Nedavno sam izašao na kafu s jednim poznanikom. Zvaćemo ga B. Pričali smo o starim vremenima i umrlim ljudima. O onim vremenima kada sam bio dijete i nisam znao šta se dešava. S druge strane, B. kaže da se svega sjeća: stariji je od mene desetak godina i autoritativno stoji iza svojih riječi. Potpuno je ubijeđen da zna šta priča.

E sad, sve bih ja njemu vjerovao šta govori da nisam u više navrata bio svjedokom njegovih izmišljanja. A zaista ozbiljno izmišlja; kažem vam, nisu to bijele laži. Slušao sam ga kako laže o stvarima koje se tiču lično mene i za koje znam iz prve ruke da su izmišljene. Uvijek se tu radi o poluistinama u kojima je jedan dio tačan pa je teško na prvu shvatiti šta se dešava. Možda je čovjek patološki lažov, ne znam, definitivno vuče na tu stranu. Možda ima i neke druge razloge da izmišlja, ali to za ovaj tekst nije važno. Važno je da znamo kako su većina njegovih priča netačne. Najčešće ima želju da kaže kako je neko nekoga prevario, kako su mu neki ljudi radili iza leđa, kako su pokvareni, fašisti i šta sve ne. Neko radi nešto gadno njemu ili cijeloj grupi kojoj ovako ili onako pripada. U svemu tome, on je moralno ispravan a drugi su naopaki. Nekada postoji svojevrsna egzotična agenda iza B.-ovog napora da se neko ocrni; često je to zamišljena socijalna ili finansijska korist.

Kao što su mnogi već primijetili, ova priča nije neobična; znamo da svakakvog svijeta ima i vjerovatno svi poznaju barem jednu osobu kao što je B. Po nekim istraživanjima, 5-13 % ljudi su patološki lažovi i slične stvari se dešavaju svakodnevno. Možda se neko pita zašto uopšte pišem o ovoj temi s obzirom da se radi o opštem mjestu. Ovdje je, naime, zanimljivo nešto drugo: zbog ovog i ovakvog čovjeka, počeo sam sumnjati u ono što sam ranije slušao vezano za razne okolnosti koje su vladale tokom moga djetinjstva, a koje se smatraju upravo opštim mjestima. Dakle, okolnosti koje ne poznajem sa sigurnošću direktnog uvida odrasle osobe. Te priče i stavovi nisu došli do mene preko B.-a nego preko drugih ljudi i generalno se prihvataju kao istinite. Iako B. nije glavni prenosilac tih priča, njegove priče se u mnogome poklapaju sa pričama drugih ljudi.

Neko bi rekao da upravo to što se priče i stavovi različitih ljudi poklapaju znači da su priče istinite; ipak, i spomenuti drugi ljudi su mogli biti patološki lažovi, a mogli su i samo nerazumijevati situaciju ili biti žrtve tipa kao što je B. pa prenositi njegove ideje. Problem koji tu lično imam je što u takvim pričama postoji mnogo mojih formativnih ideja koje nikada nisam propitivao, a sada nisam siguran da su OK. Kad je već tako, nemam kud i moram ih propitati. U ovom poslu očigledno ne mogu stati samo na površnim stvarima, moram ići dublje.

Dakle, šta mi je B. konkretno ispričao? Za starog očevog prijatelja, izvanrednog tipa koji mi je bio veoma drag jer je poklanjao pažnju nama, djeci, kaže da je bio probisvijet. Da je cijelo vrijeme radio ocu iza leđa i ukrao mu neke pare.

Da je jedan drugi očev prijatelj nelegalno stekao kuću i pri tome uzeo dio koji je pripadao njegovim sestrama.

Da je treći bio skriveni šovinista i nacionalista (rekao je drugu, živopisniju, riječ) i da je sve prenosio „svojima“ što se potvrdilo kada je kasnije prešao na „njihovu“ stranu. „Vidi se to najbolje kroz ono što danas govori“.

Ja po pitanju ovih tvrdnji nemam nikakve dileme: znam da su navedene stvari netačne. To nije samo zato što B. laže nego i zbog vjere u moje emocije i sjećanja; niko mi ne može promijeniti referentne tačke u vezi navedenih ljudi. (Također, niko mi ne može promijeniti pristup na osnovu kojeg bih navedenim ljudima oprostio mnogo toga, čak i da je dio navedenoga istina.) Ništa i niko mi ne treba da bih potvrdio svoj stav. Siguran sam, dakle, da su okolnosti bile drukčije nego što moj poznanik priča.

Ovdje ipak primjećujem nešto drugo: nisu toliko važne konkretne stvari koje su se dešavale na kreiranje mojih formativnih istina koliko je važna interpretacija i pristup. B. je jedan od mnogih koji prenose matricu razmišljanja i osjećaja koja primarno ističe nemoralnost drugih ljudi; te u ih drugom koraku konsekventno potpuno diskredituju. Teško je reći odakle dolazi takav svjetonazor: moje je (wild) mišljenje da je stvoren kombinacijom stare vjerske dihotomijske kritike i kasnije komunističke kritike; one koja je sva sazdana od moralističkih kategorija. Sve to se prelama kroz savremeno new-age kritizerstvo i pristupe koje su sa sobom donijele neke nove grupe.

Hajde da detaljnije i dublje istražimo generičke stavove kao što je ovaj o kojem pričamo: npr., ako je okruženje u kojem je čovjek odrastao bilo pod ozbiljnim uticajem negativnih stavova prema različitim ljudima ili grupama (slično onima koje je iznio B.), za toga čovjeka to postaje internalizovana osobina. On/ona mogu takvu osobinu modifikovati, ali se ona ne da negirati ili ugušiti. (Dodatno treba reći da je kritizerstvo veoma privlačno za mnoge ljude zbog gomile psiholoških i socioloških potreba koje hrani.) Ovdje konkretno mislim na ideju govora protiv „pokvarene“ ili „zle“ osobe kakvih ima „svuda oko nas“ i „kakva će te neminovno htjeti prevariti“. Jedno pojašnjenje da ne bi došlo do pogrešnog shvatanja: ideja nekoga ko ima tajne agende i radi ljudima iza leđa nije ništa neobično i vjerovatno se nalazi u svakoj kulturi. Ovdje konkretno govorimo o intenzitetu prisutnosti takve ideje: dakle o tome koliko čovjek obraća pažnju na takvu mogućnost, koliko je pod njenim dejstvom i kako se odnosi prema onima za koje misli da su takvu stvar uradili. (To je ono što segmentarno čini kulturu različitom jednu od druge.)

Sve prethodno napisano može se primijeniti i na stavove naspram cijelih grupa; onih koje su u komšiluku te su nam u tom smislu važne („bitni drugi“). Ako smo navikli da kritikujemo i demonizujemo druge ljude u ličnim odnosima, budite sigurni da ćemo još lakše to raditi vezano za druge grupe. To je mnogo manje intimno i nije potrebno nikakvo riskantno eksponiranje; dobit od takve rabote je višestruka. Ovdje je naše jugoslovensko iskustvo veoma bitno: kroz državni aparat su se podržavale paranoidne i fatalističke interpretacije o karakteru „drugih“. Sama ideja nas kontra drugih je na specifičan način promicana. (Tako je postojala globalna dihotomija Mi vs. Zapad. Ili Mi vs. Istok; nešto što i danas postoji, samo su uloge drukčije podijeljene.) Šta reći o jugoslovenskoj priči o neprijateljima i unutrašnjim izdajnicima? Zar se nije stalno govorilo o opasnostima koja vrebaju od neprijatelja koji je nacionalista? (Uzgred, borba protiv nacionalizma je imala veoma čudan karakter: upućujući poruke protiv nacionalista, država je ustvari slala poruke svojim građanima da se ne povampire i ne postanu nacionalisti.) Ono što je važno vezano za proces borbe je to da je država bila veoma stroga pa je svako, ma kako benigno ispoljavanje „nacionalizma“ bivalo egzemplarno kažnjavano. Dakle, zvanična varijanta je glasila ovako: onaj ko je iole pridavao pažnju etno/nacionalnim markerima bivao je u najmanju ruku sumnjiv, a vjerovatno neprijatelj. Sve to je hranilo veoma tvrdu i beskompromisnu moralističku priču pojedinaca u drugim poljima: sklonost ljudi da kritikuju iz moralističkih pobuda te da druge proglašavaju zlim na području bivše Jugoslavije je visoka. Ranije smo rekli da je lično kreiralo grupno: eh, biće i da je obrnuto, možda čak i više tako. Ljudi kao što je B., dobrim dijelom su proizvod odrastanja u Jugoslaviji. Naravno, naš rat i identitetski vagoni koje je rat povukao jednako su važni, vjerovatno i važniji; samo treba voditi računa da je i primarna interpretacija rata najprije pod uticajem jugoslovenskog iskustva.

Šta je rezultat? Cijele generacije su se izgradile na narativu potencijalnog nacionalizma i šovinizma drugih grupa. Nacionalizma koji definitivno ima ružno i rušilačko lice, ali ni slučajno nije onakav kakav je postao u glavama ljudi koji su pričali o njemu. On je postao takav samo kroz djelovanje jugoslovenske atmosfere nulte tolerancije prema nacionalizmu. Tome se, i prije i kasnije, pridružila religijska kultura izjednačavanja takvih, „zlih“ tendencija sa đavoljim djelovanjima. Tu mjesta za razumijevanje i oprost nije bilo i čini se da se situacija nije promijenila do dana današnjeg. Šejtanu se ne može oprostiti.

Na kraju da napravimo svojevrsni siže: način na koji se u bošnjačkim kućama pričalo i priča o srpskom i hrvatskom nacionalizmu, način na koji se u srpskim kućama pričalo i priča o bošnjačkom i hrvatskom nacionalizmu i način na koji se u hrvatskim kućama pričalo i priča o srpskom i bošnjačkom nacionalizmu je ono što je bilo i ostalo problem. Također, prethodnom treba dodati i način na koji se u bosanskim kućama pričalo i priča o sva tri spomenuta nacionalizma. Možda je to i najvažnije. Sam nacionalizam onakav kakav se inače percipira je važan i problematičan, ali je manje važan od fenomena kritike nacionalizma u finim kućama. Treba primijetiti da je ovaj govor o tuđem nacionalizmu ključni dio cjelokupnog fenomena nacionalizma. Također, on kao da funkcioniše na principu samoispunjujućeg proročanstva: naši ljudi su navukli nacionalizam da bude upravo onakav kakvog su ga zamišljali. Ono što je gotovo sigurno je to da otpornost i snaga ovdašnjeg nacionalizma izviru dobrim dijelom iz specifičnosti prethodne ideologije.

Faris Čengić, Prometej.ba