti zajedno u BiH.”[3] Možda je tada bio jednako naivan koliko i dječak koji je prvi uzviknuo “Car je go” ne shvatajući da je udario u osinje gnijezdo bošnjačkog poricanja historijske stvarnosti. Dovoljno je u tom smislu pogledati govore Željka Komšića i Denisa Bećirevića sa posljednjih obilježavanja Dana nezavisnosti i Dana državnosti BiH. U njima se kao mantra ponavljaju eptiteti “nezavisna, suverena, jedinstvena”. Šta drugo mogu osjećati osim poraza njihovi glasači, ako vjeruju u suverenu i jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Da njihovo poricanje historijske istine nema tendenciju usporavanja svjedoči i izjava Željka Komšića: “Istorijska je činjenica da je BiH jedna od najstarijih država na evropskom kontintinentu, ako ne i u svijetu.”[4]. Nije li to, ironično rečeno, isto što i obnova Dušanova carstva u srpskom nacionalizmu.


BiH nije poput etnički očišćene Hrvatske, niti etnički dominante Srbije, niti neke druge nacionalne države u Evropi koju karakteriše centralizirana vlast. Baš zato Sud naše zemlje nema snagu da sprovede zakone na prostoru RS-a bez podrške institucija ovog entiteta. Stoga, jedino što je Sud mogao jeste nagoditi se sa Dodikom

Nasuprot dominantnim uvjerenjima bošnjačke javnosti stoji neumoljiva istina: Bosna i Hercegovina jeste osobena vrsta zapadnog protektorata. Ona je de facto konsocijalno uređena Dejtonskim sporazumom, a to potvrđuje najmoćnija njena institucija Dom naroda u Državnom parlamentu, ali i naučnici poput Sumantre Bose [5] ili Roberta Bellonija [6] koji su utvrdili da je BiH klasičan tip konsocijalne demokratije. Razlog za njeno ustavno konsocijacijsko uređenje je bio zaustavljanje rata i sprečavanje budućeg, što je u očima zapadnih diplomata vrlo uspješan projekat. S druge strane, građanima BiH konsocijalnost znači stalne blokade, a Dom naroda predstavlja instrument društvene paralize. Da bi, prema Arendu Lijphartu, konsocijalna država bila funkcionalna, u njoj se moraju poštovati njena osnovna pravila: široke višenacionalne koalicije, proporcionalnost, uzajamni veto i segmentirana autonomija. A to dalje podrazumijeva odustajanje od ideje Bosne i Hercegovine kao centralizirane države i nužno prihvatanje političke stvarnosti. BiH nije poput etnički očišćene Hrvatske, niti etnički dominante Srbije, niti neke druge nacionalne države u Evropi koju karakteriše centralizirana vlast. Baš zato Sud naše zemlje nema snagu da sprovede zakone na prostoru RS-a bez podrške institucija ovog entiteta. Stoga, jedino što je Sud mogao jeste nagoditi se sa Dodikom.

Kenan Muminagić, Prometej.ba

[1] https://www.prometej.ba/clanak/drustvo-i-znanost/cetrdeset-pet-godina-susicevog-parergona-habent-sua-fata-libelli-5890

[2] https://n1info.hr/regija/hrvoje-klasic-za-n1-u-bih-je-doslo-do-agresije-i-gradjanskog-rata-ali-zna-se-i-tko-je-krivac/

[3] https://tacno.net/hrvoje-klasic-najveci-sam-prijatelj-bih-ali-ne-mogu-ne-vidjeti-cinjenice/

[4] https://balkans.aljazeera.net/news/balkan/2024/11/25/dan-drzavnosti-bih-na-humu-podignuta-zastava-i-intonirana-himna-bih

[5] https://unesdoc.unesco.org/ark:/48223/pf0000148122

[6] https://www.belfercenter.org/sites/default/files/pantheon_files/files/publication/Peacebuilding.pdf