U jučerašnju sahranu ratnog zločinca i genocidaša Ratka Mladića bio je uključen čitav državni aparat Republike Srbije, pa čak i entitetski aparat Republike Srpske. Sahrana je bila organizirana tako da se uz najveće vojne počasti, uz moralnu i metafizičku ovjeru crkve oličene u liku patrijarha Porfirija, koji je rukovodio sahranom, genocidaš pretvori u vrhunaravni nacionalni simbol i ključnog heroja. U toj preobrazbi monstruoznog ratnog zločinca u nacionalnog heroja koji će u kolektivnim naracijama što ih diktiraju političke vođe, crkvene elite, ali i dijelovi obrazovnih struktura - ključnu ulogu odigrali su mediji kao mentalna trovačnica masa. O duhovnoj situaciji Miloševićeve Srbije sjajnu esejističku knjigu napisao je poodavno Mirko Kovač. Ona nosi naslov Elita gora od rulje (2009). O duhovnoj situaciji Vučićeve Srbije još uvijek nema djela takve intelektualne snage i dubine, ali postoji niz pisaca i spisateljica koji precizno oslikavaju moralnu, ideološku i političku bijedu propalog društva koje je svojom autoritarnom vlašću stvorio ovaj politički licemjer, jedan od najvećih u, borhesovski rečeno, opštoj povijesti beščašća.

Slom srbijanskog i srpskog društva u cjelini, naročito pred krvavi raspad Jugoslavije i neposredno iza njega, možda se najbolje ogleda u opsežnoj vrhunskoj knjizi Dominantna i neželjena elita (2015) Latinke Perović. Na jednom kraju je Dobrica Ćosić, figurativno rečeno intelektualni krvolok, kao vrhunac dominantne elite koja je stvorila kulturne preduslove za ratne zločine i srebrenički genocid, a na drugom Radomir Konstantinović, esejist svjetskog glasa, kao primjer neželjene elite koja je dugo vremena smatrana izdajničkom i autošovinističkom. (Čitateljima mora biti poznat ovaj pojam stoga što ga koriste svi nacionalisti na južnoslavenskom području kad žele demonizirati svoje kritičare.) O monstruoznosti srbijanskog društva pod Miloševićem i praksi zločina tokom krvavog raspada Jugoslavije sjajno je pisao u svojoj poeziji, pored ostalih pisaca iz Beogradskog kruga, naročito Miša Stanisavljević. A tu dijaboličnu sliku do vrhunca je doveo Sreten Ugričić u romanu Neznanom junaku (2010) u kojem se u osobenoj bulgakovljevskoj atmosferi priče prikazuje način na koji miloševićevska i postmiloševićevska Srbija skriva svoje zločine.

Dugo smo živjeli u zabludi liberalnih teorija o pomirenju nakon krvavih ratova i zaludnoj nadi da će se jednom na ovim prostorima punim sakrivenih kostiju nevinih, svirepo ubijenih ljudi, što metkom, što klanjem, dogoditi katarza. Neće. Naprotiv, umjesto nje na društvenom horizontu buknula je nova ideološki i sistemski proizvdena mržnja. Zablude o pomirenju širile su razne nevladine organizacije, dobro finansirane od Zapadnih vlada. One su, svjedočio sam tome mnogo puta, uglavnom pričale same sebi, dok su kosti ispadale iz političkih ormara, a ratni zločinci masovno proizvođeni u nacionalne heroje. Smješteni u nacionalistički kulturni kanon, oni su u pisanijama značajnog broja revizionističkih historičara i književnih povjesničara, te govorima vjerskih poglavica projektovali budućnost mržnje. Za razliku od laži pomiritelja iz nevladinih organizacija koje su zazivale mir, priznanje zločina, pokajanje i katarzu, književnost je kao disciplina sumnje morala zavirivati iza zavjese mrzilačkih ideologija i političkih praksi i otkrivati načine na koji se zločin ne samo normalizira (to je luk i voda, sitnica u odnosu na ono što se danas čini i što će se u budućnosti činiti) nego i sakralizira pretvaranjem u vrhunski moralni čin. O tom procesu kanoniziranja ratnih zločinaca napisao sam davno (2015) jednu pjesmu u zbirci Trojansko doba. Tu zbirku će 2022. objaviti vrsni urednik i vrhunski pjesnik Amir Brka u izdavačkoj djelatnosti CKO Tešanj, nakon što je kod jednog sarajevskog izdavača čekala oko sedam godina na objavljivanje. Evo te pjesme preuzete sa stranice ivanlovrenovic.com:

Ratni zločinac ulazi u čitanku


Čini to sigurnim korakom,

Kako i priliči onome

Čijem djelu se divi nacija.


Osmatra susjedstvo

Kao nekad liniju fronta.

Smiren je kad pojmi

Da je najefikasnije u povijesti

Ostvario nacionalnu žudnju.


Budućnost mjeri brojem

Bojevih glava, ljudske

Množi s ništicom.


Ispod svake nacrta križić

Da je slučajno ne zaboravi

U konačnom zbiru smrti.


Ona je, tvrdi, krajnji cilj,

Sušti smisao postojanja.

Zato se doseći može

Samo njom samom.


Sretan je onaj što je

Donosi drugom,

To je njegovo božansko pregnuće

Kojim stiže u njenu bit.


Ratni zločinac u čitanci

Rastvara dječije glave.


Pjesnički nježno u svaku

Ugradi nacionalnu identifikaciju,

Kao broj na podlaktici

Zatvoreniku u konclogoru.

Zabluda liberalne demokratije i njenog tipa antifašizma sadržana je u moralnoj vertikali koju ona nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu pravi od čovjeka do boga. Zato se teoretičari mira vole pozivati na Krala Jaspersa i njegov poznati filozofski traktat Pitanje krivnje. O političkoj odgovornosti Njemačke, AGM, Zagreb 2006., a izvorno objavljen 1946. nakon Jaspersovog predavanja na Univerzitetu u Hajdelbergu. Jaspers izvodi kategorizaciju krivnje na pravnu, političku, moralnu i metafizičku. Pojednostavljeno rečeno, na razini pravne krivično je odgovoran pojedinac koji je počinio zločin, na razini političke odgovorne su političke partije i sistem institucija, kao i ideološki sistem koji su kulturno, moralno i psihološki pripremili zločin. Zato je nužno zabraniti djelovanje tim partijama. Moralnu krivnju nosi također pojedinac, jer se nije pobunio protiv zlog sistema i prihvatio je njegova načela. Ali, najteže je pitanje metafizičke krivnje. Ona se zasniva na tezi da: „Postoji solidarnost među ljudima kao takvima, koja svakog čini suodgovornim za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, posebice za zločine koji su počinjeni u njegovu prisustvu ili s njegovim znanjem. Ne učinim li sve što mogu da ih spriječim, snosim zajedničku krivnju za njih. Ako nisam uložio svoj život da spriječim ubijanje drugih, već sam mu prisustvovao, osjećam se krivim na način koji pravno, politički i moralno nije primjereno pojmljiv. To što još živim, a dogodilo se nešto takvo, pada na mene kao neizbrisiva krivnja. Kao ljudi, ako nas sreća ne poštedi takve situacije, dospijevamo na granicu na kojoj moramo izabrati: ili ćemo, bez svrhe, s obzirom na to da nema izgleda za uspjeh, bezuvjetno staviti život na kocku ili ćemo, zbog mogućnosti uspjeha, radije ostati na životu. Supstanciju ljudskog bića čini bezuvjetno načelo da ljudi mogu živjeti samo zajedno ili uopće ne, ukoliko se nad nekim čini zločin, odnosno ukoliko je posrijedi podjela fizičkih životnih uvjeta. Ali činjenica da to načelo ne postoji u solidarnosti svih ljudi, državljana, pa čak ni manjih skupina, već ostaje ograničeno na najuže veze među ljudima, predstavlja krivnju sviju nas. Instanca je samo Bog.“

Genocid je djelo sistema, a ne samo pojedinca. Čitav sistem od političkog vođe, preko generala do vojnika i onih koji ukopavaju ubijene učestvuje u geonocidu. Taj sistem nije vojno poražen u ratu 1992. - 1995., zahvaljujući Dejtonskom sporazumu. Zato i kažem zabluda liberalne demokratije i njenog antifašizma, jer je nacistička Njemačka vojno slomljena i silom joj je nametnuta odgovornost za zločine, a Hitlerovoj nacističkoj partiji zabranjen je rad. No, i pored toga Konrad Adenauer, koji je vladao Zapadnom Njemačkom od 1949. do 1963. sistemski je proveo rehabilitaciju mnogih nacista i time prekinuo zapadnjačku denacifikaciju što je omogućilo veliki povratak bivših nacista u državnu upravu, pravosudne oragane, policiju i vojsku. Šire o tome možete čitati u tekstu Nacista u Uredu kancelara Adenauera na portalu DW.

To znači da je čak i vojno poraženoj Njemačkoj dozvoljena rehabilitacija nacista, što je masovna pojava u današnjim postsocijalističkim zemljama u kojima se rehabilitiraju ratni zločinci i saradanici fašističko-nacističkog okupatora kao što su Draža Mihailović ili Milan Nedić.

No, vratimo se za trenutak, Jaspersu i njegovoj tipologiji krivnje. Ona prva, pravna, samo je djelimično provedena zahvaljujući radu Međunarodnog suda u Hagu, gdje je i osuđen na doživotnu robiju genocidaš Mladić. Domaći sudovi su spori, mlitavi, jednom riječju nikakvi u osudi ratnih zločinaca. Ona druga, politička, nije uopće provedena. Naprotiv, mirovni sporazum u Dejtonu nije predvidio zabranu rada političkim partijama čija je vlast provela ratne zločine i genocid u Srebrenici. Prema mnogim tvrdnjama Holbruk je to nudio Aliji Izetbegoviću, ali je ovaj odbio zabranu djelovanja SDS-a. Tako je Dejton postao mjesto međunarodne legitimacija ratnozločinačke politike i ideologije. O moralnoj krivnji uzaludno je govoriti, stoga što je ona unutarnje pitanje svijesti i savjesti, a ovaj autor ne pamti da se neko dobrovoljno prijavio sudu da prizna vlastiti zločin ili svjedoči o tuđem. Metafizička krivnja o kojoj govori Jaspers je rastegljiva i proteže se od pojedinca ka kolektivu i potom bogu. Ali, ratna i poratna praksa nam pokazuje da su religijske institucije boga svukle na zemlju, u krv i zločin, i iskoristile ga za moralnu pripremu zločina. To nije više metafizički nedosegljivi bog, nego politički instrument, bog u rukama religijskih i političkih moćnika, Miloševićev i Vučićev, a ne nebeski bog Objave. Zato poglavar Srpske pravoslavne crkve patrijarh Porfirije i veliča Mladićev genocidni čin, zato pop na onom čuvenom snimku blagosilja oružje zločinaca iz paravojne jedinice Škorpioni, koji će 1995. nemilosrdno poubijati nevine srebreničke mladiće na Godinjskim Barama u blizini Trnova. Taj politički i ratnozločinački, zloupotrijebljeni bog uskrsnuo je Porfirijevom govoru na Mladićevoj sahrani i sakralizirao genocidaša za sva vremena.

Vučićeva država, Vučićeva crkva, Vučićevi mediji i njegova poslušna politička gamad s obje strane rijeke Drine nisu imali jučer, 7. 9. 2026., samo sahranu genocidaša nego i bezbožni bal političkih vampira koji je bespovratno Srbima oduzeo metafizičkog boga i isporučio ratnozločinačkog. To je najveći čin pretvaranja društva u mentalni logor u kojom je mržnja sve, a humanost ništa, nacionalistička moć je Apsolut, a bog neko ko bodri snajperistu dok ubija dijete ne ulici; državna počast genocidašu u činu sahrane pad je u mentalnu crnu rupu koja um pretvara u ništa, a zlo u nacionalnu svetinju.

Kovačeva elita gora od rulje jučer je u Srbiji na sahrani genocidaša Mladića, vođena Vučićem i njegovom političkom gamadi, pretvorena u političke vampire koji su za ko zna koliko dugo vremena u budućnosti Srbe zarobili u mentalne okove iz kojih nema ni izlaza ni spasa. Krhka nada u pobunu možda je ugašena svim onim Srbima, koji vjeruju u univerzalni humanizam i spas planete od klimatskih promjena, u mučni čovjekov život na njoj, a ne u vlastodršce i crkvene moćnike koji su bogu i đavolu zamijenili mjesta.

Enver Kazaz, Prometej.ba