U petak je u Hrvatskoj mentalni bolesnik počinio zločin. Nekoliko sati nakon zločina na vidjelo je izašlo da je bolesnik otpušten iz ustanove zbog nedostatka kapaciteta za njegovo zbrinjavanje i liječenje, da su ljekari priorizirajući stacionarno liječenje pacijenata pogrešno procijenili da pomenuti pacijent nije opasan po okolinu pa su ga otpustili iz bolnice. Po izlasku iz bolnice bolesnik je počinio zločin u osnovnoj školi koju je i sam pohađao. U napadu je ubijen sedmogodišnji dječak, teško je ranjeno nekoliko djece kao i jedna učiteljica za čiji se život bore ljekari. Hrvatska javnost se nakon ove tragedije sa pravom pita zbog čega se zanemaruje mentalno zdravlje, zbog čega su bolnice potkapacitirane, sve ispravna pitanja na koja se nažalost ne može dati brz odgovor – a i lekcije koje bi se mogle naučiti iz ove tragedije, ako se uopšte nauče i pravilno sprovedu, sprovodit će se godinama.

Istoga dana, nekoliko sati kasnije, u njemačkom Magdeburgu je drugi zločinac automobilom u punoj brzini uletio u božićnu pijacu usmrtivši pri tome nekoliko ljudi i ranivši nekoliko stotina. Ubrzo nakon ovog terorističkog napada saznali smo da je zločinac uhapšen te da je saudijsko-arapskog porijekla, nakon čega su njemački mediji počeli jednoglasno likovati i govoriti: eto znali smo! U svojim vanrednim programima televizijske stanice su citirale mišljenja kojekakvih stručnjaka za islamizam, islamski terorizam, šerijatsko pravo i šta sve ne, jer uvriježeno je mišljenje da su za terorističke napade uvijek odgovorni islamisti, iako Europolove statistike govore nešto sasvim drugo, da većina terorističkih napada u EU 2023. godine ide na račun militantnih separatista. U Njemačkoj je zbog nedostatka separatističkih pokreta situacija nešto drugačija, većinu politički motivisanih delikata prošle godine počinili su desničari.

No, ubrzo su objavljena nova saznanja po kojima je zločinac po profesiji ljekar, specijalista psihijatrije i psihoterapije, da se deklariše kao bivši musliman, štaviše kao kritičar islama i da je simpatizer njemačke fašističke desnice. Mediji su potom – ponešto iznenađeno – diskusiju okrenuli u pravcu humanističkih tema i pitanja koja se obično postavljaju u ovakvim situacijama, poput onoga šta je to što jedno ljudsko biće može navesti da ubija druga ljudska bića. Ono što nismo saznali iz njemačkih mainstream medija, ali jesmo iz alternativnih medija, jeste da je zločinac gorljivi pobornik ideologije velikog Izraela, da je davao intervjue pro-trumpovskim udruženjima i think-thankovima optužujući njemačku vladu kako u Njemačkoj i Evropi želi uvesti šerijat. Potom smo saznali da je zločinac bio toliko odvojen od stvarnosti da je čak optuživao njemačku državu da je ubila Sokrata kao i da policija redovno otvara njegovu poštu i krade USB stickove. Navodi se da su nakon hapšenja u krvi zločinca iz Magdeburga pronađeni tragovi droge.

Pitam se kako bi građani Hrvatske reagovali kada bi saznali ko je sve zadužen da ispravlja krivo mentalno zdravlje ljudi u navodno uređenim državama Evrope? Isto kao što se ja pitam kako je ovakva osoba mogla liječiti psihički oboljele, što podrazumijeva i određena prava uskraćivanja slobode pacijentima ili podvrgavanja pacijenta terapiji i protiv njegove volje.

No nije pomenuti ljekar usamljen u svojoj otuđenosti od stvarnosti, odnosno kako bi se popularno reklo alternativnoj stvarnosti: svojevremeno je američki predsjednik Donald Trump izjavio da Sjedinjene Američke Države sa Italijom njeguju prijateljske odnose još od Rimskoga carstva, a njegov savjetnik Elon Musk je izjavio da desno ekstremni AfD treba voditi njemačku vladu i da Olaf Scholz treba dati ostavku. Podsjećam da je njemački kancelar Olaf Scholz još u ponedjeljak pozvao Bundestag da vladi izglasa nepovjerenje što je Bundestag i učinio. Kako mrtav čovjek ne može biti još mrtviji tako ni Scholz ne može biti u većoj ostavci.


Širi kontekst – pritisak života u Njemačkoj

Ništa od ovog neće vratiti mrtve, izliječiti povrijeđene i utješiti pogođene, ali kada već razmišljamo o onome što je dovelo do zločina navedimo da istraživanja pokazuju da se većina njemačkih učenica i učenika žali na ogroman psihički pritisak, što se kvantitativno da potvrditi porastom broja mentalno oboljelih u ovom uzrastu u Njemačkoj u odnosu na stanje prije pandemije Covida. Stručnjaci navode da uzroci problema sa mentalnim zdravljem leže u pandemiji, kada je njemačka vlada višekratno i radikalno gasila javni život, uz to agresivno namećući i modelirajući ono što se naziva ispravnim javno prihvaćenim mišljenjem (common sense), istovremeno izvrgavajući neistomišljenike javnom ruglu. Ovakva situacija se u retrospektivi pokazala kao posebno pogubna za mentalno zdravlje mladih ljudi. Pomislili smo da je ovoj praksi došao kraj sa krajem pandemije i da je Njemačka ponovo postala onakva kakvom sebe voli zamišljati: prosvijećena, liberalna, napredna i miroljubiva zemlja, utemeljena na humanističkim načelima koja su joj pomogla da se kritički suoči sa svojom mračnom prošlosti i da je prevaziđe.

Ali praksa koja je započeta tokom pandemije je samo poprimila drugačiji, mnogo agresivniji oblik sa Hamasovim napadom na Izrael i izraelskim odgovorom koji je prerastao u genocid nad stanovnicima Gaze. Cjelokupna njemačka politika zajedno sa medijskim aparatom je stala ne samo na stranu Izraela koji se pokazao kao pluralno društvo, već je zauzela stranu genocida, aktivno ga podržavajući i aktivno se boreći protiv šačice hrabrih ljudi, dobrim dijelom Jevreja, koji uprkos policijskom i medijskom teroru i dalje demonstriraju širom Njemačke, pozivaju na mir, poštivanje zakona i druge vrijednosti za koje smo donedavno vjerovali da su univerzalne i neupitne. U ovoj zemlji se čak i pozivanje na primirje smatra antisemitskim činom, a dovođenje u vezu države Izrael i genocida nad Palestincima u Njemačkoj za sobom vuče čak i krivične posljedice.

Izvještaji njemačkih medija o događajima u Gazi osim što prešućuju ključne informacije često slove za primjer najciničnije proizraelske propagande. Kada bi se vijest o zločinu u Magdeburgu prenosila onako kako njemački mediji prenose vijesti iz Palestine, ona bi glasila otprilike ovako: „Prema navodima ekstremno desne vlade u Magdeburgu, gradu u provinciji u kojoj fašistička partija AfD ima veliki broj simpatizera, jučer se prema nepotvrđenim navodima desio napad, koje te vlasti tretiraju kao zločin. Ovaj navodni napad nije moguće nezavisno potvrditi. Zdravstvene službe koje su pod kontrolom desničarske vlade navode kako se među stradalim nalaze i djeca. Podsjetimo da se u njemačkim školama djeca od malih nogu uče da je država Izrael jedina demokratija na Bliskom istoku i da posjeduje najmoralniju vojsku na svijetu.“

Ako je proizraelska propaganda nešto novo, antiimigrantska propaganda je konstanta u ovom društvu. Javno uvriježeno mišljenje je da se stranci ne žele integrisati u njemačko društvo – iako niko ne zna tačno definisati šta ta integracija podrazumijeva – kao i da je Njemačka preplavljena milionima ilegalnih imigranata koji svaku noć siluju hiljade žena. Stranci se više percipiraju kao socijalne štetočine nego kao normalni članovi ovog društva. Ni političari ne zaostaju za ovakvim kvalifikacijama, pa tako vođa demokršćana i vjerovatni budući kancelar posve netačno tvrdi da stranci dolaze u Njemačku praviti zube, zbog čega Nijemci ne mogu dobiti termine kod zubara, socijaldemokratski kancelar u ostavci poručuje da iz Njemačke moramo protjerivati više nego ikada do sada, ministar poljoprivrede iz stranke Zelenih prenosi iskustva svoje kćerke koju navodno svaku noć po nekoliko puta napadnu agresivni imigranati, a bivši ministar finansija i vođa Liberala građane arapskog porijekla karakteriše kao čakijaše. A stranka ekstremne desnice AfD, po anketama druga najpopularnija u Njemačkoj, odlazi i korak dalje, pa na višednevnim kongresima kuje planove o "reemigraciji", odnosno protjerivanju svakoga ko ima nenjemačko porijeklo čak i u drugom koljenu. Najbolje bi bilo da niste to što ste, ali ovo što smo mi vi nikad postati nećete, poručuju nam puni privilegija bogati bijeli Nijemci. Onim siromašnim je od svega ostalo da se ponose time što su Nijemci.

Nama ostalima koji se svojim vanjskim izgledom ili ponašanjem u tu ekstremnu sliku baš i ne uklapamo, poručuje se da smo samo gosti i da je naše da šutimo jer nam je pružena prilika da živimo, radimo i upoznamo ovu veličanstvenu kulturu, koja se u javnom diskursu često naziva i vodećom kulturom – i kako se pobogu usuđujemo da tražimo još više prava nego što ih imamo sada. Nalik je to na sliku koja nam se servira o manjinama u državi Izrael, prvenstveno Arapima koji ondje žive i kojima čak ni njemačka medijska propaganda ne može priznati da imaju sva građanska prava, već se navodi da imaju mnogo viša primanja u odnosu na građane drugih zemalja na Bliskom istoku.

Jedini drugačiji glas dolazi iz privrede čiji predstavnici skreću pažnju na negativne demografske promjene, na nedostatak radne snage, na činjenicu da bi njemačka ekonomija kolabirala bez učešća stranaca. A svjestan je toga svako ko je ikada u ovoj zemlji primio paket, bio u bolnici ili imao posla sa ljudima zaposlenima u nisko plaćenom sektoru koji velikim dijelom svojim radom održavaju stranci.

I tako sa jedne strane imamo antiimigrantski nastrojenu njemačku javnost i politiku, čiji je visok standard ili uopšte funkcionisanje društva baziran na radu stranaca, što je krajnje šizofrena situacija. Ne znam kako na druge utiče ova propaganda, kod mene je ona izazvala epistemičku krizu, porušila temelje onoga što sam vjerovao da ova zemlja predstavlja, dovelo u pitanje osnovne premise na kojima je izgrađeno ovo društvo: da li je ovo društvo uopšte ono kakvim sebe voli vidjeti? Da li slušanje opere i uljudno izražavanje opravdava podršku genocidu? Koliko je iskrena humanistička antiratna parola "Nikad više nikome", ako se iz nje aktivno isključuje jedan narod? Da li moji radni kolege i roditelji djece koja sa mojom kćerkom idu u isti razred, a koji otvoreno pričaju o nužnosti protjerivanja stranaca u geta, tamo žele protjerati i mene? Ako prethodno rečenom pribrojimo i ideologiju štednje, potkrijepljenu redovnim podsjećanjem kako riječ Schulden na njemačkom jeziku istovremeno označava i dug i grijeh, saobraćajnu infrastrukturu koja se urušava od starosti i istrošenosti, što je također posljedica prekomjerne štednje i državne nebrige, krajnje neefikasnu javnu upravu koja je često na nivou zemalja trećeg svijeta, nesigurnost radnih mjesta, deindustrijalizaciju, koja je posljedica nedostatka bilo kakve strategije, ogromne troškove stanovanja gdje nam više od pola prihoda mjesečno odlazi samo na stan, ogromnu inflaciju posebno vidljivu kroz divljanje cijena hrane... – možemo naslutiti kakvom pritisku je izložen svako od nas. U svemu tome ne postoje naznake da će u dogledno vrijeme doći do bilo kakvih promjena, u budućnost u koju smo se uputili ići ćemo istim putem, samo još većom brzinom.

Ja se osjećam kako je 2024. godina iz mene isisala sav životni elan i da se nalazim na rubu nervnog sloma. Radujem se što ćemo uskoro slaviti njen završetak. Čuvajte se i čuvajte svoje mentalno zdravlje. Brinite se o sebi i o drugima. Svijet u kome živimo je beskrajno iracionalan, samo zdrav um nas može voditi kroz njega.

Almir Uzunović, Prometej.ba