Jučer ujutro, 3. januara 2026, Sjedinjene Američke Države izvršile su agresiju na Venezuelu. Najmanje sedam lokacija u zemlji bilo je meta američkih zračnih udara, nakon čega je Donald Trump na društvenoj mreži Truth Social preuzeo odgovornost za uhićenje predsjednika Nicolása Madura, tvrdeći da su njega i njegovu suprugu zarobile i iz Venezuele odvele američke vojne snage. Napadi su bili usmjereni na vojne baze, naftna polja i energetska središta.

Riječ je o snažnom imperijalističkom napadu na suverenu zemlju s ciljem promjene vlasti u njoj i kontrole njenih, prije svega, naftnih resursa koji spadaju među najveće na svijetu. Da bi prikrile stvarni cilj vojne agresije, Sjedinjene Države su konstruirale narativ o Venezueli kao „narko-državi“, navodno vođenoj tzv. Kartelom sunaca, s Madurom na čelu. To je poslužilo kao temelj za Trumpov nalog za Madurovo uhićenje kojemu je prethodilo raspisivanje nagrade od 50 milijuna dolara. Ovom agresijom režim u SAD-u nastoji poslati poruku cijeloj Latinskoj Americi o nužnosti pokoravanja njihovoj dominaciji.


I

Optužbe kojima se sjevernoamerička agresija u Venezueli pokušava legitimirati – od navodne „narko-države“ do kriminalizacije cijelog državnog vrha – gola su propaganda i služe isključivo kao ideološki paravan za otvoreni imperijalistički napad. Da se pritom ne radi ni o kakvoj borbi za demokraciju i borbi protiv trgovine drogom, nego o golom pitanju vlasništva i kontrole nad naftnim i drugim resursima, jučer je jasno i besramno priznao i američki potpredsjednik J. D. Vance, izjavivši da Venezuela „krade njihovu naftu“. U još besramnijem tonu istupio je i ministar obrane SAD-a Pete Hegseth kazavši da „Amerika može projicirati svoju volju bilo gdje i bilo kada“.

Otkako je Hugo Chávez došao na vlast u Venezueli u veljači 1999. godine, Sjedinjene Države opsjednute su ponovnim preuzimanjem kontrole nad ovom južnoameričkom državom. Razlog je, kako smo napomenuli, očit, a za njegovo provođenje bila je nužna promjena bolivarijanske vlasti. Chávez je govorio o socijalizmu, izražavao solidarnost s Kubom, odbacio sporazum o slobodnoj trgovinskoj zoni (FTAA) i poticao regionalnu suradnju izvan kontrole SAD-a, čime je u Latinskoj Americi ponovno otvorio prostor za vođenje kontrahegemonijske politike kako na domaćem tako i na međunarodnom planu.

Nakon Chávezove smrti pritisak nije prestao. Naprotiv, Bijela kuća je procijenila da je, u uvjetima slabosti i degeneracije vlasti koja nije nastavila započeti proces, te poraza progresivnih pokreta u regiji, došao idealan trenutak za konačni obračun s čavističkim pokretom. Tijekom Trumpova prvog mandata SAD su podržale pokušaj puča Juana Guaidóa 2019., a potom i paravojnu Operaciju Gideon iz Kolumbije. Istodobno su sankcije, ekonomska blokada i politička izolacija dodatno pogoršale ionako tešku socijalnu situaciju u Venezueli.

Sjedinjene Države, jasno, ovdje ne djeluju same. Imaju svoje domaće proksije i borce za tobožnju slobodu, kakvi su nedavna dobitnica Nobelove nagrade za mir koja podržava izraelski genocidni rat u Gazi, María Corina Machado ili ekstremno desni zastupnici i političari poput već spomenutog Juana Guaidóa ili Leopolda Lópeza. Izjave Maríje Corine Machado, trenutno vodeće figure venezuelanske oporbe, to razotkrivaju bez ikakve dvosmislenosti: ona otvoreno najavljuje potpunu privatizaciju industrije, protjerivanje države iz svih sektora i pretvaranje Venezuele u „najsjajniju investicijsku priliku“ za američke kompanije.

U tom smislu, američka politika prema Venezueli nije nikakav povijesni izuzetak niti rezultat Trumpove osobne nepredvidivosti (naročito s obzirom na to da je većini zastupnika Demokratske stranke u svemu ovome najveći problem to što Trump za napad nije zatražio dozvolu Kongresa). Ova imperijalistička epizoda savršeno se uklapa u dugu tradiciju Monroeve doktrine i imperijalne prakse SAD-a u Latinskoj Americi. Od Kube i Gvatemale, preko Čilea, Nikaragve i Paname, pa sve do Hondurasa i Bolivije, povijest ove regije (slično povijesti Bliskog Istoka) obilježena je državnim udarima, invazijama, blokadama i sankcijama koje su provodile i republikanske i demokratske administracije. Gotovo svaki pokušaj vođenja suverene i antiimperijalističke politike u Latinskoj Americi završio je istim obrascem: sankcije, destabilizacija, puč ili izravna agresija, a prije toga, kako je govorio Nixon: „ekonomija mora da vrišti“, misleći pritom na njeno potpuno uništavanje u latinoameričkim državama. Monroeva doktrina se, ogoljena do kraja, svodi na jednostavnu formulu: pokori se, poljubi me u guzicu ili ću ti razbiti glavu.


II

Okupirani entitet – Europska unija, u međuvremenu, o američkoj agresiji šuti. Gdje su Merz, Kaja Kallas, Ursula von der Leyen, Keir Starmer i druge pokorni poslušnici američkog imperijalizma da sada osude agresiju, kako su to svojedobno činili s osudom ruske agresije na Ukrajinu? Nema osuda, nema hitnih sjednica, nema dramatičnih izjava o „kršenju međunarodnog prava“. Vjerojatno su zauzeti traženjem oružja za masovno uništenje u Iraku. Europska unija, koja se inače kune u pravila, poredak i međunarodne norme, iznenada postaje nijema kada ih krši Washington.

Kažu da je satira umrla onog trenutka kada je Henry Kissinger dobio Nobelovu nagradu za mir. Od tada, umrla je još barem dvaput. Najprije onda kada je Javier Solana, osoba koja je napisala knjigu „50 razloga zašto reći ne NATO-u“, postala generalni sekretar NATO-a, a posljednji put vjerojatno jučer kada je ministarstvo vanjskih poslova Ukrajine „iznenađujuće“ podržalo sjevernoameričku invaziju na Venezuelu. Država koja svakodnevno poziva na poštivanje teritorijalnog integriteta i međunarodnog prava, bez imalo srama staje uz otvoreno bombardiranje druge zemlje.

Ako Sjedinjene Države bombardiraju Venezuelu i pritom jasno krše međunarodno pravo, hoće li Europska unija uvesti sankcije SAD-u kao što ih je uvela Rusiji? Hoće li suspendirati trgovinske sporazume sa agresorom? Hoće li zaplijeniti američku imovinu u Europi? Zabraniti američke i vlastite medije jer šire ratnu propagandu? Poslati vojnu pomoć i novac Venezueli da se brani? Povlačiti vlastite kompanije iz Sjedinjenih Država? Zatražiti procesuiranje Donalda Trumpa pred Međunarodnim kaznenim sudom?

Naravno da neće. I upravo u tom „naravno“ razotkriva se cijela farsa zapadnog diskursa o ljudskim pravima i međunarodnom pravu. Ta pravila nisu univerzalna, nego selektivna; nisu principijelna, nego instrumentalna. Venezuela danas, kao i bezbroj zemalja prije nje, služi kao još jedan dokaz da Zapad ne brani poredak utemeljen na pravu, nego poredak utemeljen na sili.

Darko Vujica, Prometej.ba