Thomas Erdbrink (Leiderdorp, 1976.) jedan je od najuglednijih holandskih novinara, kolumnista i dokumentarista. U prošlosti je radio za ovdašnje ugledne dnevne i sedmične listove, te bio dopisnik The New York Timesa, The Washington Posta, belgijskog Standaarda i njemačkog magazina NEON. Erdbrink je zadnjih decenija bio jedan od rijetkih zapadnih novinara koji je izvještavao iz Irana. Ali 2019. godine je tome (privremeno) došao kraj. Naime, te godine mu je iranska vlada odbila obnoviti akreditaciju. Zato ovaj novinar u aprilu 2020. godine počinje raditi kao dopisnik The New York Timesa za sjevernu Evropu, gdje “pokriva” izvještavanje o Skandinaviji i Holandiji. Na tom mjestu je radio do 2022. godine.

Oženjen je iranskom fotografkinjom Nevšom Tavakolian, koja radi za The New York Times, Time Magazine i National Geographic. Po sopstvenim riječima, jako voli Iran i tečno govori farsi (persijski).

Osim novinarstvom, Elbrink se bavi i dokumentarnim filmom. Dosad je snimio tri kratke dokumentarne serije: “Naš čovjek u Teheranu” (2015, 2018), “Naš čovjek s Talibanima” (o Avganistanu, 2023) i “Naš čovjek kod neprijatelja” (2026).

U seriji “Naš čovjek u Teheranu” Erdbrink prikazuje svakodnevni život žitelja ovoga grada. Razgovara o svemu i svačemu, uglavnom sa običnim ljudima. Serija je i kod kuće i u inostranstvu dobila mnogo pohvala i nagrada za, citiram, “iznijansirani prikaz zemlje u kojoj ništa nije dozvoljeno, ali je sve moguće“.

I druge dvije njegove serije urađene su na sličan način: duži boravak u zatvorenoj, za mnoge zapadnjake teško pristupačnoj, neprijateljskoj zemlji. Erdbrink prati svakodnevni ritam života, spontano, sa respektom se obraća raznim slojevima stanovništva, nastojeći da shvati njihov način razmišljanja, stavove, zanose, brige i probleme.

Upravo takav način rada je ovom novinaru donio pregršt pohvala i priznanja u Holandiji i van nje.

Ali, što kao što znamo, “sve što je lijepo ima kraj”. Upravo takav, spontan i za sve stavove otvoren način rada, Eldbrinku je nakon emitiranja treće dokuserije, “Naš čovjek kod neprijatelja” (o Rusiji) , u Holandiji donio mnogo problema.

A ona je, ponavljamo snimljena po istom receptu: kratki, neformalni razgovori s običnim ljudima: na ulici, u kafani, tramvaju, kod nekog u stanu … U mirkofon i kameru mu govori čitava galerija veoma različitih likova: pofesori i radnici, muškarci i žene, obrazovani i neobrazovani, mladi i penzioneri, vojnici, mirotvorci…

Pa šta je to onda – kod poznatog, hvaljenog rediteljskog pristupa – toliko zasmetalo nemalom dijelu holandske javnosti?

Odgovor je vraški jednostavan: upravo to što je u eter “pustio glas” običnih ljudi, ali sad sa one druge strane nevidljive, ali i danas itekako postojeće “željezne zavjese”. Jest da ni Taliban i Teheran nisu naši, ali nam i nisu (toliko) opasni. Ali Rusija… Kako se samo – “ulazim u glavu” njegovih kritičara - usudio da, makar i samo fragmentarno, pokaže da “medalja” ukrajinsko-ruskog rata ima i drugu, na Zapadu širokoj publici manje poznatu stranu?!

(Neupućen čitalac mora znati da vijekovni strah od “sibirskog medvjeda” ovdje nikad, pa ni poslije pada Zida, nije prestao. Zato nije čudo što je upravo ova zemlja, uz Veliku Britaniju, jedna od najgorljivijih pristalica tvrdog stava prema agresoru. “Sa Putinom nema pregovora”. Taj stav je najrječitije oličen u “liku i djelu” bivšeg holandskog premijera Mark Ruttea, sadašnjeg šefa NATO-a i prikirivenog savjetnika, šaptača u sjeni američkog predsjednika Donalda Trumpa. Rutte je više puta izjavljivao da će Rusija, čim “sredi stvar” sa Ukrajinom, krenuti na cijelu Evropu. Pa iako se ta stvar kosi sa zdravim razumom – Rusija se žestoko muči da osvoji istočni dio Ukrajine, a sad bi, kao, imala krenuti na osvajanje čitavog Starog kontinenta… U toj tvrdnji Rutte ide toliko daleko da Holanđanima savjetuje da “čiste skloništa, kupuju šibice, svijeće i gaznjače” i spremaju zalihe hrane… Jer, kao, biće “gusto”!

A s obzirom da je ovaj moćni desničar koji se lažno predstavlja kao liberal donedavno bio premijer Holandije – tu je funkciju obavljao najduže u modernoj povijesti Zemlje lala i kanala! – možete pretpostaviti da njegove riječi ovdje odjekuju veoma snažno. (Upućeni tvrde da je on, zapravo, jedan od zastupnika i lobista moćne američke vojne industrije. U strahu od rata, zemlje-članice EU se ubrzano naoružavaju, kupujući oružje skoro isključivo do američkih firmi. Uostalom, to je, uz skupi američki gas, jedan od osnovnih faktora procvata ove vrste insustrije u SAD-u.)

Nakon ovog kratkog pojašnjenja valjda je jasno na kakvu je “tvrdu stijenu” Eldbrink udario. Ništa mu nije pomoglo što u seriji više puta izričito veli da su Rusi vinovnici rata. Ali i da zaraćene strane trebaju što prije sjesti za pregovarčki sto i okončati sukob.

Kritika serije ne jenjava. Spočitavaju mu čak, citiram, i “ljudski ton” serije! Iako upravo on, prema Eldbrinkovim braniteljima, “…opipljivim čini zločine i nečovječnost koji su sastavni dio rata”.

Mala grupa od petnaest novinara i pisaca je čak u povodu “nedostataka” serije uputila “hitno pismo” Udruženju holandskih novinara. U njemu je javno kritikovala autorov posljednji serijal. Između ostalih, bivša dopisnica javnog servisa iz Rusije Iris de Graaf i dopisnik The Guardiana iz Rusije Pjotr Sauer napisali su da on tu “…uopšte ne dovodi u pitanje propagandu Kremlja”, i pitaju se “…kako je moguće da on može slobodno putovati Rusijom, dok su neki drugi zapadnjački novinari posljednjih godina progonjeni i deportovani iz Moskve?”

Srećom, ima i drugačijih mišljenja. Ovaj tekst ćemo zaključiti citatom iz najnovijeg teksta Samana Aminija, kolumniste uglednog dnevnog lista “Trouw”.

“Dugo vremena, ovakva slika je bila prisutna u mnogim zapadnim umovima: Amerikanci su heroji, Izraelci jadni, Rusi neprijatelji, a ljudi s Bliskog istoka teroristi. Djelomično zbog ove percepcije, jedva smo gubili san zbog arapske djece zatrpane pod kamenjem, od Iraka do Gaze. Tvorci serijala “Naš čovjek u…” su stvorili portrete ljudi koji su godinama dehumanizirani. Time su konačno doprinijeli promjeni te percepcije. […]” I dalje:

“Dakle, pogledao sam seriju. Vidio sam isti novinarski stav i isti pokušaj humanizacije kao u Teheranu i s talibanima. Izgleda da je dozvoljeno humanizirati Afganistance i Irance jer se taj neprijatelj čini dalekim. Ali, naš stari poznati neprijatelj, Rusi? Na njih se kroz isti novinarski rad gleda sa sumnjom.

Ali koja je alternativa ako se ne dozvoli postojanje perspektive i glasa imaginarnog, ideološki sataniziranog ‘neprijatelja’? Rat?”

Goran Sarić, Prometej.ba