Prošle je sedmice jedan hrvatski portal napravio anketu kojom su pitali ljude hoće li ići na Thompsonov koncert. Po akcentu ljudi i pozadinama snimaka rekao bih da su ispitani bili Zagrebčani.

Ni jedan čovjek koji je učestvovao u anketi nije odgovorio potvrdno u vezi odlaska na koncert; u stvari, svi su rekli da neće ići a najviše odgovora sadržavalo je rečenicu da uopšte ne slušaju Thompsona i takvu vrstu muzike.

Očekivano, broj reakcija na anketu bio je ogroman i razne su se teorije tu razvile. (Zanimljivo je kako smo svi mi na području „jugoistočne Evrope“ spremni prethodnu rečenicu prihvatiti kao nešto sasvim normalno.) Ipak, ovdje nećemo ulaziti u cijelu tu papazjaniju od stavova i mišljenja i zadržaćemo se samo na prvoj reakciji, dakle onoj koja je dobila daleko najviše lajkova: neka gospođa, pretpostavljam stanovnica pijemonta prethodne Jugoslavije, je ustvrdila kako anketirani ljudi uopšte nisu rekli istinu. Eto vi kao ne slušate Thompsona, kazala je, a kupili ste pola miliona ulaznica. Pa to će biti najveći koncert u Hrvatskoj ikada; ko onda sluša Thompsona ako vi niste kupili karte, pitala je gospođa.

Možda će zvučati čudno, ali cijela ova priča jako podsjeća na jednu davnu epizodu iz BiH. Kada su publikovani rezultati prvih demokratskih izbora u BiH 1990., opšta reakcija je bila: eto niko nije glasao za nacionalne stranke, a oni pomeli i dobili sva poslanička mjesta. Ko je onda glasao za njih? Nemoguće je ne primijetiti sličnost ovih događaja.

Obje navedene reakcije – i ona gospođe koja je komentarisala Thompsonove fanove i ona rezultatima izbora razočaranih bh. građana – su bile pod ključnim uticajem sljedećih faktora: najprije nepoznavanja osnovnih operacija računanja, i s druge strane, veoma specifične vrste nacionalizma današnjih portalskih kritičara te „analitičara“ iz devedesetih.

Da prvo obradimo tvrdnju u vezi računanja a vezano za ulaznice za koncert: kritičarka za učesnike u anketi tvrdi da lažu. Razlog za njihovo laganje je taj što nije lijepo javno reći da se sluša Thompson. Anketirane osobe su dakle intimno nacionalisti i ustaše jer podržavaju Thompsona, a javno su fini i uglađeni građani koji slušaju neku urbaniju muziku. Ne ulazeći u ovom momentu u razmatranja karakteristika Thompsonove muzike i osobina onih koji je slušaju, ovdje dolazimo do našeg argumenta računanja: šta je s ostatkom od 3.5 miliona hrvatskih građana koji nisu kupili kartu za koncert? Otkud kritičarka zna da i oni podržavaju Thompsona? Jasno je da naša kritičarka ne zna računati, ali izgleda da to njoj i ne treba. Ona jednostavno zna da su stanovnici današnje Hrvatske nacionalisti.

Hajde da sada pređemo na one koji su 1990. u BiH navodno glasali za nacionalne stranke, a govorili su da to nisu uradili; da probamo izračunati koliko je njih bilo. I oni su tada, jednako kao i anketirani Zagrebčani danas, proglašeni licemjernim nacionalistima: u tadašnjoj BiH – a dobrim dijelom i u današnjoj – u velikim je gradskim centrima bilo važno da čovjek kaže da nije nacionalista. I u ovom slučaju račun je vrlo jednostavan iako postoji problem s ulaznim podacima za računanje. (Iz nekog razloga nisu lako dostupni online.) Na osnovu onoga što sam pronašao jasno je da u Sarajevu i Tuzli, u to vrijeme velikim multinacionalnim sredinama, ljudi nisu dominantno glasali za nacionalne partije iako su te partije dobile većinu načelničkih mjesta. Kao što sam već napisao, teško je doći do tačnih podataka, ali je jasno da je barem 40-50 % stanovnika tih gradova kumulativno glasalo za SDP, Reformiste i par manjih multinacionalnih stranaka. Ovo znači da su ljudi iz gradskih opština – posebno oni iz centralnih opština - većinski glasali za multinacionalne stranke. Zašto je ovo važno reći? Zato što je iz ovoga jasno da oni koji su tada govorili da su glasali za nenacionalne stranke nisu lagali. Niko, dakle, nikoga nije prevario i ovi ljudi su tada potvoreni jednako kao i danas Zagrebčani iz ankete.

Šta se iz prethodnoga da zaključiti? Stanovnici velikih bh. gradova – različitih imena – najprije su sebi učinili medvjeđu uslugu i praktično su prevarili sami sebe; isti oni koji su glasali za multinacionalne stranke su svoje prijatelje i susjede nepravedno proglasili lažovima i licemjerima tvrdeći da su jedno govorili a onda radili drukčije. Na taj način su krčili put nepovjerenju među građanima i doprinijeli jačanju nacionalističkih stranaka i politika.

Očigledno je da je takva posljedica dobrim dijelom rezultat slabog praćenja časova matematike u školama; nisu dobro naučili da računaju. Sve to je išlo ruku pod ruku s pričama tadašnjih mrzitelja; istih onih kakve danas sasvim odgovarajuće predstavlja gospođa koja je komentarisala anketirane ljude u Zagrebu. Ne mora se ni govoriti kako je takva praksa išla na ruku etničkim nacionalistima.

Ipak, treba reći da mrzitelji i nacionalisti nisu bili jedini koji su puhali u istu tikvu. U cijelu priču su se, početkom devedesetih, iz svojih razloga uključili i poznati pojedinci. Goran Bregović – još jedan muzičar, ali i svojevremeni aktivista stranke Reformista Ante Markovića (stranke koja se borila na izborima 1990.) – rekao je nedavno da je njegova nekadašnja stranka dobila samo 3 % glasova u BiH na prvim demokratskim izborima. Ova tvrdnja trebala je da pokaže kako su ljudi već ranije bili podijeljeni i kako nikakva emancipatorska i zdrava politika nije mogla pomoći. E pa to jednostavno nije istina jer su Reformisti dobili 9%. (Dakle 3 puta više.) Ako posmatramo samo gradove, sigurno je da su dobili barem duplo toliko. Ovakav stav se potpuno uklapa u tadašnju priču poraženih lidera multinacionalnih stranaka kako su u BiH sve sami primitivci i nacionalisti među glasačima. Ovdje treba istaći jednu važnu stvar: Bregović nije mrzitelj, ali je njemu i njegovim kolegama bilo važno da se operu od neuspjeha. I kasnije insistiranje sličnih ljudi na niskim postocima građanskih stranaka ima svoj razlog: bilo je potrebno govoriti o onima primitivnima i zadriglima dok se predstavljalo po svjetskim scenama. Naravno da se čovjek mora maknuti dalje od njih takvih, ljudi koji nisu znali izabrati put civilizacije i uljudnosti.

Da sada pređemo na drugu tačku: tražimo odgovor na pitanje zašto su spomenuti ljudi, dakle oni koji su na spomenuti način kritikovali i još uvijek kritikuju licemjerne nacionaliste, i sami nacionalisti? I ne samo to, treba reći zašto su oni nacionalisti posebne vrste.

Mislim da je na osnovu prethodno napisanoga to prilično lako zaključiti. Pretpostaviti da su svi pripadnici jedne nacije – zato što postoji dobar dio njih koji jesu nacionalisti – također nacionalisti je nacionalizam. Kritičari nikako ne mogu znati osobenosti ostalih pripadnika jedne nacije na osnovu toga što jedan dio njih sluša nekog problematičnoga i nacionalističkoga pjevača.

Ovdje postoji još jedan veliki problem, onaj koji nam vjerovatno odgovara na drugi dio pitanja. Nisu svi kritičari loši u računanju kao što je naša gospođa s početka. Postoji veliki broj ljudi koji shvataju da većina od 3.5 miliona Hrvata nisu kupili kartu za koncert Thompsona i da ispitivani u anketi nisu lagali. Oni se trude ponašati uljudno pa dopuštaju da ta većina, potencijalni pristojni svijet, nešto kažu i učine pa da onda pojedinačno zaključuju da li je neko nacionalista ili nije. Dakle, stvari su baš onakve kakve bi trebale biti. E stvar je u tome što se i tada najčešće misli naopako; nekako se ponovo dođe do zaključka da su i ostali nacionalisti. Zašto je to tako? Najprije zbog dominantno prisutnih kriterija nacionalizma. Na osnovu kojih kriterija se to radi i kako se zna da je neko nacionalista? Odgovor treba tražiti u gledanju na „nacionalizam“ u SFR Jugoslaviji: ako se svaka, pa i najbenignija, rečenica mogla protumačiti kao nacionalistička, nije čudno da se bilo kakvi grupni zahtjevi ili stavovi smatraju takvima. Također tu postoji okolnost da oni naizgled pristojni ljudi, dakle oni koji hoće da razmišljaju i pruže ruku, da su upravo oni najčešće pripadnici elite prethodnog režima ili njihovi potomci. E sad, ti ljudi su najviše bili izloženi kategoričkoj i veoma specifičnoj antinacionalističkoj priči i vjerovatno su je najviše internalizovali pa su oni najbrži da reaguju na crvene zastavice upozorenja koje prezentuju pripadnici drugih grupa; one koje je prethodni režim označio nedopustivima.

Šta imamo kao rezultat? Ako promatramo bilo koju ex-jugoslovensku naciju, njene obje tretirane grupe – i etnički nacionalisti i kozmopolitski građani – će se veoma brzo usaglasiti o markerima nacionalizma u okvirima drugih nacija. U stvari, to je jedna od rijetkih stvari oko koje se slažu. (S obzirom da je tako, moguće je da će se pokušati na osnovu toga graditi neko buduće jedinstvo nacije. Možda Milanović već radi tako nešto.)

Da na kraju kratko prokomentarišemo i samoga Thompsona i njegovu muziku; nemam neku posebnu ambiciju po ovome pitanju jer je to kompleksna tema i mnogo toga je već rečeno. Ali evo, da pokušam dodati mali doprinos postojećoj raspravi.

Čuli ste pjesmu „Ako ne znaš šta je bilo“? Ako niste, evo par stihova.

Jel moguće da ste zaspali na straži
Zakletva barjaku da više ne važi
Jel moguće da ste zavezali oči
I ne čujete tuđe korake u noći.

Mislim da je ovo mnogo zanimljivije za analizu nego „očigledni“ nacionalistički ispadi koji se u vezi Thompsonovih pjesama ističu. Insistiranje na budnosti i strahu paralelno sa mirnodopskim, građanskim životom je karakteristično za našu tradiciju. Ne samo onu davnu nego i relativno novu. Mislim na onu koja je najbolje iskazana kroz Titovu uputu: Živjet ćemo kao da će stotinu godina biti mir, a spremati se kao da će sutra biti rat.

Neko će reći da je to realno ljudsko stanje jer opasnost uvijek vreba, a neko drugi da je to šizofreno jer se u isto vrijeme – eksplicitno se kaže – živi i rat i mir.

I jedni i drugi su u pravu, ali i jedni i drugi očigledno pretjeruju i pokušavaju navesti vodu na svoj mlin.

Što se prvih tiče, akcentiranje specifičnih opasnosti koju mogu učiniti susjedne vojske („tuđi koraci u noći“) u današnjoj je Hrvatskoj ozbiljno pretjerivanje. Neuporedivo je veća mogućnost da čovjeka udari auto nego da će ga vojska susjedne nacije ugroziti.

Ipak, treba primijetiti da je ideja opasnosti od drugih i drugačijih, na nekom nivou, ma kako malom, uvijek prisutna u ljudskoj svijesti. (Dario Brazza-Pridvorac, zanemareni teretičar nacionalizma, svojevremeno je iznio odlično zapažanje da teorija nacionalizma kao malo koja teorija objašnjava aktuelni momenat ljudskog stanja.)

Ipak, ovdje se radi o različitim akcentiranjima ljudskih strahova, ne o binarnim opredjeljenima. Nije slučajno da Thompson ima prođu s ovakvim stihovima – u drugim zemljama, onima koje imaju drukčiju tradiciju, drukčije se izlazi na kraj sa strahovima vezanima za drugog i drukčijeg.

Ono što je također važno primijetiti i što gospođa s početka teksta dijelom i slučajno pogađa je to da se dvije tretirane grupe lako mogu izmiješati. U stvari one su već izmiješane uronjenošću u javno mnijenje jedne države i redovno obnavljanje nacionalističkoga diskursa. Opcije su već zadate. U vanrednim okolnostima ljudi koji su kontra Thompsona mogu početi razmišljati slično kao on. Ne zna se tačno gdje je njihova crvena linija i gdje grupna neuroza počinje.

Faris Čengić, Prometej.ba