Trojka je vrhunski osmišljenom inicijativom Sabine Ćudić raskinula koaliciju sa SNSD-om Milorada Dodika na državnoj razini vlasti. Ta vijest je prije nekoliko dana šokirala javnost u BiH i potpuno iznenadila autoritarnog vladara iz RS-a, koji skoro dvije decenije ovaj entitet i cjelokupnu BiH drži kao taoce svoje proruski orijentirane secesionističke politike. Niko do sada nije udario takav politički šamar Dodiku. On je bio neupitni vođa koji je zakočio BiH na evropskom putu, nastojao u maksimalnoj mjeri podržaviti RS i stvoriti putinovsko krizno žarište u mekom trbuhu Evrope. Zbog toga je i dobio jake sankcije SAD-a i izolaciju na međunardonom planu. Tim sankcijama slomljenja je njegova enormna finansijska moć, a krug njegovih saradnika i firmi pod njihovom kontrolom dovedeni su u ćorsokak. RS je u međuvremenu doživjela veliku finansijsku krizu, neodrživ entitetski budžet, snažni odliv stanovništva, baš kao i cijela BiH, a očekuje je i energetska kriza koja bi mogla slomiti ovaj entitet. Izlaz iz toga Dodik nije vidio u promjeni svoje ideološke matrice i političke filozofije, već u stalnom jačanju svoje autoritarnosti i držanju stanovništva u mentalnom ropstvu srpskog nacionalizma. Sve je u tom entitetu bilo pod njegovom političkom kontrolom, a promjenama Zakona o kleveti maksimalno je sužen prostor slobode i kritičkog mišljenja u RS-u. Na taj način ovaj entitet je pretvoren u Dodikov politički kazamat.

Trojka je uprkos takvom Dodiku i njegovom savezniku Draganu Čoviću, gospodaru hrvatskog političkog polja u BiH, uspjela pokrenuti evropski put zemlje i napornim pregovorima ostvariti maksimalnu političku dobit iz teške koalicije sa SNSD-om i HDZ-om. Kad je uvidio da Trojka ne odustaje od svojih političkih ciljeva, Dodik je potpuno zakočio daljnji napredak na evropskom putu i mogućnost otvaranja pregovora o članstvu BiH u EU. Bilo je to potpuno ispunjenje Putinovih političkih ciljeva prema kojima je trebalo stvoriti najveće moguće krizno žarište, s prijetnjom ozbiljnijih sukoba u zemlji.

Trojka je, dakle, bila prinuđena da raskine koaliciju s vlastodršcem iz Laktaša. Za razliku od SDA i njenog lidera Bakira Izetbegovića, koji je bio stalni Dodikov politički saveznik i sluga, lideri Trojke odbili su takvu politiku i radikalno promijenili političku filozofiju. Naime, inicijativa Sabine Ćudić je na politički horizont donijela novu filozofiju prema kojoj cilj vlasti nije lična korist ili zadovoljavanje partijskih interesa, već opšte dobro građana BiH, bez obzira na njihovu nacionalnu ili entitetsku pripadnost. To je značilo raskid s dosadašnjom političkom praksom SDA i DF-a koji su radi vlasti služili Dodikovoj političkoj volji. Istodobno, inicijativa Sabine Ćudić je u Trojci odlično razrađena i pretvorena u precizan plan. Prvi rezultat tog plana je faktor iznenađenja, jer niko nije očekivao takav politički potez koji je dobro sakriven od političkih protivnika, prije svega obavještajnog podzemlja stacioniranog u medijima pod kontrolom Željka Komšića, Bakira Izetbegovića, Milorada Dodika i Dragana Čovića. Uz faktor iznenađenja vješt posao je urađen i sa opozicijom iz RS-a: SDS-om, PDP-om i Vukanovićevom stranakom. Treći rezultat te inicijative je ponovno sjedinjavanje Trojke oko istog cilja – napretka zemlje. Na toj osnovi stvoren je dosta čvrst politički blok između Trojke i opozicije iz RS-a, a onda je Dodik udaren do kraja. Ono za šta nikad nisu imali hrabrosti Izetbegović i Komšić, uradili su Trojkaši i povukli najbolji i najhrabriji potez u bosanskohercegovačkoj politici od rata na ovamo. Drugim riječima, udaren je najveći unutrašnji neprijatelj BiH, Milorad Dodik, koji je izgledao svemoguć, nedodirljiv i apsolutni gospodar političke sadašnjosti i budućnosti države.

Trojkin potez je uz to veoma racionalan. Naime, ona je bila u poziciji da ostankom u koaliciji sa Dodikom drži zemlju u blokadi, jer je Dodik sam sebe razotkrio izjavivši da neće u EU, stoga što članstvom u toj organizaciji tobože nestaje RS. Ostanak u koaliciji s proruskim i antievropskim Dodikom značio bi ne samo blokadu zemlje, već i širenje sveopćeg beznađa u kojem živimo nakon pada Aprilskog paketa ustavnih promjena. To beznađe otjeralo je mlade ljude iz zemlje, unazadilo društvenu energiju i devastiralo društvo. BiH je do dolaska Trojke na vlast bila zakočena država i propalo podijeljeno društvo. Raskidom koalicije s Dodikom otvorila se nada da Trojka i opozicija iz RS-a mogu otkočiti državu i krenuti u obnovu transetničkih društvenih vrijednosti. To je ogroman dobitak i za državu i za podijeljeno društvo. Iz bosanskohercegovačke baruštine nikla je nova nada.

Na drugoj strani, Trojka je bila prisiljena da bira između dva oblika blokade države. Prvi je jaki, institucionalno moćan u kojem bi Dodik ostankom u vlasti imao bezbroj mehanizama za blokadu evropskog puta BiH. U drugom, on je, nakon gubitka četvrtog delegata u Domu naroda (zbog kojeg je, uzgred budi rečeno, Trojka i bila prisiljena ući u koaliciju s njim) sveden samo na jedan oblik blokade – nedolazak njegova tri delegata na sjednice Doma naroda i time zaustavljanje nužnih političkih promjena i usvajanje novih zakona potrebnih za otvaranje pregovora sa EU. A to znači da je ovim potezom ukinut svemoćni Dodik, a dobijen Dodik, koji će biti prisljen da moli Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića za svoj spas. Na toj osnovi Dodik nije samo udaren, nego i politički ponižen. Međutim, u ovom drugom tipu blokade Dodik ima elemente za otvaranje krize vlasti na državnoj razini. No, ta kriza je otvorena već ranije, njegovim potezima koji su zaustavili napredak zemlje na evropskom putu. To znači da Trojka ne gubi ništa, već samo dobija na snazi. Udružena sa opozicijom iz RS-a ona dobija prohodan Predstavnički dom u Parlamentu BiH, čime se potpuno pred međunarodnom zajednicom osvjetljava Dodik kao jedini neprijatelj zemlje. A to će značiti njegovu daljnju izolaciju na međunarodnom planu i još više ukazati na činjenicu da je on običan Putinov izvođač radova u regiji.

Trojkin potez, nadalje, oslobodio je opoziciju iz RS-a iz Dodikovih ubilačkih kandži. Ona je veoma hrabro u svojim izjavama i glasanjem u Predstavničkom domu pokazala da je za evropsku BiH. To omogućuje i ozdravljenje politike u ovom entitetu, ali nagovještava i moguću ideološku polarizaciju. Kandže Dodikovog srpskog nacionalizma nisu više do kraja zarivene u tijelo opozicije i ona iz položaja Dodikovog taoca izlazi u slobodu sklapanjem moguće koalicije s Trojkom. A to bi značilo veliki dobitak i za RS i za ukupnu BiH.

Naredni pozitivan aspekt inicijative Ćudić i poteza Trojke jeste dodatno osvjetljavanje pozicije Dragana Čovića. On je, naime, prisiljen da bira između proruskog Dodika i proevropske opozije iz RS-a, te Trojke. Ako odabere Dodika, Čović će podvrditi da je u savezništvu s njim napustio evropski put BiH, te omogućio jačanje ruskog uticaja u regiji. Ako, pak, odabere Trojku i opoziciju iz RS-a, BiH će dobiti snažan proevropski politički blok. Na Čoviću je na taj način presudna odluka. Njegov izbor Dodika značio bi odbacivanje zapadnih sila, ali i gotovo izvjesnu izolaciju na međunarodnom planu, te vjerovatni sukob sa premijerom Hrvatske Andrejem Plenkovićem. To nije nimalo ugodna pozicija za Čovića. Naprotiv.

Na koncu, još je jedan, možda i ključni, aspekt Trojkinog poteza. On se svodi na Bakira Izetbegovića, starog Dodikovog saveznika. Iz jučerašnjeg Dodikovog intervjua datog Senadu Hadžifejzoviću saznali smo da je on u kontaktu sa Izetbegovićem, što iole upućenijeg poznavatelja ovdašnjih političkih prilika nije nimalo iznenadilo. Dodik je hvalio bračni par Izetbegović, iz čega možemo slobodno zaključiti da su on i Izetbegovići dogovarali način da zajednički sklope vlast na državnom nivou i u nju pozovu Dragana Čovića. Međutim, takva mogućnost traži još jednog partnera, NES ili DF, jer je Izetbegoviću za takav potez potreba entitetska većina koju sama SDA nema. Nije teško pretpostaviti da bi Željko Komšić jedva dočekao da uđe u vlast, ali tu je HDZ koji ga nikako ne želi. Znači, ostaje samo NES kao mogući Izetbegovićev saveznik. Ako pokuša spasiti Dodika, a vjerovatno hoće, bračni par Izetbegović će uništiti sve šanse za napredak BiH na evropskom putu i ozdravljenje ovdašnjeg podijeljenog društva te njegovo daljnje zarobljavanje u kandže Dodikovog nacionalizma. Izetbegovićev klijentizam, nepotizam i stvaranje tajkunske elite ukazuju na to da je on lažni patriota, baš kao i Željko Komšić. Njima je patriotizam tek paraola koja služi kao maska da bi se došlo na vlast i išlo naruku uskom krugu tajkuna. Takav patriotizam uništava BiH i drži je zakočenom državom od rata do danas. To je trideset propalih godina i strmoglavljivanje u beznađe kojemu se ne vidi dno. Ako bude spašavao Dodika, Izebegović i SDA će se potpuno razotkriti i pokazati da im nije stalo do napretka zemlje, već samo do moći i vlasti. Sve maske s njegove kriminogene stranke će pasti, a ona će se pokazati ne kao nacionalna, već antibošnjačka i antibosanska politička organizacija.

Zbog toga, vjerovatni scenarij spašavanja Dodika može biti izveden samo na sljedeći način: Dodik blokadom rada Doma naroda produbljuje krizu do te mjere da Izetbegoviću omogući manevarski prostor za akciju. A to će značiti pokretanje medijskog i paraobavještajnog aparata koji će još jače nego do sada demonizirati Trojku, a potom nagovještavati ulazak u vlast Bakira Izetbegovića na državnoj razini kao spasitelja koji BiH čupa iz krize. To je scenario koji nije teško pretpostaviti. Izetbegovićeva politička laž traje decenijama, zašto ne bi bila nastavljena bacanjem pojasa za spasavanje savezniku Dodiku? No, taj scenarij ima jedan ogroman nedostatak. Naime, on će pred masama i vjernim glasačkim tijelom pokazati da je Izetbegović veliki politički lažov. Pitanje je da li se Izetbegović može spasiti od toga i hoće li još jednom ući u političku povijest beščašća, u koju se odavno nastanio. Ali, ovoga puta bez šanse da se zakloni iza bilo kakve maske.

Vratimo se na kraju na inicijativu Sabine Ćudić i Trojkin raskid koalicije s Dodikom. I jedno i drugo pokazuje da je za dobru politiku potrebna hrabrost, poštenje, mudrost i dobra strategija, ali i velika politička obrazovanost i iskustvo. Takvi potezi vraćaju nadu da je moguć moral u politici, ali ne samo on. Jer, za ostvarenje političke moralnosti potrebno je znanje, upućenost kako u domaću tako i u međunarodnu politiku. Trojka je svojim raskidom koalicije s Dodikom izvela i međunarodnu zajednicu na scenu. Ako ona bude kalkulisala u sadašnjim trenucima političkog preokreta u BiH, onda će načiniti strašnu političku grešku. Do sada je birokratskom politikom prema ovoj zemlji stalno griješila i otvarala prostor za ruski uticaj. Sada ima šansu da tu grešku ispravi.


Enver Kazaz, Prometej.ba