Jedan od najzanimljivijih komentara vezano za upad i odvođenje predsjednika Venecuele Madura došao je od britanskog pisca za djecu Michaela Rosena. Napisao ga je na svome facebook profilu i post je brzo dobio hiljade lajkova. Podijeljen je mnogo puta. Rosen je napisao ovo:

„Ono što mi se najviše dopada u vezi venecuelanskog događaja je slika zapadnih političara i novinara koji se bore s činjenicom da su ih cjelokupno njihovo obrazovanje i obuka učili kako zapadni političari nisu gangsteri, reketari i kriminalci.“

Najprije treba primijetiti da je prethodnu rečenicu napisao pisac za djecu. Ta činjenica ima svoju težinu. Možda on, u pokušaju da predstavi stvari kao što ih inače predstavlja djeci, ima bolji uvid u nešto što mi – dakle odrasli ljudi koji prihvataju uslovljenosti svijeta – baš i ne razumijemo. S druge strane, konstrukcija rečenice u kojoj se zapadni političari pojavljuju i kao oni koji se trude da nešto shvate (u suprotnosti sa svojim slavljenim i kvalitetnim obrazovanjem) i kao oni koji su gangsteri, uopšte nije obična. Radi se o dvostrukoj ulozi za zapadne političare koji su se našli u novoj situaciji te ne shvataju da su oni sami u ovom slučaju gangsteri. Mislim da će se i ovdje kod nas ovakvo razmišljanje teško svariti: prethodna logika i pristup nikako nisu karakteristični za našu ovdašnju kulturu. Ovdje se insistira na samo jednoj ulozi i samo jednom licu. („Licemjerstvo“ je riječ koja se javno i često rabi.) Ovakve izjave su stoga po defaultu sumnjive. Moguće je da ovo nije uobičajeno ni za britansku kulturu ali tamošnji pisac Rosen je ipak sročio tako nešto. Možda takav pristup dolazi iz njegovog habitusa čovjeka koji piše za djecu a možda Rosen pripada nekoj specifičnoj manjini ili svjetonazoru pa stvari vidi drukčije...

Ipak, i pored izvanredne i provokativne opaske, Rosen u jednome griješi: on naime primjećuje da se tamošnji političari i novinari čude zato što su zapadni političari gangsteri, ali ni on sam ne propituje činjenicu da je to tako. Po njemu, zapadni političari su bez dileme gangsteri. Iako ovo rezonira sa shvatanjem većine naših ljudi, moraću takve čitaoce razočarati - griješe i političari i Rosen. Da budemo precizniji, griješe u pristupu i akcentu. Da istražimo gdje se greška nalazi:

Konkretno, Rosen i mnogi drugi suštinski tvrde da se Trump otkriva kao neko ko prkosi međunarodnom pravu i miru te napada suverenu zemlju i otima predsjednika. Zarad nafte i novca naravno. Već kratki pregled zapadnih medija dokazuje da u Rosenove istomišljenike spada i gomila evropskih i američkih kritičara te demokratska opozicija u Americi: po njima on pored toga što krši međunarodno pravo ide i kontra pravila u samoj Americi - navodno je morao izaći pred Kongres i dobiti odobrenje za napad na Venecuelu.

Postoji i važan kritički intoniran stav koji je također američki, ali je znatno drukčiji od prethodnog. Iznio ga je general u penziji Wesley Clark. (Mnogi ljudi s našeg područja će prepoznati ime poznatog američkog oficira i čovjeka koji je u ovom slučaju kritičar Trumpa.) On primjećuje kako je neki američki sudija prije 20 godina ustanovio da američki zakoni i odluke imaju primat u odnosu na međunarodno pravo. U tom smislu Trump je mogao uraditi to što je uradio na osnovu američkih zakona. Clark dakle prihvata da postoji „trunka“ legalnosti u Trumpovom „otimanju“ Madura iako smatra da se to nije trebalo uraditi zbog kršenja međunarodnog prava i unutarameričkih pravila. (Možda ovakav stav ipak ima veze i sa generalovim ranijim angažmanima.)

Šta se iz svega napisanoga da zaključiti? Ništa direktno jer je rješenje na drugome mjestu: vezano je za teoriju Davida Chandlera, kontroverznog britanskog profesora koji je još početkom ovoga vijeka tvrdio kako američki vodeći političari na međunarodnom planu rade ono što kući nikako ne mogu. Unutar države su spriječeni gomilom regulativa i pravila, suprotstavljenih institucija i individua. Nameće se zaključak da bi isto to radili i kući ali ne mogu. (U tom smislu, Rosen i drugi su u pravu vezano za njihov moralni profil.) Ipak ovdje se radi o drukčijem pristupu. Zašto? Ovaj stav, dakle, nikako nije vezan samo za procjenu (sumnjive) moralnosti zapadnih političara - kako bi se iz Rosenove rečenice dalo naslutiti - nego za načine izbjegavanja moralnosti kao karte na koju se država kladi; radi se naravno o famoznim kontrolama i provjerama (checks and balances) unutar države te sili ljudi koji se uspješno suprotstavljaju predsjedniku snagom svoje funkcije i moći. Takve institucionalne postavke te ambiciozni i hrabri pojedinci ne postoje na velikoj međunarodnoj sceni koja je navodno regulisana međunarodnim pravom; najprije zbog disbalansa moći i slabosti da se usprotivi velikoj sili. (Tu treba dodati lakoću manipulacije i drukčiju motiviranost kada se uđe u domen relacija među nacijama. Bosna i Hercegovina je dobar primjer područja koje ujedinjuje dva pristupa.) Možda je u drugom smislu riječi postojala bolja situacija ranije u bipolarnom svijetu ili djelimično postoji danas u odnosu na Kinu... Ipak, to su sve sirove i nesređene relacije.

Sve skupa, tendencija da se priča samo o inherentnoj moralnosti ili nemoralnosti zapadnih političara je pogrešna. U najmanju ruku je pretjerana i nedovoljna. Suštinski, zapadna politička znanost nije se previše trudila da govori o moralnim svojstvima vladara. Ta iluzija moralnosti i sličan njoj aktuelni new age zahtjev možda čak dolaze iz nekih drugih ideologija koje se nisu direktno bavile vladarima i ograničenom moći: možda iz religija ili demokratiji suprotstavljenih sistema u kojima vladar uvijek mora biti dobar i fin, najmanje neko ko obavlja svoj posao i zadovoljava interese velikih grupacija. (Da ne kažemo nacija.) Možda čak dolazi i iz komfora i povlaštenosti savremenoga života na Zapadu...

Moderna zapadna politička znanost se najviše bavila i bavi pitanjima balansa različitih strana i ograničavanja moći pojedinaca. Američki ustav je primjer takvog pristupa par excellence - tu se mislilo kontriranje gotovo svim scenarijima mogućeg uzurpiranja postojećeg sistema od strane jedne osobe ili grupe pojedinaca. Osnivači Amerike su znali, a tadašnji raspored snaga je dirigovao rješenja koja će spriječiti pojavu nekog despota; takva rješenja nisu puno polagala na ljudskost i finoću. Sve je upisano u ustav i druge zakone tako da je sistem na najčvršći način zaštićen od sličnih napada. (Ako bi američki ustav u tom smislu pao – a neće – za nas ostale nema nikakve šanse.)

Odvođenje Madura i upad specijalaca ne znače pad američkog sistema niti se tu radi o padu sistema međunarodnog prava. Što se drugog dijela rečenice tiče, kako može pasti nešto što nikada nije ni postojalo u smislu kako se generalno zamišlja? Niko nije eksplicitno obećao da će biti drukčije niti postoje ozbiljne garancije za tako nešto. (Ako se desi neka važna promjena u okviru Amerike, e onda postoji problem druge vrste.) Mi ostali smo uvijek bili izloženi nesputanoj moći velikih sila čija logika je vezana za prepoznavanje i slijeđenje njihovih interesa, ne neke moralne odredbe. E sad, shvatanje interesa velikih sila je nešto što se također dobro ne razumije iz naše male i provincijalne perspektive. I to se treba izučavati...

Faris Čengić, Prometej.ba