U februaru, prvi statistički uzorak iz istraživanja Emerson Collegea dao je Zohranu Mamdaniju manje od 1% šansi da postane gradonačelnik New Yorka na novembarskim izborima. No, novembar dođe, a Mamdani je proglašen za novog gradonačelnika 34 minuta nakon zadnjeg upisanog glasa. Transformacija ovog kandidata od potpunog anonimusa do jedne od najistaknutijih figura američkog progresivnog pokreta nije jedini historijski značaj njegove pobjede. Mamdani će postati prvi muslimanski gradonačelnik New Yorka, prvi gradonačelnik južnoazijskog porijekla, prvi gradonačelnik ovog grada rođen u Africi, najmlađi na toj funkciji u više od stotinu godina, prva osoba koja je osvojila više od milion glasova na izborima za kandidaturu od 1965., te prvi dosljedno socijalistički gradonačelnik velikog američkog grada još od 1948. i Franka Zeidlera u Milwaukeeju, izuzev možda Bernieja Sandersa u Irvingu, Vermont, 1981. godine.

Mogli bismo potrošiti sate, stranice i neiscrpnu rijeku riječi na opis cjelokupnog izbornog procesa od tih 1% do danas, no to je zadatak knjiga koje se zasigurno već kroje u mislima brojnih stručnjaka. Ovi izbori, naspram unutarstranačkih u kojima je Mamdani već jednom ubjedljivo pobijedio Andrewa Cuoma (o tome više ovdje), bivšeg guvernera države New York, poprimili su karakter referenduma između dvije politike: Trumpove desničarske i Mamdanijeve ljevičarske. Za nas na Balkanu, posebno u svojstvu pasivnih posmatrača svjetskih tokova historije, Mamdanijeva pobjeda nudi ilustrativan uvid u nekoliko političkih trendova. Ti trendovi nam mogu poslužiti kao putokaz, ali možda izvjesnije i kao upozorenje, da istinske promjene u današnjim društveno-političkim odnosima proizilaze isključivo iz organizovanog otpora zasnovanom na ideološkim principima solidarnosti i pravednijoj preraspodjeli ekonomskih dobara.

Rezultati glasanja u drugom krugu:


Po prvi put od 1993. godine više od dva miliona građana New Yorka izašlo je na izbore, predvođeni rekordnim brojem mladih glasača. Za razliku od unutarstranačkih izbora, u kojima su rezultati bili izrazito polarizovani, na općim izborima demografske linije su iscrtane očekivanijom dinamikom. Etničke manjine su u velikoj mjeri podržale Mamdanija, dok su imućniji bijeli birači stali uz Cuoma. Najveći zaokret desio se među Latinoamerikancima, u prvom krugu su 60% glasova dali Cuomu, dok je u drugom krugu ta podrška pala na samo 39%. Ova promjena ima direktne uzroke povezane s Trumpovom politikom masovne deportacije imigranata, među kojima je veliki broj upravo iz Latinske Amerike. Trump je javno pohvalio Cuoma kao „bolji izbor od očiglednog komuniste“, čime je nesumnjivo uticao na dinamiku kampanje. Mamdani je, međutim, uspio prenijeti poruku da će njegova administracija biti zaštitnik imigrantskih zajednica, što je rezoniralo među glasačima.

No, glasački trendovi i demografski obrisi su manje bitni od same činjenice da je socijalista postao glavni čovjek glavnog grada svjetskog kapitalizma. Kako je do toga došlo? Odgovor leži u dvije ključne linije, ideološkoj i organizacijskoj.


Ideologija

Iako su unutarstranački izbori jasno pozicionirali Mamdanija kao protivnika američke bezuslovne podrške Izraelu, zagovornika krivične odgovornosti izraelskih političara optuženih za genocid, kao i priznavanja palestinske države, taj narativ u općim izborima je zapao u sjenu ekonomskih pitanja. Po prvi put, više od 25% Njujorčana se nalazi u siromaštvu, uključujući oko 420,000 djece. Čak i oni koji imaju posao te zarađuju „zdravu“ sumu novca teško mogu priuštiti visoke cijene stanarina, računa i namirnica. Dok 24% etničkih manjina (Azijci, Afroamerikanci i Latinoamerikanci) žive u siromaštvu, za bijelu populaciju taj broj je niži, tek oko 11%. U isto vrijeme, u proteklih 10 godina broj milionera New Yorka je porastao za 48%, i danas broji otprilike 349 000.

U američkom društvu danas dominiraju dvije ideološke struje koje se na reazličite načine bave ovim problemima. Obje se slažu da državni sistemi ne funkcionišu kako bi trebali i da ne pružaju osnovne usluge i sigurnost građanima. Disfunkcionalnost javnih usluga i državnih institucija generiše niz problema, od rasta cijena hrane, stanovanja i svakodnevnih potreba, do sve većeg osjećaja nesigurnosti i percepcije o rastu kriminala. Prvu ideološku liniju čini vrlo bogati sloj stanovništva koji izvore ovih problema vidi u imigrantima i demografskim promjenama. Drugu liniju predstavljaju oni koji smatraju da kriza ne proizlazi iz većeg broja imigranata, već iz ekstremnog bogaćenja malog broja ljudi koji sve manje doprinose zajednici i državi. Prvu ideološku liniju predstavlja Cuomo, i po svojoj prirodi Trump, dok drugu liniju predstavljaju Mamdani i njegova rastuća koalicija.

Mamdani je ponudio ekonomsku alternativu koja uključuje povećanje poreza za 2% na prihode iznad jednog miliona dolara. Ta odluka bi omogućila besplatno zdravstvo za djecu, besplatan javni prevoz za sve, zamrzavanje kirija za otprilike milion stanova u New Yorku, te otvaranje trgovina u javnom vlasništvu. Za mnoge glasače ove ideje nemaju veze sa socijalističkom ideologijom, već sa zdravim razumom. Mamdani je uspio pretvoriti ideje ljevice u praktična rješenja za svakodnevne probleme. Ta vrsta populizma, za razliku od Trumpove, ne traži neprijatelja u drugima, već nudi konkretne odgovore na negativne promjene u životima građana, kroz, naizgled, veoma jednostavna rješenja. Nema mnogo nejasnoća u principima poput oporezivanja najbogatijih i rebalansiranja troškova gradskih usluga. U isto vrijeme, Trumpova politika bjesomučno traži neprijatelje unutar populacije i garantuje prosperitet samo ako se taj problem ukloni. Eskalacija ovog narativa ga tjera da se bori protiv „neprijatelja“ kroz pravno upitne mjere, od masovnih deportacija ljudi tamnije puti (bez obzira na državljanstvo), do ograničavanja pristupa zdravstvu i obrazovanju u slučaju ideološkog neslaganja sa vlašću (najbolji primjer odnos prema Izraelu). Mamdani pristupa problemu drugačije. On jasno definiše šta ne funkcioniše i nudi direktna rješenja bez ograničavanja građanskih prava. U kampanji je uspio izjednačiti podršku za Cuoma sa podrškom za Trumpa, nešto što prije pola godine bi bilo nemoguće uzimajući u obzir nekadašnji otvoreni konflikt između republikanca i demokrate. Glasači su to prepoznali, te su svojim izborom pokazali da žele upravo ovakav model preraspodjele i nove pristupe javne politike.

Za mnoge, uključujući nas koji funkcionišemo van američkog konteksta, formulisanje socijalističkih ideja u učinkovite populističke narative je skoro pa nezamislivo, ali se upravo desilo. Ako uzmemo u obzir duboke tragove koje su u američkom društvu ostavili procesi iz ere zloglasnog senatora McCarthyja te duboke ukorijenjenosti nepovjerenja u socijalističke ideje, Mamdanijeva pobjeda se čini kao naučna fantastika. Politike koje najavljuje Mamdani sušta su suprotnost politikama koje provodi Trump. I to je važno reći, ali bez dobre organizacije i učinkovitog sistema komunikacije, ova historijska pobjeda se ne bi desila.


Organizacija

Organizacija Mamdanijeve kampanje predstavlja primjer savremene političke mobilizacije utemeljene na visokom stepenu decentralizacije, društvenog angažmana i tehnološke prilagodljivosti. Kampanja je kombinovala široku mrežu dobrovoljaca, lokalno utemeljenih terenskih timova i snažan oslonac na društvene medije kako bi došla do onih dijelova biračkog tijela koji tradicionalno ostaju politički pasivni. Poseban naglasak bio je na strategiji u kojoj pojedinci u kampanju aktivno uključuju vlastite društvene mreže, porodicu, prijatelje i kolege, što je prema istraživanjima sličnih kampanja u urbanim sredinama povezano s povećanjem izlaznosti za nekoliko postotnih poena. Uz intenzivan terenski rad, kampanja je ostvarila izniman doseg putem društvenih mreža, gdje su kratki informativni zapisi, snimci javnih nastupa i vizuelno prilagođene poruke ostvarili izuzetnu vidljivost među mlađim biračima. Ovo je ključni faktor. Mladi su uspjeli da nametnu svoj diskurs i narativ u javnom prostoru, i nisu davali prostora, vremena i pažnje starim idejama koje se decenijama vrte unutar demokratskog „establišmenta“. Čak su uspjeli da elokventno i razumno predstave svoje probleme, i probleme svojih sugrađana, van okvira ideološkog konflikta koji trenutno polarizira Ameriku.

Ovakva kombinacija utemeljene političke organizacije i ciljano plasiranih digitalnih sadržaja omogućila je da Mamdanijeve poruke ekonomske pravednosti, priuštivog stanovanja i univerzalnih javnih usluga dopru do rekordnog broja stanovnika, čime je njegova kampanja postala jedna od najuspješnijih i najrasprostranjenijih progresivnih inicijativa u savremenoj historiji lokalne politike New Yorka, ali i cjelokupnog američkog društva. Masovne baze volontera (na zadnji dan glasanja brojali su i preko 100.000 osoba) i stalni politički skupovi u četvrtima koje tradicionalno nisu politički mobilisane, poput Astorije, Jackson Heights, Corone, Bushwicka, omogućili su Mamdaniju da svoju poruku pretvori u pokret, te da dopre do rekordnog broja birača koji nikada ranije nisu učestvovali u lokalnim izborima.

Rezultat je ono o čemu svaki političar sanja. Stotine hiljada ljudi uključenih u izbornu kampanju, milioni dolara donacija od pojedinaca, porodica i malih organizacija, rekordna izlaznost mladih glasača, te „upad“ u politički ekosistem države koja više neće imati izbora nego da prati i sluša šta, kao pobjednik, imaš da kažeš. Ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez sistema organizacije koju je Mamdani pratio od početka do kraja, od tih 1% pa do danas.

Ako uzmemo u obzir da su širom Amerike tog 5. novembra republikanci izgubili sve i jednu lokalnu izbornu utrku, od New Yorka do Virginije i New Jerseya, zdrav razum nam govori da da će predstojeći lokalni izbori 2026. proizvesti mnogo više kandidata sa ideološkim paralelama sa Mamdanijem, sa kampanjama zasnovanim na njegovom modelu. Uz organizacijski pristup sličan Mamdaniju, progresivni kandidati bi se mogli osloniti na mlade snage kao motor promjene. U tom slučaju, cijeli plan i program američke političke elite će se morati mijenjati, jer populizam počinje da dolazi sa margina lijevičarskog svjetonazora i nosi sa sobom veliki potencijal za široke promjene unutar američkog društva.

S tim na umu, Mamdanijeva pobjeda nam govori tri stvari. Prvo, da jedini efikasan način suprotstavljanja desničarskom valu ludila koji snažno zapljuskuje zapadne obale od 2016. godine mora biti utemeljen u lokalnom kontekstu. Drugo, da mlade osobe moraju biti glavni akter u pokretanju i održavanju bilo kojeg političkog pokreta. Treće, da osoba na čelu mora neupitno i bez uvijanja zastupati ideje koje se suprotstavljaju kapitalističkoj strukturi bogaćenja i globalnoj dinamici opresije. Na osnovu ovoga, kao što možemo vidjeti u New Yorku, bauljanje ka potpuno dehumaniziranim, represivnim društvima, može biti, ako ne u potpunosti zaustavljeno, makar usporeno i dovedeno u pitanje.

Vrijeme koje dolazi zahtijevat će od svih nas mnogo veću angažovanost i manje šutnje i pasivnosti. Bićemo prisiljeni odlučiti na kojoj smo strani, jer pasivnost uskoro više neće biti opcija ako želimo postojati kao samostalna društvena zajednica, a ne kao nečiji politički ili ekonomski aneks. Moraćemo ozbiljno razmisliti o vlastitoj ulozi u procesima koji nas okružuju, od društveno-političkog sistema do načina na koji se zakonski nosimo sa ljudima koji zloupotrebljavaju svaki aspekt dobrote koja postoji u našoj zajednici. Zbog toga trebamo slaviti ovu pobjedu kao našu, jer ona predstavlja malu iskru političke manifestacije ideja koje zastupa veliki broj ljudi kako u našim avlijama, tako i širom svijeta.

Mamdanijeva pobjeda je čak uspjela zasjeniti i vijest o smrti Dicka Cheneyja, arhitekte američke invazije u Iraku i jednom od glavnih krivaca za milione ubijenih osoba i decenijsko unazađivanje Bliskog istoka, te potkopavanje međunarodnog pravnog poretka izgrađenog nakon Drugog svjetskog rata. Zato 5. novembar 2025. trebamo slaviti dva puta, zbog Mamdanijeve pobjede koju nam je demokratija donijela, i zbog konačnog odlaska osobe koja je u ime te demokratije zagovarala i provodila zločine čiji eho osjećamo i dan danas.

Tarik Hodžić, Prometej.ba