Priznajem poraz, Adolfe, i prepuštam ti narod na korištenje, tako Milorad Pejić započinje pjesmu Primopredaja vlasti, objavljenu na stranici Ajfelov most Miljenka Jergovića. Naravno, nepotrebno je objašnjavati na kojeg Adolfa misli pjesnik u ovom uvodnom stihu, ali pjesma otvara pitanja do koje mjere i na koje sve načine su obnovljeni filofašistički narativi u našem vremenu. I sam sam, u strepnji pred nadolazećim užasima koji su se naslućivali nakon genocida u Gazi, sačinio poetski portret najmoćnijeg političara svijeta Donalda Trampa u pjesmi, objavljenoj početkom prošle godine na portalu Prometej, koju će kasnije prenijeti Magazin plus. Dakle, poezija je u svojoj emocionalnoj dubini i etičkoj gesti konstatirala prijelom koji se dogodio u našem dobu koje je stvorilo novi militaristički svijet. To je svijet maksimalne paranoje i fobije od drugih koje služe kao pokriće za novu utrku u naoružavanju. Rat u Ukrajini samo je ogolio rasulo liberalne ideologije i vučiju prirodu neoliberalnog poretka. Unipolarni svijet se raspao, a na njegovo mjesto stupio je multipolarni u kojem SAD prvo gurnu Ukrajinu u rat, tražeći od nje da pristupi NATO paktu, a potom predvođene vođom ništavila, tj. Trampom nametnu Zelenskom sistemsku pljačku ukrajinskog bogatstva. Uz to, SAD narede podizanje stope BDP za naoružanje svim članicama pomenute vojne organizacije i medijski porobe stanovništvo zapada rusofobijom, strahovima od tobožnjeg kineskog ulaska u zapadne domove, da bi na tim osnovama razvile snažnu konzervativnu ideologiju s jasno izraženim rasističkim crtama i jakim militarizmom.

Drugim riječima, Tramp je imperijalnu prirodu američkog političkog sistema doveo do vrhunca, vidjevši da je okružen evropskim ulizicama i poslušnicima, bijedom evropskog birokratskog aparata čiji mozak je baždaren na birokratske propise i militarističku ideološku viziju. Evropska unija je ideološki i politički kapitulirala pred čovjekom koji u javnom prostoru pokazuje znakove iracionalnosti, čak ludila, krvoločne žeđi za manipulacijom i nametanjem sile kao osnovnog principa na kojem će se temeljiti čovječanstvo. To zlo lice Trampove politike i imperijalnog sistema SAD-a, ali i NATO pakta razotkrilo se otvorenom podrškom izraelskom genocidu nad Palestincima u Gazi, a u Netanjahuovoj cionističkoj ideologiji trijumfirao je najgori tip militarizma i nacionalizma, nova mrzilačka politička praksa koja je u maksimalnoj mjeri homogeniziralna jevrejsku naciju. Cionizam ubijanjem palestinske djece i genocidom u Gazi u potpunosti je uništio simbolički i moralni kapital Holokausta iz Drugog svjetskog rata. Netanjuhuov cionistički san o Velikom Izraelu po svemu podsjeća na Hitlerov san o Velikoj Njemačkoj, dok Hitlerovo istrebljivanje Jevreja i drugih naroda u koncentracionim logorima liči na Netanjahuovo istrebljivanje Palestinaca.

Da, ideološko zlo je pobijedio tamo gdje se to najmanje očekivalo, i to ne oružjem, ne vojnom silom, ne kulturom, nego mrzilačkom politikom kojom je zaslijepljen militaristički Izrael. Pri tom, zapadani svijet je uveo medijsku cenzuru, pa je svaka kritika Netanjahuove genocidne politike proglašavana antisemitizmom, a na univerzitetima je na najstroži način zabranjeno voditi bilo kakvu raspravu o cionizmu. Akademska zajednica je cenzurom trebala biti pretvorena u osobeno mentalno roblje koje će proizvoditi naracije za Netanjahuove i Trampove ideologije. Rasizam iz Trampovog ovalnog ureda izašao je na ulice američkih gradova i legalizirao ubistva imigranata, čak i američkih građana. Nebijelci su manje vrijedni, zbog toga je potrebno protjerati sve imigrante iz SAD-a, uz primjenu najjače moguće sile. Da, poetski kreiran Adolf iz Pejićeve pjesme pobijedio je u takvim narativima i političkim praksama, a evropske lutke na Trampovom koncu igrale su svoje unaprijed dodijeljene uloge.

Ta pokornost evropskog birokratskog, militarističkog polusvijeta volji najgoreg od svih vođa današnjice ide dotle da moraju prestati uvoziti jeftini ruski plin, a preći na skupi ukapljeni američki, baš kao što će se pokoriti političkom đavoljem dvojcu Netanjahu–Tramp u sadašnjoj agresiji na Iran. Tu se, zapravo, ne zna gdje počinje jedan a završava drugi, jesu li to dvije glave u istoj ideološkoj matrici i istoj suludoj ratnozločinačkoj politici. Onoj politici koja ubija djevojčice u školi, nedužne civile po iranskim gradovima i nemilosrdno ruši sve pred sobom.

Nakon što je porobio Vencuelu i uhapsio predsjednika Madura, te ovladao venecuelanskim rezrvama nafte, najvećim na svijetu, Trampu se prohtjelo da to učini i sa iranskim. Činjenica da npr. Kina uvozi 14% nafte iz Irana ili 4% iz Venecuele dovoljno govori o tome šta je cilj dvoglave aždahe koja napada Iran.

Izlišno je, čak glupo danas se pozivati na međunarodno pravo ako je moguće uhapsiti predsjednika tuđe, suverene države (Madura), ubiti vrhovnog vjerskog vođu druge (ajatolaha Hamneia) i iznad svega odobriti i počiniti genocid. Pravo je ukinuto, a vojna sila je postala vrhunaravni zakon međunarodnih odnosa. Jadno je i licemjerno ako to odobravaju evropske ili ma koje druge političke kreature.

Surovom agresijom na Iran dvoglava politička aždaha demaskirala je sve što je mogla. Iza svih njenih maski, tobožnje brige za demokratiju u Iranu, straha od toga da će ova država napraviti atomsku bombu, ili neke druge sulude ideološke naracije – stoji samo goli militaristički interes: uništiti Iran i ovladati njegovim prirodnim resursima.

Daleko od toga da treba podržavati teokratski sistem vlasti u Iranu. Teška je to i mučna vjerska diktatura. Ali, ako se zna da su SAD pod parolom demokratizacije uništile mnogobrojne države, kao npr. Libiju, Siriju, Afganistan, Irak itd. i na vlast dovele najgore moguće režime, čak ratne zločince, onda je jasno da cilj nije demokratija nego poslušnost američkoj političkoj volji i interesima. SAD su u arapske zemlje instalirale vlasti koje ugnjetavaju vlastite građane u ime američkih interesa. Svi ti režimi danas su vojni saveznici Trampa i Netanjuha i svi su šutke prešli preko genocida u Gazi. Arapski svijet je ujedinjen oko američko-izraelskih interesa, dotle da čak ni dječija smrt ni najmanje ne dotiče savjest arapskih režimskih vođa. Paradoks da je npr. Saudijska Arabija kao najrigidnija vjerska diktatura prihvatljiva tobožnjem demokratskom zapadu, a Iran nije – ogoljava svu moralnu i političku bijedu na kojoj postoji američko-izraelska imperijalna ideologija. Evropska jadna birokratija i ogavni arapski režimi postaju na taj način ne samo saveznicima u uništavanju i minimuma međunarodnog prava, već i grobarima ideje humanizma i mira u koje se čovječanstvo zaklinjalo nakon Drugog svjetskog rata. Taj mrtvi svijet kozmopolitizma, humanizma, hipi pokreta, antimilitarizma čeka svoje uskrsnuće u protestima građana po svjetskim gradovima protiv cionizma, genocida nad Palestincima i sadašnje agresije na Iran.

Ali, u današnjem ratu ma kolikom silom raspolagala dvoglava politička aždaha, Iran do sada nije slomljen. Naprotiv. To kako je ova zemlja uzvratila na agresiju, nakon što joj je poubijano vođstvo, naprosto je iznenadilo čitav svijet. Iran je probio izraelsku gvozdenu kupolu još ranije, u tzv. Dvanestodnevnom ratu, a sada je na ogromnu vojnu silu odgovorio dosta efikasno. Tramp i Netanjahu očito nisu na to računali, a njihovi planovi o brzom padu iranske vlasti su se očito izjalovili. Rat raketama, avijacijom, dronovima i drugim ubilačkim sredstvima pokazao je da je Iran, uprkos svim sankcijama uspio razviti veoma sofisticirana oružja. Otvorivši pregovore sa Trampom, Iranci su pokazali da im nije cilj proizvesti atomsku bombu. A Tramp i Netanjahu ih napadaju usred tih pregovora.

Ono što je u ovom trenutku jasno, dvoglava politička aždaha ne može brzo završiti svoju agresiju na Iran. Regionalni rat Iranci su vrlo vješto prenijeli na globalni ekonomski plan zatvarajući u Persijskom zalivu Hormuški tjesnac za sve tankere koji prevoze naftu. Kroz njega prolazi prema svim relevantnim pokazateljima 35% svjetske pomorske pošiljke nafte i 20% nafte od ukupne količine kojom se trguje u svijetu. Zato ga Američka Uprava za energetske informacije (EIA) opisuje kao „najvažniju svjetsku tranzitnu tačku za naftu“, ali i plin.

Na taj način Iran je otvorio problem buduće svjetske eneregetske i ekonomske krize. Prema nekim procjenama nafta bi u narednom periodu, pogotovo ako rat duže potraje, mogla poskupjeti čak i za 200% do 300%. A to bi značilo slom svjetske ekonomije. U tom svjetlu treba i gledati Trampovo podjarmljivanje Venecuele, jer SAD neće trpjeti ovaj naftni udar. Ali tržišta nafte i plina su potpuno poremećena, pa njihove cijene iz dana u dan neprestano variraju. Drugim riječima, napadom na Iran, Tramp i Netanjahu ugrozili su čitav svijet. Cijenu njihovih ubilačkih odluka plaćat će svi stanovnici planete, što, naravno, može rezultirati globalnom pobunom protiv dvoglave političke aždahe.

A šta ta aždaha može učiniti u Iranu. Osim dalekometnog raketnog uništavanja i ubijanja, te avionskog bombardovanja, ona po svemu sudeći ne smije pješadijom ući na iransko tlo. Zato pokušava na sve načine izazvati unutrašnje pobune u zemlji. Opet SAD, kao npr. u slučaju Sirije, nastoji obmanuti Kurde, ali i druge iranske etničke manjine. Drugim riječima, sve radi da izazove građanski rat u Iranu.

U ovom trenutku, nemoguće je sa sigurnošću predvidjeti hoće li u tome i uspjeti.

No, vratimo se na početak teksta. Adolfe, nećeš pobijediti, jer pobuna je ljudska obaveza, način da se spasimo od sigurne propasti. Sveta pobuna.


Enver Kazaz, Prometej.ba