Kada se pažljivije analizira politička scena u Federaciji BiH odmah postaje jasno da se radi o gotovo potpunoj dominaciji desnice. Ona nije samo konzervativna i nacionalistička, nego često veoma militantna, paranoična i fobična, a trideset godina od rata stalno zarobljena u njega kao ključni historijski događaj i temelj svoje političke legitimacije. Na hrvatskoj političkoj sceni nacionalizmu HDZ-a suprotstavlja se pred naredne izbore još nacionalističkija tzv. Petorka čiji je prepoznatljivi znak opskurni lik kakav je Zdenko Lučić, kandidat za člana Predsjedništva BiH. Za njega je Darijana Filipović nacionalistička kamilica, čak benigna politička pojava u sjeni velikog vođe, makijaveliste Dragana Čovića.

Taj sudar na desnici, u kojemu je Lučić militantan, kako je to naučio u ratu u kojem nije imao beznačajnu, ali i sumnjivu ulogu, uz to osoba s generalskim činom ne vraća hrvatski društveni prostor tek u puki tuđmanovski diskurs, već i u onaj šuškovski u kojemu je dozvoljeno sve kako bi se ostvario neki cilj. A to znači da će Lučić zarobiti taj prostor u još veću paranoju i fobiju od drugih, prije svega Bošnjaka, i napraviti sukob s njima da bi se ustoličio kao novi hrvatski neprikosnoveni vođa u 21. stoljeću. Zato njegova politička retorika nije samo žestoka prema nacionalnim drugim, već prije svega prema Draganu Čoviću i njegovom tobožnjem jugoslovenskom bekgraundu. Onako kako je po Lučiću mutna Čovićeva predratna prošlost, lako se može postaviti teza da je isti slučaj s Lučićevom ratnom prošlosti.

Ali, pošto je rat ključni događaj rigidnog nacionalizma u tu Lučićevu prošlost se ne dira. Naprotiv. O njoj Čović šuti, jer iz rata vuče veoma mali, čak sićušni simbolički kapital s mrljama vezanim za slučaj Soko i odnos prema zarobljenicima smještenim u prostore te firme pretvorene u ratu neku vrstu u zatvora. Jednostavnim rječnikom rečeno, na sceni je sukob jednog militantnog generala sa sumnjivom ratnom prošlošću i čovjeka u vojnoj zaleđeni koji je upravljao jednom firmom kao nekakvim zatvorom. U rigidnim nacionalističkim očima general izgleda kao gromada, a upravitelj firme kao ratna kukavica. Tu Čović gubi političku bitku, a strah ga je otvoriti priču o poratnim poslovima porodice Lučić, koji su u najmanju ruku problematični.

U takvoj situaciji Darijana Filipović, kao osoba u Čovićevoj sjeni, uglavnom šuti, nje naprosto nema u javnom prostoru u kojem je mijenja vođa, muškarac, dakle, pa se iznova na rigidnoj desnici replicira patrijarhalna matrica. Čović se strateški okružio ženama, kako bio ostao neupitni muški vođa. Zato hrvatska desnica u BiH i jeste duboko patrijarhalna, a njena kulturna politika arhaična i vraćena u predmodernitet, svedena na folklor i održavanje tradicionalnih običaja kao dominantnih obilježja religiocentričnog nacionalnog identiteta.

A nije da nema hrvatska kultura u BiH vrhunskih rezultata. Pogleda li se npr. ovlašno književnost – vidjet će se niz remek-djela i novih klasika važnih kako na južnoslavenskom tako i na svjetskom planu. No, to nacionalističkoj hrvatskoj ideologiji nije važno, jer književnost donosi slobodu i kritičko mišljenje, pa je zbog toga duboko subverzivna prema konceptu hrvatskog kulturnog identiteta što ga zastupa rigidna nacionalistička ideologija.

Elem, borba između Darijane Filipović i generala Zdenka Lučića pokazat će do koje mjere može udesno ići biračko tijelo i do koje mjere vjeruje u nacionalizam političke ponude. A tu se otvara pitanje: zašto na hrvatskoj političkoj sceni nema centrističkih ili lijevih stranaka i da li su one uopće moguće. Ako su alternativa HDZ-u i Draganu Čoviću likovi poput Lučića ili Slavena Raguža, predsjednika Hrvatske Republikanske stranke, onda je to porazno po same Hrvate. Njih je vladajuća politička oligarhija uvjerila da se protiv bošnjačke nacionalističke dominacije, oličene prije svega u lažnoj građanskoj ideologiji Demokratske fronte, Željka Komšića i Slavena Kovačevića, Komšićevog potrčka u ulozi kandidata za člana Predsjedništva BiH na narednim izborima – može boriti jedino savezom sa srpskim nacionalizmom i secesionizmom Milorada Dodika. A to je, zapravo, najporazniji rezultat Čovićeve i Komšićeve politike.

Komšićev DF je u svojoj ideološkoj podlozi, bez obzira šta pisalo u njegovom programu, bošnjačka nacionalistička stranka koja je otela ideju bosanstva onima koji bi je mogli zamišljati kao nekakvu budućnosnu utopiju. To je najodvratnije što su učinili Komšić i kompanija, različiti bajrovići, suljagići, mešalići, zuhrići, čelici, begići itd. Zaogrnuti bošnjačkim simboličkim imaginarijem i simboličkim nasljeđem Armije RBiH, ponosni na svog zlatnog ljiljana na mjestu predsjednika stranke i člana Predsjedništva države, Komšić i njegova potrčkala nisu radili ništa drugo da laprdali o tobožnjoj građanskoj državi i cjelovitoj Bosni. U tome je prošlo šesnaest godina Komšićevog sjedenja u Predsjedništvu, bez ijednog ozbiljnog rezultata.

Evo, neka medijska mašina koju kontrolira DF kao privjesak SDA i politička filijala Bakira Izetbegovića nabroji makar pet bitnih Komšićevih državničkih poteza. Nema ih, jednostavno rečeno. Osim militantnih izjava tipa dobit će po nosu i po prstima ko takne u Bosnu, ili one da on građanima BiH nudi svoj obraz kao dokaz poštenja i časti, Komšić nije radio ništa drugo nego raspirivao bošnjačko-hrvatski politički sukob. Tvrdeći da je važno da u Predsjedništvu odnos snaga bude 2 - 1 za BiH, Komšić je proizveo politiku koja se u praksi, zbog saveza Dodik-Čović, pokazivala kao 2 – 1 protiv BiH. Zato njegova politika i jeste išla na ruku HDZ-u i SNSD-u, jer je korištena kao argument za pokušaj bošnjačke dominacije nad druga dva konstitutivna naroda. Građanska ideja zaogrnuta zastavom s ljiljanima nije nikada imala namjeru proširiti se na druga dva naroda, nego ostati u bošnjačkom toru i ispaljivati u javnost patriotske parole. Umjesto koristi za BiH, Komšić je svojim neradnim NIŠTA u Predsjedništvu napravio nepopravljivu štetu za ovu državu koja je potpuno nefunkcionalna. Pored toga on je svojim lažnim građanstvom i retorikom bošnjačkog nacionalizma, te savezom sa SDA otvorio tzv. hrvatsko pitanje i problem tzv. legitimnog predstavljanja, te oboje internacionalizirao, postavši idealna alatka u rukama diplomatije Republike Hrvatske. Na taj način njegovo predsjednikovanje je i na unutrašnjem i na međunarodnom planu nanijelu nemjerljivu štetu ovoj zemlji.

Njegov potrčko Slaven Kovačević je, po pisanju medija, mijenjao svoja nacionalna opredjeljenja i izgubio presudu pred Evropskim sudom za ljudska prava, jer je zloupotrijebio pravo na podnošenje zahtjeva. Sada se pojavljuje u ulozi kandidata za člana Predsjedništva nastavljajući čežnju bošnjačkih nacionalista da u što većoj mjeri asimiliraju Hrvate u BiH. No, za razliku od Komšića, Kovačevićev simbolički kapital je ništavan. A doda li se tome da ga prema pisanju medija prati i afera o nelegalnom otkupu stana na Višnjiku što ga je omogućila općina Centar dok je ovaj kandidat za člana Predsjedništva bio njen funkcioner, onda postaje jasno da je Komšićev potrčko običan politički manipulator. (Prema obimnoj dokumentaciji koja je u posjedu Valtera, tvrdnjama tužitelja ali i naših izvora iz Općine Centar Sarajevo, Kovačević, odnosno formalno njegova majka, na prevaru su otkupili stan na prvom spratu kojem je zamijenjen status sa stanom Borića. Prema istoj dokumentaciji i istim tvrdnjama, u svemu mu je pomagalo i Pravobranilaštvo Općine Centar odnosno nekoliko državnih službenika od kojih neki i danas rade u Općini Centar. Tako piše Valter portal u tekstu TAJNA ULICE DEREBENT: Porodica Borić zbog prevare i prenamjene statusa stana u kojem žive od 1946. tužila Općinu i majku Slavena Kovačevića.)

Međutim, danas SDA i njena Islamska zajednica nemaju prostora da daju glasove Kovačeviću nauštrb Izetbegovića. Ostarjeli predsjednik SDA ima protiv sebe Denisa Bećirovića, koji ga je na prošlim izborima potukao do nogu, te uz to i Semira Efendića, preko svake mjere ambicioznog i poluobrazovanog načelnika općine Novi Grad. Dakle, Kovačević će morati žestoko da se bori za svaki bošnjački glas i ono malo Ostalih, koji još uvijek vjeruju u politiku potkapacitiranog Komšića. Kovačeviću, dakle, ostaje zaoštravanje političke retorike, približavanje rigidnom bošnjačkom nacionalizmu, što opet pretpostavlja pozivanje na rat kao ključni povijesni događaj, te pumpanje fantazmi o građanskoj, cjelovitoj i suverenoj Bosni, ali i širenje ublehe o bosanstvu kao svetoj spasonosnoj stvari za ovu podijeljenu i nefunkcionalnu zemlju.

No, čitav paradoks borbe za člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvatskog naroda na narednim izborima sastoji se u tome da nju vode dva nacionalizma – hrvatski i bošnjački, s napomenom da je onaj Zdenka Lučića daleko najrigidniji.

Omer Ramić, Prometej.ba