Jer trs je njihov od sodomskog trsa

i od vinograda gomorskih;

grožđe im je grožđe otrovno,

grozdovi im grozdovi gorčine;

Ponovljeni zakon, 32:32

Citrullus colocynthis latinski je naziv za biljku koja raste pretežno na području Levanta i u Nubiji. Na našem jeziku postoje dva naziva za ovu biljku: generičnikolocint i manje generična, no ne baš upečatljiva,divlja povijuša. Na arapskom jeziku, doduše, u čijem govornom području ona raste, postoji više, mogli bismo reći – poetičnijih – nadimaka.Handal(arap. حنظل) je uobičajeni i formalni naziv, mada se ona nalazi i pod imenima “sodomski trs”, “gorka jabuka”, “gorki krastavac” ili “divlja tikva”.

Divlja povijuša biljka je koja raste u pretežno pjeskovitom, suhom tlu, počesto od 5.0 do 7.8 na pH skali, te može pretrpjeti duge suše, u područjima gdje padne od 250 do 1500 milimetara kiše godišnje. Loza joj je duga otprilike 2.5 do 3 metra. Glavni korijen joj je dugačak i utvrđen u tlo. Jedna loza može proizvesti do 30 plodova. Kad je se poreže, ponovno izraste. U istom je rodu sa lubenicom, na koju voćka divlje povijuše djelomično i podsjeća. Unatoč tome, prečnik voćke je samo od 5 do 10 centimetara. Ukus joj je gorak, sadrži kukurbitacin i stoga se smatra otrovnom za konzumaciju.

Jedino šta se redovno konzumira od povijače jeste sjeme, koje su Beduini ponekad znali koristiti za hljeb. No, od sjemena se najviše pravi sapun. Više upotrebe ima u medicini. Njen prah znao se koristiti kao puder kojim se mazala gaza za ranjenike, a ponekad se mogu od nje praviti i tablete za kašalj. U Palestini se često koristila za liječenje svraba i zatvora, te kod stoke i peradi upale u postnatalnom periodu. U Bibliji, preciznije u Knjizi o ponovljenom zakonu, spominje se “sodomski trs”, biljka koja je, unatoč tome što je oku privlačna, gorkog okusa. Smatra se da je upravo divlja povijuša ta biljka koja se spominje u toj knjizi.

Divlja povijuša, Citrullus colocynthis/Foto: Wikipedia


Čitaocu ovog teksta naizgled je ovo neobičan početak, pogotovo jer autor piše o biljci koja ne raste na našem tlu niti je vezan za teme koje nas oblikuju u današnjici. No, jedino šta autor može garantovati jeste da se nastavi čitati, i to prvenstveno iz dva razloga. Prvi od njih jeste taj što će se, u nastavku teksta, očitovati relevantnost uvoda, pogotovo jer se tiče teme koja je sve aktuelnija, i to pogotovo danas. Drugi je razlog taj što, unatoč svemu onome šta ste pročitali, ovo nije tekst o divljoj povijuši.

⁂

Naji al-Ali je imao svega deset godina kada je otpočela Nakba, etničko čišćenje Palestine od njenog autohtonog naroda vođeno rukom cionističkih i kasnije izraelskih vojnih formacija. Jedino šta se zna o njegovom djetinstvu je da je rođen oko 1938. godine u selu al-Shajara, u Galileji. U tačno desetoj godini života njegova porodica je protjerana, i smjestili su se u izbjeglički kamp Ain al-Hilweh, kraj Saide u Libanu. U međuvremenu, al-Shajara je doživjela sudbinu većine palestinskih sela, od nje ostavši samo ruševine i zemljište za izraelsko naselje u blizini.

U izbjeglištvu je al-Ali završio osnovno i srednje obrazovanje, te je dvije godine u Saudijskoj Arabiji radio kao automehaničar. Već od ranih dvadesetih je bio politički aktivan, tako što se pridružio Arapskom nacionalnom pokretu, kojeg je vodio budući palestinski revolucionar George Habash, 1959. No, tu se javlja i njegova tendencija da kritikuje i arapske lidere pored izraelske okupacije, zbog čega je samo u prvoj godini svog članstva izbačen čak četiri puta. Čak je i, tokom studija na Libanskoj akademiji likovnih umjetnosti, bio zatvoren zbog političkih stavova.

Ujedno s političkim aktivizmom, započeo je i rad u medijima, pretežno kao karikaturist. Radeći za časopisAl-Hurriya, palestinski književnik Ghassan Kanafani 1961. je zapazio nekoliko al-Alijevih karikatura pri posjeti kampu Ain al-Hilweh, nakon čega će mu i prvi put biti objavljena djela. Kroz svoju skoro trodecenijsku karijeru, al-Ali će objaviti 40 hiljada karikatura i stripova, pretežno za časopise iz arapskih zemalja, ponajviše Libana i Kuvajta, i sakupiti materijala za tri kompilacije karikatura, postajući pritom jedan od najpoznatijih i najvećih arapskih karikaturista.

Većina njegovih radova bavila se kritikom izraelske okupacije Palestine, no također je kritikovala i arapske režime i njihove vladare, rijetko kad štedeći i palestinsko političko vodstvo, zbog čega je više puta bio hapšen i protjerivan. 1982. bio je u izraelskom pritvoru za vrijeme izraelske okupacije Libana, nakon čega je odselio u Kuvajt, strahujući za svoj život. I Kuvajt će ga protjerati 1985. zbog političkog pritiska kojeg je vršila susjedna Saudijska Arabija, no još će uvijek ostati zaposlenik kuvajtskog časopisa Al Qabas, sada u londonskom egzilu.

⁂

Preko umjetnosti, mnogi su pokušali ispričati priče Palestinaca, bili oni u okupiranoj Palestini ili u izbjeglištvu. Ghassan Kanafani, već pomenut u tekstu, zasigurno je jedan od najvećih prozaista u palestinskom izbjeglištvu, od kojeg možemo izdvojiti niz zbirki kratkih priča. O Mahmoudu Darwishu, legendarnom palestinskom pjesniku, znamo svi. Nije to samo u književnoj sferi: Zeinab Shaath je daleke 1970. objavila muzičku numeruThe Urgent Call for Palestine, podsjećajući pritom na hitove svog američkog pandana Joan Baez. I likovna umjetnost je proizvela svoje reprezentativce, kao što je nedavno-preminuli Sliman Mansour. Unatoč tome, jedno će umjetničko djelo ostati zapamćeno kao simbol palestinskih izbjeglica, te na kraju i generalne borbe čovječanstva protiv nepravde.

Kuvajtski časopis Al-Seyasah objavio je 13. juna 1969. karikaturu bosonogog dječačića niskog rasta, oskudne kose i zakrpljene odjeće. Teško je na Internetu, ili bilo gdje, pronaći ijedan od ranijih prikaza ovog dječaka, i to s razlogom. Od 1973, kada je otpočeo i završio tzv. “jomkipurski rat”, za stalno će leđa okrenuti publici, često sklopljenih ruku. Unatoč tome što je, kao i na većini crteža na kojima se ovaj lik pojavljuje, primarno posmatrač neke odvijajuće radnje, on će postati najpoznatiji lik koji je niknuo iz pera Najia al-Alija.

Handala(arap. حنظلة), kako se ta figura zove, ime je dobio po handalu, divljoj povijuši, biljci koja je endemska vrsta u Palestini, privlačnog izgleda no gorkog okusa, duboko ukorijenjena u suho tlo i sposobna obnoviti se svaki put kada ju se presiječe. Bose noge i zakrpljena odjeća, al-Ali je tvrdio, “simboliziraju odanost siromašnim slojevima društva”. Njegov stas, okrenuta leđa i ruke prekrižene iza njih, bile su odgovor onome šta je al-Ali nazvao “rješenjima nuđenim nam na američki način”, kao i “simbol otpora svim negativnim strujama koje su zadesile naš region”.

Kao lik u al-Alijevim karikaturama, Handala je često pasivan posmatrač nepravde koja se pred njim dešava, od izraelske uzurpacije i eksploatacije palestinskih domova i resursa do krvavog gušenja palestinskog otpora. To je bio stilski odabir autora, koji je htio naglasiti, između ostalog, bespomoćno stanje u kojem su se nalazili Palestinci. No, pored toga, al-Ali se pridržavao doktrine nenasilnog palestinskog otpora prema izraelskoj okupaciji, to jeste sumuda (ar. صمود – ustrajnost, mada bi se na naš jezik to moglo i prevesti kao “inat”). Doduše, nakon hapšenja i pritvora što su ih izvele izraelske okupacione vlasti za vrijeme rata u Libanu, al-Ali će prikazati Handalu kao stvarnog aktera u svojim karikaturama, nerijetko učestvujući u kamenovanju izraelskih vojnika.

⁂

Al-Ali se protivio bilo kakvom rješenju koje ne bi palestinskom narodu priznalo pravo na svoje zemljište i domovinu. Također je u svoje vrijeme bio i kritičar arapskog svijeta, prvenstveno arapskih lidera, time što je naglašavao patnju malog čovjeka. Stoga nije ni u kakvoj formi crtao karikature poznatih ličnosti niti političara, kao što je bio običaj kod njegovih kolega-karikaturista, već isključivo figure zemljoradnika, radnika i izbjeglica sa jedne strane, odnosno izraelskih vojnika sa druge. Njegova borba bila je također klasna, pored antikolonijalne. “Sve gledam kroz prizmu klase”, tvrdio je, “zato moje karikature zauzimaju takvu formu. Ono šta je važno jeste da opisujem stvarne situacije i dešavanja, a ne da karikiram predsjednike i lidere država”.The Guardian je 1984. godine tada već višestruko nagrađivanog autora nazvao “najbližoj stvari koja se može nazvati arapskim javnim mnijenjem”.

Handala na muralu u selu Bil’in na Zapadnoj obali/ Foto: Palobserver/Wikicommons

Unatoč tome što jejedan od primarnih nacionalnih simbola Palestine, jednostavan, ali opet upečatljiv, umjetnički stil kojim je Handala prikazan u svim svojim pojavljivanjima čini ga univerzalnim znakom otpora. Kao primjer: 2009. godine korištena je njegova figura kaoweb simbol Zelenog pokreta u Iranu. To samo potvrđuje i internacionalni karakter Handale, o kojem je njegov autor izrekao sljedeće riječi: “… (Handala) je bio igla na kompasu koja je pokazivala prema Palestini. Nije to samo Palestina kao geografska regija, već Palestina u svom humanitarnom smislu – simbol pravde, bila ona u Egiptu, Vijetnamu ili Južnoj Africi.”

Na kraju, Handala počesto služi i kao potpis, ali i autobiografski umetak al-Alija. Handala ima deset godina, baš onoliko koliko je al-Ali imao kada je protjeran sa porodicom u Nakbi. Kao što je autor tvrdio: “Handala je stvoren kao desetogodišnjak i kao takav će ostati. U svojoj desetoj godini napustio sam ja svoju domovinu. Kada se Handala vrati, vratit će se kao desetogodišnjak, i tek onda će početi odrastati.”

⁂

22. jula 1987, dok je u londonskom egzilu radio za internacionalno izdanje kuvajtskih novinaAl Qabas, nepoznati atentator je upucao al-Alija u vrat i leđa. Nakon bivanja u komi punih pet sedmica, umro je 27. augusta. Jedan od samo nekolicine poznatih osumnjičenih za ubistvo al-Alija bio je Ismail Sowan, inače student na Univerzitetu u Hullu palestinskog porijekla. Iako je londonska policija prvobitno tvrdila da je Sowan bio član PLO-a, kojeg je al-Ali kritikovao redovno, daljnja istraga otkrila je da je Sowan ustvari bio dvojni agent Mossada, izraelske tajno-obavještajne službe. Mada je priznao da je radio kao agent Mossada, nije nikad priznao krivicu za ubistvo al-Alija. I dan-danas se ubistvo al-Alija tretira kao neriješen slučaj.

Čak i da kojim slučajem al-Ali nije ubijen, te da je doživio svoju osamdeset i devetu godinu u 2026. godini, nije sigurno da li bi se išta promijenilo za njega i njegov narod, pogotovo na bolje. U nizu ruševina i zarasloj travi, gdje je nekad bilo njegovo rodno selo Al-Shajara kojeg je bio primoran napustiti kao dijete, nema ništa osim novog zemljišta na kojem će država Izrael izgraditi naselje za nove pridošlice. Originalni vlasnici kuća posjeduju ključeve za ono čega više nema. Genocid u pojasu Gaze ne prestaje. Pogromi na Zapadnoj obali, posljednjem utočištu slobodnih Palestinaca na svojoj zemlji, sve su učestaliji i krvaviji. Izraelski okupator, koji je u drugom, “privremenom” domu al-Alija u Libanu prijetio 1982, prijeti ponovno, i izgleda da se ovaj put neće povući. Deseci hiljada palestinskih izbjeglica u jordanskim, libanskim i sirijskim kampovima neće, izgleda, dočekati povratak kućama.

Autor je u više navrata isticao pozu svog najpoznatijeg lika, preciznije to da javnosti neće okrenuti svoje lice sve dok se ne vrati u domovinu. Ni sam nije dočekao trenutak kada će se to desiti, a ne zna se da li ćemo i mi to doživjeti. Izraelska okupacija, poput zmije, guši žrtvu, a bilo kakav otpor samo tjera zmiju da stišće još jače. Povratak je već odavno san. Sanjati se može, pogotovo kad nema ništa drugo.

Adnan Bratić, Naratorijum.ba

Napomena:

Prenesno sa prijateljskog portala Naratorijum