Od pjesama se ne može sagraditi kuća.

Mohammed el-Kurd

Kada sam za Naratorium pisao o Handali, dječačiću okrenutih leđa kojeg je 1969. domišljato zacrtao slavljeni karikaturist Naji al-Ali, dotaknuo sam se pritom teme sumuda. Sumud (ar. صمود) se često prevodi kao “ustrajnost”, mada je prevodilački bliža riječ “inat”. Samo bivanje je, stoga, postojanje uprkos nekoj prijetnji, sistemu koji čovjeka gnječi, ugnjetava. Sumud, ako bismo morali specifikovati, jeste ustvari nenasilni palestinski otpor izraelskoj okupaciji. Specifičnost ovog otpora je to što on naglašava i ulogu malih ljudi, počesto palestinskih ratara – fellahina – a za njega se pretežno vežu kao simboli voćke i druge sadnice, ponajviše lubenice, divlje povijuše, naranče i masline.

Ova se nenasilna forma otpora praktikuje i očituje najviše u umjetnosti, za potrebe ovog teksta specifično književnosti. Nije slučajnost to da se pjesma pokojnog profesora Refaata Alareera, “Ako moram umrijeti”, uspostavila kao simbol genocida u Gazi. Ne čudi ni činjenica da Mosab Abu Toha, pjesnik iz Gaze koji je preživio genocid i trenutno radi iz egzila, uspijeva putem svoje poezije osvijestiti svijet o stravičnosti života pod izraelskim bombama. No, o svakodnevnom životu na okupiranoj Zapadnoj obali, posljednjem utočištu “slobodnih” Palestinaca na svojoj zemlji, posebno originalno i kvalitetno piše individua čije se pjesništvo obrađuje u ovom tekstu (i čije pjesme u prevodu donosimo u nastavku).

Mohammed el-Kurd rođen je na pedesetu godišnjicu etničkog čišćenja Palestine, Nakbe, 15. maja 1998. godine. Njegovo rodno mjesto, Sheikh Jarrah, predgrađe (Istočnog) Jerusalema, godinama je pod udarom, i zakonskim i fizičkim, izraelskih vlasti, koje tu žele sagraditi ilegalno naselje. Upravo ovdje se 2021. desio možda najslikovitiji primjer izraelskog aparthejda: muškarac sa američkim naglaskom, na komentar Palestinke koja govori da joj krade kuću, odgovara: “Ako je ja ne ukradem, neko drugi hoće!”. To se isto dogodilo i el-Kurdu 2009. godine, kada su mu doseljenici ukrali dom, što je dokumentovano u filmu My Neighbourhood(2013., rež. Julia Bacha i Rebekah Wingert-Jabi).

Kao tinejdžer počeo je pisati poeziju na arapskom i engleskom. Studirao je kreativno pisanje na Univerzitetu umjetnosti u Savanni, američkoj saveznoj državi Georgiji, gdje je dosegao status bachelora, dok se 2021. nije vratio u Jerusalem, da protestuje protiv kontinuiranih izraelskih desanta na Sheikh Jarrah. Putem društvenih mreža, on i njegova sestra-bliznakinja Muna konstantno su updateovali međunarodnu zajednicu, pretežno njihov rastući broj pratitelja, o izraelskom aparthejdu u Jerusalemu i na Zapadnoj obali.

U međuvremenu postavši i magistar kreativnog pisanja na Brooklyn College, el-Kurd je danas urednik rubrike “Kultura” na portalu Mondoweiss, te autor dvije knjige: zbirke poezije Rifqa (2021, Haymarket Books) i nefikcijske političke polemike Perfect Victims and the Politics of Appeal (2025, Haymarket Books). Piše na arapskom i engleskom, mada engleski koristi češće zbog zapadne publike. Njegovu poeziju prevodio sam s engleskog jezika, na kojem je originalno napisana. Dijeli vrijeme između Jerusalema i Sjedinjenih Američkih Država.

Rifqa, objavljena 2021. godine, njegov je pjesnički prvijenac. Sastavljena je od četiri ciklusa, jednostavno nazvanih “One”, “Two”, “Three” i “Four”. Svaki od ta četiri ciklusa povezan je motivima izraelske okupacije i aparthejda, Nakbe, otpora prethodnim kategorijama, te njegovom studentskom egzilu u SAD-u. No, leitmotiv zbirke jeste upravo autorova baka s očeve strane, Rifqa el-Kurd. Rođena u Jaffi 1917., protjerana je za vrijeme Nakbe u Istočni Jerusalem. Bila je i aktivna u pokretu otpora nakon toga, liječeći aktiviste kojima su izraelski oklopljeni policajci redovito nanosili ozljede. Preminula je 2020., u 103. godini života, pa je i epilog zbirke, imena “Farewell, Palestine’s Jasmine” (“Zbogom, jasminu Palestine”), posvećen njoj.

Prošlost kuca na vrata el-Kurdovog fiktivnog prebivališta upravo u liku bake Rifqe. Žena koja je preživjela i Nakbu i Naksu (iseljenje Palestinaca poslije Šestodnevnog rata, 1967.g.), Rifqa vlastitim životom povezuje prošlo i sadašnje vrijeme, te daje kontekst za trenutnu situaciju u kojoj se narator nalazi. Baka je također simbol porodične traume, a, u nedostatku drugih mogućnosti, porodica na okupu je – sve. Autoru je, ipak, daleko najvažnija tema sadašnjosti koju neposredno proživljava, ali je svjestan da prezent zahtijeva nekitemps passé da ga objasni.

U svom poetskom prvijencu, el-Kurd nastavlja tradiciju lirskog sumuda kojeg su započeli njegovi književni prethodnici Ghassan Kanafani, Rashid Hussein, Suheir Hammad i vjerovatno najpoznatiji od palestinskih pjesnika, Mahmoud Darwish. Međutim, iako sa palestinskim poetskim naslijeđem dijeli kontinuiran interes za povratak izbjeglica na ognjišta i otpor izraelskoj okupaciji, el-Kurdova poezija se ipak po mnogočemu od tradicije razlikuje.

Jedna od tih razlika leži upravo u intergeneracijskim odnosima – preciznije rečeno, načinu na koji se Palestina opisuje. Kod Ghassana Kanafanija, recimo, Palestina je prijašnji život kojeg je izraelska okupacija i Nakba otela, te je slobodna Palestina ustvari san i čežnja; u Povratku u Haifu protagonisti još uvijek gaje nadu za povratkom kući. Sa druge strane, kod el-Kurda je Palestina vječno okupirana, u njoj je surov život, a pokret je ograničen i pod nadzorom kamera. Razlika između ta dva poimanja Palestine suptilna je, ali ključna za razumijevanje savremene palestinske poezije, pogotovo poetskog opusa Mohammeda el-Kurda. Na prvi pogled, čitalac bi mogao zaključiti da se el-Kurd u svojoj poeziji priklonio defetizmu, za razliku od svojih prethodnika. No, mladi autor nalazi rješenja za ovu dilemu u istim pojavama kao i njegovi savremenici-pjesnici iz tzv. “generacije Z”: ironiji i neapologetičnosti.

Još jedna razlika mlađeg naraštaja palestinskih književnika u odnosu na stariju generaciju jeste izravnost, pogotovo po načinu kako se suočavaju sa izraelskom okupacijom. Kanafani je u kratkoj priči Povratak u Haifu humanizirao lik izraelske žene koja je usvojila dijete protjeranih Palestinaca. Mahmoud Darwish redovito je iskazivao ljubav prema jevrejskoj kulturi, iako je (naravno, da se razumijemo) bio kritičar Izraela. El-Kurd, pak, ne nalazi ljubav prema bauku koji kruži nad njim, okupaciji, posmatrajući državu Izrael, ali i tzv. “liberalne cioniste” kao dio sistema stvorenog na patnji njega i njegovog naroda.

El-Kurd je, u usporedbi sa poetskim prethodnicima, a često i savremenicima, radikalniji u poeziji, ali i retorici. Za razliku od mnogih palestinskih književnika, on se ne osvrće na standardnu izraelsku floskulu o “antisemitizmu” kao pokušaju ušutkivanja aktivista protiv cionističkih zločina; naprotiv, on poezijom i retorikom uspijeva preokrenuti poslovični reflektor ka samim zločinima. Između ostalog, to objašnjava i prisutnost citata revolucionarnih, antikolonijalnih književnika i autora u njegovoj poeziji, kao što su Frantz Fanon, Malcolm X, Aimé Césaire i Amal Dunqul.

Ono što čini el-Kurdovu poeziju primamljivom, kao što sam već spomenuo, jeste upravo njegovo korištenje ironije. Ironija i smijeh, naprotiv, rješenje su i odgovor ogromnog dijela pripadnika “generacije Z” (kako mrzim taj izraz!) na sistematsko ugnjetavanje i zapostavljenost. No, bivanje svjedokom i žrtvom aparthejda dodatno je očeličilo njegovu ironiju u odnosu na njegove zapadne vršnjake. Humor, kao što ćemo vidjeti u nizu pjesama poslije ovog kratkog uvoda, ipak jeste najbolji lijek, čak i za kontinuiranu traumu. Kao što bi rekao Kurt Vonnegut o svojoj književnosti: “…(moje) knjige su efektivno mozaici sastavljeni od hrpe komadića… i u svakom komadiću se nalazi po jedna šala”.

Sve u svemu, el-Kurdova Rifqa, mada na našim prostorima nije poznata kao Zemlja tužnih naranči, Stanje opsade ili pak novije izdanje Stvari koje mi možda nađete skrivene u uhu, jeste ipak djelo koje bi moglo u budućnosti naći svoje mjesto, čak i na našem jeziku, na policama svih onih koji podržavaju ne samo pokret za oslobođenje Palestine, već i kvalitetnu književnost. Rifqa je neapologetična kritika aparthejda koja vuče historiju u prezent za ruke, meka prema prošlosti, ali tvrda prema sadašnjosti, i koja u slojevima ironije i gen-Z bunta priželjkuje bolju budućnost.

*

El-Kurdova poezija se može pročitati u prijevodu Adnana Bratića u nastavku. Valja napomenuti i to da su skoro sve pjesme, osim zadnje, iz njegovog poetskog prvijencaRifqa. Autor i prevodilac se nada da će čitaoci uživati u, koliko je nama poznato, prvom predstavljanju njegovog poetskog opusa na naš jezik.

MATEMATIKA

Domovina mi se provlači kroz tunel

u bijegu do odabranog egzila.

Krv se ne može isprati

uprkos svim česmama

uprkos svim farbama.

ROĐEN NA DAN NAKBE

Vaša okrutnost preinačila mi je životopis,

u modrice po utrobi,

oštrice umjesto jezika,

usta što porađaju

Grom.

Vaša okrutnost poručila mi je da

se probijem,

promotrim,

poslušam.

Rođen sam na pedesetu godišnjicu Nakbe,

majci koja je brala masline

i smokve

i ostale kur'anske ajete,

watteeni wazzaytoon.*

Ime mi je: bomba u bijeloj sobi,

hodajuća sumnja

na aerodromu,

neizbirljiva politika.

Rođen sam na pedesetu godišnjicu Nakbe.

Izvan bolničke sobe:

protesti, paljene gume,

kefije na licima, naga tijela,

kamenje bačeno na tenkove,

tenkove sa naljepnicama američkih zastava,

zemlje

u mirisu suzavca, nebo popločano

gumenim projektilima,

nekoliko tijela upucanih, mrtvih – umrlih

brojeva u novinskom naslovu.

Ja

i sestra moja

rođeni smo.

Porod traje duže od smrti.

U Palestini smrt je iznenadna,

instantna,

konstantna,

dešava se između dva uzdaha.

Rođen sam među poezijom

na pedesetu godišnjicu.

Uzvici slobode izvan bolničke sobe

govorili su mojoj majci

da tiska.

*iz Kur’ana, 95:1

NIGDJE MOJSIJA POD OPSADOM

16. jula 2014.g., četvoricu dječaka – između devet i četrnaest

godina starosti –ubila je vatra izraelske mornarice

na plaži u Gazi dok su igrali fudbal.

Je li to ponestalo grobova u Gazi

pa ste nas zbog tog izveli da na plaži umremo?

Je li vam to kapijanje nas u ruševinama svojih kuća,

kao i naših rođaka, naših budućnosti, naših bogova,

dojadilo?

Je li to zbog toga što našim grobljima trebaju groblja, a našim nadgrobnim spomenicima domovi?

Je li našim očevima falilo žalosti?

Bili smo udovi u vjetru,

radost nam se rasipala po obali.

Fudbalska lopta među nogama,

bili smo fudbal među njihovim nogama.

Nigdje pobjeći. Nigdje Mojsija pod opsadom.

Valovi ušiveni, protkani, prepleteni,

neprohodni, nedjeljivi, prolaz – nemoguć,

većinu dana isplačemo unaprijed.

Pogledali smo u oblake, popeli se na oblake.

Ovdje znamo za dva sunca: prijatelja Zemlje i bijeli fosfor.

Ovdje znamo za dvije stvari: smrt i nekoliko uzdaha prije nje.

Šta reći djeci kojima se vode Crvenog mora neće razdvojiti?

1948/1998

Ne miri se s njima

ni kad ti zlato daruju.

Kad bih ti oči iskop'o

i u njih dragulje metn'o,

da li bi opet progled'o?

– Amal Dunqul

Na isti dan pedeset godina poslije

bljesnuo mi je petak u očima.

Majka je bila zahvalna jer je reklane

doktorima što su trčkarali s makazama.

Kakva slučajnost

kod obje sestre

garantovane urođene mane.

Tetke su mi plakale od smijeha prije zavjere.

Baka mi je rekla da je bila trudna

na isti dan, prije pedeset godina,

smatrajući se sretnom

što je utekla od noža.

Isti je to način ubijanja;

samo to oni rade u šaptu. Pedeset godina poslije

brinem se za mlađeg brata.

U njemu šest stopa straha.

Osamnaestogodišnji vojnici

s puškama uporedo s trupovima

pucaju da ubijaju.

Isti je to način ubijanja

svugdje.

Sedamdeset i kusur godina poslije

nismo dana proživjeli.

SMIJ SE

In the middle of nowhere, I just feel so alone.

Nicki Minaj

Atlanta me je naučila da pjesme nisu kao drvo niti kao cigle. Od pjesama se ne može sagraditi kuća. Atlanta me je naučila da će ljudi opet aplaudirati mecima koji ih probadaju ako su u pravom ritmu. To me naučilo da osmatram. Postoji mnogo načina za osmatranje. Sumnja je jedan od njih. Naučio sam da je uspjeh matematički i u prošlom vremenu. Sistemi su ovdje poput zmija. Sjajnih krljušti. Naučio sam kako kadu pretvoriti u madrac. Atlanta me je naučila kako uhvatiti voz, kako propustiti voz, kako biti voz. Atlanta me je naučila da odgodim paniku, komandujem sobama. Naučila me je kako napuniti glavu paunima. Kako uspravnih leđa ući u svađu. Naučila me je da je dolar tri i po šekela. Da dolari mirišu fino. Ženski rep je najviša forma poezije. Bjelkinje su apsolutno najbolje u sitnoj krađi, iz razloga kojeg Atlanta zna. Ja znam da je sitna krađa siva. Atlanta mi je pokazala prvu kočiju za svinje u plamenu. Učim kako dodati gorivo na diskurs. Ovaj grad ženi svoje mučenike, slavi kad se vrate kući. Atlanta me je naučila da pozdravi u hodniku nisu isto kao prijateljstvo. Jerusalem me naučio ustrajnosti. Atlanta me je naučila drugoj formi. Sad mogu donijeti sahranu na podij i smijati se. Baka me je naučilaAko se ne smijemo onda plačemo. Atlanta je to znala.

VEČERAS UMIREMO KAO PORODICA

U bolnici medicinska sestra stoji zapanjena

iznenadni gost: leš njenog muža

na nosilima

pristigao sa zadnjeg sjedišta taksija –

improviziranih mrtvačkih kola.

Nema dovoljno ambulanti u Gazi

više je nego dovoljno smrti.

Problijedila u licu. Muškarci ne slušaju

rekla sam ti da sačekaš kraj moje smjene

trebam se prvo pobrinuti za ranjenike

rekla sam da večeras umiremo kao porodica

trebali smo umrijeti

kao porodica

Adnan Bratić, Naratorium. ba