Foto: Wikimedia Commons

Predstavljanje sadržaja dvije knjige u tekstu koji slijedi ne drži se striktno standarda koje bi prikaz kao forma trebao ispunjavati. Ovo predstavljanje prati osnovnu narativnu liniju s ciljem da u nešto širem opsegu upozna čitatelja sa jednim zanimljivim historijskim fenomenom koji je po svojim vrijednostima, motivima i ciljevima unekoliko blizak iskustvu kojemu smo svjedočili u procesu praktične primjene ideja i ideala socijalne revolucije.

Propitivanje revolucionarnih praksi u svrhu prepoznavanja, čuvanja i razvijanja onih vrijednosti u njima koje u sebi nose emancipatorski potencijal, ovaj čitatelj drži izazovom makar samo na način i u mjeri u kojoj će doprinijeti da snovi i vizije cijele plejade sanjara i boraca za pravednije društvo ostanu djelatni. Može li tako biti?

Zahvaljujući izdavačkoj kući DAF iz Zagreba, u prilici smo pratiti jedan intrigantan segment izdavačke djelatnosti koji nije u prvom planu etabliranih izdavača, ali je brojem naslova te izborom tema zanimljiv koliko i čitateljski puk koji prati tu problematiku – anarhizam, naime.

Knjige o kojima je riječ napisane su u razmaku od skoro jednog vijeka, a bave se istom problematikom – revolucionarnim pokretom seljaštva i radništva u Ukrajini u vrijeme Oktobarske revolucije i građanskog rata u Rusiji te osobom vođe pokreta koji je po njemu dobio i ime.

Dakle, o mahnovštini i Nestoru Ivanoviču Mahnu je riječ.

Povijest Mahnova pokreta

(Petar Aršinov, DAF, Zagreb, 2024.)


Demokracija i radničke mase u Ruskoj revoluciji

Jedan od anđela nestajanja u istoimenoj knjizi Slobodana Šnajdera, Koča Popović mu je ime, u Skupštini SFRJ pred raspad države i socijalističkog sustava, govori: - Nije trebalo ovako biti.

Tragedija je svih autentičnih socijalnih revolucija, pokretanih i pogonjenih od radnih masa, u tome što njino vodstvo uglavnom ne dolazi iz socijalne baze pokreta, nego iz (inteligencije) srednjih slojeva koje imaju svoj vlastiti interes, a on se, prije svega, ogleda u ambiciji ovladavanja državnim aparatom, čime se stječu uvjeti za osiguranje privilegiranog položaja. Na taj način socijalna revolucija ne dolazi do svog namjeravanog cilja – oslobođenje potlačenih od bilo kojeg oblika tlake, nego nova vladajuća elita ustoličuje se – politički, a onda ekonomski i psihološki – kao nova vladajuća klasa, a snage koje su iznijele revoluciju, žrtvovane su zarad ideološki preformuliranog i svim silama odlaganog izvornog cilja. U najdrastičnijem obliku o tome svjedoče i posljedice Oktobarske revolucije. Ona se – i nije po tome izuzetak – pokazala kao „politička revolucija, koja narodnim snagama ostvaruje nenarodne interese“.


Oktobarski prevrat u Velikorusiji i Ukrajini

Poznavanje historije ideja i propagandnog djelovanja raznih političkih organizacija, grupacija i struja unutar njih u predrevolucionarno vrijeme i u toku samog oktobarskog prevrata neophodno je da bi se razumjelo revolucionarno gibanje radnih masa te recepcija posljedica tih događaja u Rusiji i Ukrajini. Boljševici, eseri, menjševici, anarhisti i drugi imali su različite ideje, različite ciljeve i načine pristupanja radništvu i seljaštvu kao subjektu revolucionarne promjene društva.

Anarhisti jedva da su razumjeli o čemu se tu radi, dok su među drugim lijevim grupacijama boljševici imali uvjerljivo najbolju organizaciju, kadrove, ideologe i agitacijsku infrastrukturu unutar pokreta.

Po Aršinovu, dok su radne mase imale ambiciju dosljedno provesti u djelo parole o fabrikama i zemlji radnicima i seljacima, boljševici u organizacijskoj formi Komunističke parije imali su posve drugi cilj – preuzeti državnu vlast, zavesti diktaturu te „podržaviti revoluciju“, a kako bi spriječili njen dalji razvoj u pravcu uspostave samoupravnih jedinica u fabrikama i na selu. Taj proces relativno je brzo dovršen u Rusiji zbog razloga prednosti boljševika nad drugim političkim organizacijama, ali je u Ukrajini išao dosta sporije, prije svega zbog toga što boljševici nisu imali jaka uporišta u ukrajinskom radništvu i seljaštvu koje je djelovalo prilično autonomno i, s druge strane, zbog žive tradicije slobodarskog duha koja među Ukrajincima postoji nekoliko stoljeća unazad. Boljševici su taj slobodarski duh mogli slomiti samo vojno.


Revolucionarni ustanak u Ukrajini. Mahno

Brest-Litovskim mirom/ugovorom između boljševičke Rusije i carske Njemačke (sile Osovine) njemačke i austrijske snage ulaze u Ukrajinu, instaliraju marionetsku vladu hetmana Skoropadskog i vraćaju zemljoposjednike na vlast. Počinje besprizorna pljačka ukrajinskih prehrambenih resursa i nesmiljen teror nad seljaštvom kao (vanjska) manifestacija „vlastelinske kontrarevolucije“. Ovo nasilje dovodi do ponovne pobune seljaštva poznate kao „revolucionarni ustanak“, koja nije samo odgovor radnih masa na prisvajanje rezultata njihova rada i druge, fizičke oblike tlake, nego i nastojanje da se prva revolucija dovede do njenih krajnjih, socijalnih konsekvenci kao „najviše pravo rada“. Ono što je u ovom revolucionarnom ustanku zanimljivo jeste činjenica da se radi o autentičnom, samoorganiziranom pokretu naroda koji nema nikakvu političku pozadinu – nacionalnu ili partijsku, nego je, barem u svojim počecima, posve na liniji klasne borbe. Vodstvo ustanka dolazi uglavnom iz redova seljaštva, organizacija je posve spontana, na početku borbe razne ustaničke skupine povezuje, prije svega, „revolucionarni duh“, dok će s pojačanim terorom snaga kontrarevolucije nužnim pokazati se strukturno ujedinjenje raznih ustaničkih skupina.

Na žalost, u većim dijelovima Ukrajine te skupine doći će pod kontrolu nacionalnih „petljurovaca“, a samo u Južnim dijelovima te skupine djelovat će na liniji klasne borbe.

Presudnu ulogu u tome imao je Nestor Ivanovič Mahno - pokretač, organizator i vođa ustanka.

Mahno je seljačko čeljade. Vrlo rano ostaje bez oca pa već od sedme godine kulači na imanjima bogatih, svjedoči tlačenju seljaka te razvija mržnju prema vlasteli. Sa sedamnaest godina već je dio industrijskog radništva, povezuje se sa anarhokomunistima, a zbog optužaba za terorističko djelovanje utamničen je doživotno. Zbog svog temperamenta i osjetljivosti na nepravdu podvrgnut je najgorem zatvrskom tretmanu; devet godina nosi bukagije na rukama i nogama.

Oslobođen je u vrijeme revolucije i vraća se u rodno mjesto, Guljaj Polje.

Stekavši potrebna znanja i vještine iz raznih oblasti u „zatvorskom univerzitetu“, Mahno je imao pred sobom posve jasan cilj: organizirati seljaštvo za provedbu socijalne revolucije – konačno skidanje feudalnog jarma s vrata radnih masa i organiziranje društva vlastitim snagama i po mjeri radnog čovjeka. Zadatak je bio dvostruk: s jedne strane, izravna agitacija i propaganda među revolucionarno raspoloženim seljaštvom i, s druge strane, organiziranje partizanskih odreda za gerilsko ratovanje. U svim tim aktivnostima Mahno je bio nevjerojatno agilan i uspješan; nemilosrdan prema svima onima koji su se na bilo koji način ogriješili o seljaka – zemljoposjednici, kulaci, policajci, austro-njemački i madžarski vojnici i časnici..., brzo je stekao simpatije i potporu seljaštva. Ta veza funkcionirat će na najbolji mogući način pa će njegova vojna strategija i taktika polučiti izvanredan uspjeh u srazu s višestruko nadmoćnim neprijateljem.


Hetmanov pad. Petljurovština. Boljševizam

Postoktobarsko revolucionarno vrijeme period je vrenja na sve strane. U Ukrajini petljurovske snage liberalne buržoazije (Simon Petljura) rade na uspostavi samostalne demokratske republike, nakratko se u vlasti izmjenjuju sa hetmanskim snagama zemljoposjedničke kontrarevolucije poslije Brest-Litovskog sporazuma i pod paskom austronjemačke vojske, dok boljševici temeljito se pripremaju da cementiraju vlast u Rusiji i krenu u konačni obračun sa svima u Ukrajini.

U svoj toj zamršenoj igri lukavog historijskog uma mahnovština vidi priliku da konačno sa povijesne scene protjera sve one snage koje su na bilo koji način živjele na grbači radnih masa.

No, ništa u toj krvavoj ukrajinskoj igri ne može proći bez glavnog meštra ceremonije - boljševika, naime. Petar Aršinov nemilosrdan je u svom raskrinkavanju klasne biti boljševizma. Sovjetska Rusija, po njemu, ostvarenje je projekta socijalističkog pokreta inteligencije koja dolazi uglavnom iz srednjih društvenih slojeva. On ih naziva nova sekta, četvrti gospodarski stalež, socijalistička demokracija... Radi se o društvenom sloju bez prirodnog oslonca i u jednoj drugoj klasi i koja, zbog toga, zavodeći široke narodne mase uvjerljivim socijalističkim parolama, nastoji stvoriti pretpostavke vlastite egzistencije. Naime, smatra Aršinov, nijedna društvena skupina u povijesti koja je svjesna svojih klasnih interesa, nije započinjala i vodila revolucije s namjerom da pomogne pokret radnih masa. Sve te pobune kroz historiju, prevrati i revolucije imale su dominantno politički karakter – dočepati se vlasti. Boljševici u tome nisu nikakva iznimka, dapače – njihov uspjeh u manipuliranju radnim masama te potpuna kontrola nad njima putem državnog aparata i mehanizama društvene transmisije, bio je potpun. Privatni kapitalizam, piše Aršavin, boljševici su zamijenili državnim. Podržavljenje nije se zaustavilo samo na materijalnim uvjetima života, tako lijepo sročeno u parolama o tvornicama i zemlji radnicima i seljacima, nego se proširilo na ukupni život stanovništva: politički, ekonomski, socijalni, duhovni...

Razloge takva uspjeha boljševika Aršinov vidi najprije u „raspršenosti i neorganiziranosti masa“, a potom u sustavnom agitiranju i obmanjivanju masa svim raspoloživim sredstvima propagande. Partijnost zavukla se u sve pore života. Drugačije mišljenje jedva da je bilo moguće.

Trebalo je sad krenuti na Ukrajinu, na taj široki fizički i socijalni prostor u kojemu boljševici jedva da su imali svoje baze i u kojemu je seljaštvo već revolucionarno djelovalo mimo propisane matrice i uspostavljalo autonomne, samoupravne enklave radnog naroda.


Mahnovština

Mahnovština je narodni pokret i „najuzvišenije razdoblje revolucionarnog ustanka“. S osloncem u radnim masama i razvoju vojnih snaga Mahno je izvornom, sirovom i destruktivnom pokretu bez jasnog plana i cilja dao organizacijsku i ideologijsku strukturu s djelovanjem usmjerenim na ostvarenje ideala socijalne revolucije. Pokret se zasnivao na rezolutnoj negaciji, preziru i nepovjerenju prema neradnim i privilegiranim slojevima, odbacivanju svih oblika središnje vlasti i političkih stranaka te uređenju društva na načelima narodne samouprave preko „slobodnih vijeća radničkih i seljačkih organizacija i gospodarskog sustava na temelju ravnopravnosti“.

Dominacija bilo kojeg oblika političke organizacije nad narodom nije dolazila u obzir.

Širenje pokreta i vojni uspjesi kao rezultat Mahnova organizacijskoga i vojničkoga genija nisu ostali neprimijećeni. Petljurovština, koja se smatrala glavnom političkom i vojnom snagom u trenucima slabljenja hetmanove vlasti zbog slabljenja potpore austro-njemačkih snaga izazvanih rovitom situacijom u njihovu dvorištvu, nastojala je privući u svoje redove Mahnovu vojsku, ali je od Mahna dobila rezolutan odgovor da nikakve suradnje ne može biti između dva posve različita pokreta – petljurovštine kao pokreta nacionalne buržoazije i mahnovštine kao narodnog pokreta radnih masa. Međutim, krajem 1918. godine – a o tom razdoblju je riječ – Mahno će prihvatiti ponudu komunističkih boljševika da preuzme vođstvo nad njihovim odredima u pojedinim dijelovima Ukrajine. Središte revolucionarnog ustanka bit će i ostati Mahnovo rodno mjesto – Guljaj Polje.

Etatisti se boje slobodnog naroda – misao je i Aršinovljeva rečenica koja bi mogla biti sukus anarhističkog i autorova stajališta o važnosti države kao poluge moći vlastodržaca. Monarhisti su plašili narod pričom o tome da bi bez vlasti podivljao povratkom u hobsovsko prirodno stanje, međutim oktobarska revolucija je pokazala da se to desilo upravo njima. Pogotovo na prostoru koji su oslobodili i kontrolirali mahnovci radni narod je pokazao što zapretena a oslobođena stvaralačka energija radnih masa može napraviti. Organizirano u samoupravne gospodarske komune seljaštvo, prije svega, putem slobodnih i radničkih vijeća te kongresa na širem području preuzelo je vlastiti život u svoje ruke. Cijeli taj prostor u jednom trenutku obuhvatao je skoro dva miliona ljudi. Samoupravne komune funkcionirale su na načelima drugarstva i bratstva, a revolucionarni ustanici i Mahnova vojska miješali su se u samoupravu samo u dijelu propagandnog rada. I sama vojska bila je slično organizirana – na načelima dobrovoljnosti, izbornosti i samodiscipline. Međutim, cijeli taj proces odvijao se u uvjetima postrevolucionarnoga kaosa, građanskoga rata i vanjske intervencije. Ustanici su neprestano ratovali protiv hetmanovaca, petljurovaca i denjikinovaca, sklapali i razvrgavali savez sa boljševicima i Crvenom armijom.

Dok su ratovali protiv snaga kontrarevolucije mahnovci su hvaljeni na sva usta od boljševičkih vlasti. Boljševici su inzistirali da se ustanička vojska uklopi u Crvenu armiju i u jednom trenutku sklopljen je savez u kojem su mahnovci priznali vrhovnu nadležnost komande Crvene armije zbog operativnih razloga, ali su zadržali vlastitu orgnanizacijsku strukturu. Vremenom pokazat će se da je sa boljševičke strane u pitanju bio tek taktički predah i priprema za konačni obračun sa mahnovcima. Prilika ukazala se kada je „Vojno-revolucionarno vijeće“ sazvalo treći regionalni kongres seljaka, radnika i ustanika početkom aprila 1919. godine, a s namjerom da definira smjernice daljeg kretanja revolucije i dosljednog ostvarenja njene socijalne biti. Zapovjedništvo „južnog bojišta“ boljševičkih snaga (Dibenko, poslije Antonov, Konjev) šalje brzojav organizatorima kongresa stavljajući ih „izvan zakona, a sam kongres proglašen (je) kontrarevolucionarnim“.

Sve do tada mahnovci su bili uvjereni da su s boljševicima na istoj strani revolucije te da su nesuglasice među njima tek ideološke prirode.


Mahnovština (nastavak). Grigorjevljeva pobuna. Prvi boljševički napad na Guljaj Polje

Nestor Mahno sebe određuje kao „revolucionar anarhist“ koji se bori „za slobodu naroda, ali ni u kojem slučaju za vlast, za podlost političkih šarlatana“. Mahno i njegova vojska borili su se protiv njemačko-austrijske okupacije Ukrajine, protiv marionetske vlade hetmana Skoropadskog, protiv buržoaskih nacionalista petljurovaca i protiv monarhističke kontrarevolucije denjikinovaca, kao i protiv svih onih koje je raspad carstva i oktobarski revolucionarni vrtlog uvukao u zbivanja sa manjim ili većim vojnim snagama. Jedan od takvih bio je i carski časnik i „politički pustolov“ Grigorjev koji najprije bio je na strani petljurovaca, a poslije se pridružio boljševicima. Boljševici su ga čak i odlikovali za vojne zasluge, no u jednom trenutku „izdao je revoluciju iznutra“.

Mahnovci su prozreli demagošku prirodu „Grigorjevljeve avanture“ pa su na sve načine nastojali na svoju stranu privući ustanike iz redova seljaštva koji su činili njegovu vojsku. S druge strane, Mahno i drugovi su smatrali da je odgovornost za obračun s Grigorjevim na boljševicima.

Međutim, problem je bio u tome što je Grigorjevljeva pobuna otvorila prostor za snažan protuudar denjikinovaca. Boljševici jedva da su razumjeli zbivanja na frontu, a ujedno su vodili žestoku propagandnu kampanju protiv mahnovih revolucionarnih ustanika. Sam Trocki došao je u Ukrajinu i nadgledao događanja u kojima su se boljševici „potpuno prepustili ideji borbe protiv mahnovštine“. Revolucionarna ustanička vojska mahnovaca trpjela je strašne gubitke boreći se s više neprijatelja istodobno, ali nikad nije sklapala saveze protiv boljševika.

Politika Trockog i boljševika prema mahnovcima može se sažeti u „sljedećem obliku: bolje dati cijelu Ukrajinu Denjikinu, nego dopustiti daljnji razvoj mahnovštine. Denjikinština, kao otvorena kontrarevolucija, uvijek se može demontirati klasnom agitacijom. Mahnovština je pak prisutna duboko u masama i diže ih protiv nas“.

Trocki kao da je bio zloguki prorok jer se upravo to i dogodilo; „predaja Ukrajine dogodila se doslovno bez borbe“. Mahno je ponovno iskoristio priliku te organizirao ustaničku revolucionarnu vojsku protiv i jednih i drugih – Denjikina i boljševika.


Veliko povlačenje mahnovaca i njihova pobjeda. Smaknuće Grigorjeva.

Bitka kod Peregonovke. Poraz denjikinovaca. Era sloboda

Premoć Denjikinovih vojnih snaga na tzv. južnom frontu bila je golema, boljševici su se povlačili izazivajući u određenom dijelu svojih postrojbi sumnju u izdaju revolucije, a i petljurovci i odredi atamana Nikifora Grigorijeva su svaki na svojem dijelu golemog ukrajinskog prostora.

Mahnov vojnički genij ovaj put planira najprije obračun s Grigorijevim. Namamio ga je na kongres pod krinkom ujedinjena dvije ustaničke vojske, omogućio mu da prvi govori i sam izađe na čistac sa svojim stavovima i onda ga, uz pomoć svojih pratitelja, likvidirao bez milosti. Dio atamanove vojske prešao je u Mahnove redove, uostalom kao i dio crvenoarmejaca koji su ostali odani idealima revolucije.

Mahnovo „carstvo na kotačima“, vojska i narod, neprestano su se povlačili pred nadmoćnijim denjikinovcima i u jednom trenutku našli su se na teritoriju koji su kontrolirale Petljurine snage. Sklopljen je sporazum o nenapadanju u koji ni jedna ni druga strana nisu vjerovale. To se ubrzo pokazalo kada su petljurovci omogućili denjikinovcima da prođu kroz njhove položaje ne bi li okružili i zajednički razbili Mahnove snage. Ispast će na kraju da će Mahno razbiti njih.

(„U borbi protiv mahnovštine na jugu Rusije denjikinovci su doživjeli potpuni poraz, što je predodredilo ishod cijele njihove kampanje protiv ruske revolucije“.)

Cijelu situaciju, naravno, iskoristile su „crvene trupe“. „Njihov ulazak u Ukrajinu i na Kavkaz išao je, kao i nakon hetmanova pada, već raščišćenim putovima“.

„Ratna nužda“ iscrpljivala je Mahnov pokret usmjeravanjem njegove energije na vojne stvari, umjesto da se posveti ostvarenju ideala socijalne revolucije. Međutim, mahnovci nisu odustajali od svojih ciljeva. U oslobođenim gradovima i selima (Aleksandrovsk, Ekaterinoslav npr.) nastojali su odmah u praksi demonstrirati anarhističke vrijednosti u organizaciji društva.

Zapravo, mahnovci su radnom narodu omogućili samo vojnu zaštitu njihove slobode te agitirali i savjetovali kad je bilo potrebno, dok su radnicima i seljacima omogućili da sami upravljanje vlastitim životima preuzmu u svoje ruke. Održavanje kongresa i osnivanje revolucionarnih komiteta pokazali su da je narod najjači kad iznad njega nema nikakve vlasti. Mahnovci su omogućili potpunu slobodu govora, tiska i organiziranja, svatko je mogao slobodno iznositi i propagirati svoje ideje, ali su nužna ograničenja postavili samo tamo gdje se, prije svega kod boljševika, pokazala ambicija za uspostavom politčke vlasti. Ako su takvu ambiciju pokazivali i pojedini među ustaničkim vođama, bivali su smaknuti po kratkom postupku. „Ratni protivnik, urotnici protiv radnika i seljaka, državni aparat, zatvori – to je ono prema čemu su usmjerili snage svoje vojske“. Mahno je uživao nepodijeljenu podršku u radnom narodu. Takav pristup ciljevima revolucije, u stvarnom i simboličkom značenju, pokazao se najprije u odnosu prema simbolu represije – zatvorima, naime. Vrijedi ovdje citirati Aršinova: „Zatvori su simbol narodnog ropstva. Uvijek su se gradili samo za narod, za radnike i seljake. Tisućljećima je buržoazija svih zemalja krotila buntovne potčinjene mase stratištem i zatvorom. I danas, u komunističkoj i socijalističkoj državi, zatvori proždiru ponajprije gradski i seoski proletarijat. Slobodnom narodu nisu potrebni. Ako postoje zatvori, narod nije slobodan. Zatvor je vječna prijetnja trudbeniku, napad na njegovu savjest i volju, pokazatelj njegova ropstva. Tako su mahnovci definirali svoj odnos prema zatvorima. Shodno tome, razorili su zatvore u svim mjestima kroz koja su prolazili. (...) Radno stanovništvo neizostavno je pozdravljalo te činove“.


Pogreške mahnovaca. Drugi napad boljševika na ustaničko područje

U jesen 1919. Mahnov pokret uložio je „kolosalne napore“ u borbi protiv Denjikinovih kontrarevolucionarnih snaga i osnažio uvjerenje kod radnog naroda da će boljševički komunisti konačno shvatiti da trebaju prestati s agitacijom protiv mahnovštine i da je sazrelo vrijeme za bratimljenje sa Crvenom armijom u borbi protiv zajedničkog neprijatelja – kapitala i kontrarevolucije. U jednom dijelu pokreta prevladalo je uvjerenje da se treba posvetiti „afirmativnom radu“ na provedbi ciljeva revolucije, a zanemarano je ono što je, po Aršinovu, bio prvi zadatak pokreta u tom turbulentnom vremenu. Naime, Aršinov smatra da je revolucionarnu energiju trebalo uložiti u stvaranje jake revolucionarne vojske koja će biti sposobna zaštiti najšire moguće oslobođeno područje, a ne samo ono koje je bilo središte revolucionarne pobune.

Tu „lakomislenost“ jako je dobro iskoristila Crvena armija, iako je raspoloženje među vojnicima i u njenim redovima bilo na tragu jačanja veza i odnosa sa mahnovcima. Dio postrojbi Crvene armije i iz Rusije uložio je silne napore da dođe do njih i pridruži se mahnovacima. Međutim, boljševičko političko vodstvo i vojni vrh imali su posve drugačije namjere. Zapovjedništvo 14. armije izdalo je zapovijed mahnovcima da se „ustanička vojska pošalje na poljsko bojište“. Kad je Mahno odbio tu zapovijed jer nije vidio svrhu da njegova vojska sudjeluje u nečem „čiji smisao joj nije poznat“, zapovjedništvo 14. armije „ponovno je stavilo ustaničku vojsku izvan zakona“. Bilo je to u siječnju 1920. Uslijedila je krvava devetmjesečna borba u kojoj će Crvena armija na ustanike poslati one divizije koje su bile sastavljene od Latvijaca i Kineza, slijepo odanih vojnim strukturama i nedovoljno upoznatih s prirodom revolucije. Dodatni problem za mahnovce bio je i tifus koji će pokositi polovinu ustanika i cijeli vojni vrh pokreta, a sam Mahno teško je obolio od pjegavog tifusa. U tim kritičnim trenucima pokazat će se iznimna odanost seljaštva samome Mahnu i visprenost naroda u zametanju tragova da se spasi njegov život.

Unatoč brojčanoj nadmoći i boljoj opremljenosti snage Crvene armije jedva da su dolazile u situaciju izravne borbe sa ustaničkim snagama. Zato su se prema seljacima i onima koje su smatrali simpatizerima mahnovaca odnosili nemilosrdno. Boljševički teror je, navodi Aršinov, u tom relativno kratkom vremeno pogubio i osakatio oko dvije stotine hiljada seljaka, a isto toliko protjerao u Sibir i druge krajeve Rusije. Mahno ja na taj teror odgovorio partizanskom taktikom provjerenoj u borbi protiv snaga Skoropadskog; zarobljene crvenoarmejce, a sve je to poniklo iz širokih radnih masa, bi razoružavali i slali kući ili bi dobrovoljce primali u svoje redove. Vojne zapovjednike i članove „partijske aristokracije“ bi smicali po kratkom postupku. Istodobno, boljševici bi zarobljene mahnovce podvrgavali torturi i na sve načine pokušavali privoliti na suradnju. U nekim slučajevima to bi im i pošlo za rukom, a sve s ciljem da se dočepaju Mahna.


Sporazum mahnovaca i sovjetske vlasti. Treći boljševički napad

Dok u ljeto 1920. mahnovci vode žestoke borbe protiv bijelih jedinica generala Vrangela, istodobno trpe mučke napade s leđa od crvenoarmejaca i agresivnu „klevetničku kampanju“ boljševičkih komunista. Mahno i vodstvo pokreta znaju da ne mogu voditi borbu na dva fronta te zbog činjenice da radne mase podupiru boljševike i druge lijeve snage koje su na strani revolucije, iako je „boljševička diktatura neprijateljska prema slobodi rada“, upućuju boljševicima prijedlog za suradnju i prekida neprijateljstava. Boljševici taktički odugovlače s odgovorom sve dok Vrangelove snage nisu zaprijetile osvojiti sav prostor koji su držali sovjeti i mahnovci. Pritisnuti s te strane boljševici sklapaju s mahnovcima vojno-politički sporazum kojim se uređuju međusobni odnosi, a ustaničke snage se operativno podređuju zapovjedništvu Crvene armije.

Poučeni svim dotadašnjim iskustvima, mahnovci ulaze u borbu s Vrangelom tek kad su boljševici objavili cjelovit tekst sporazuma. To je jako pozitivno djelovalo na raspoloženje radnog naroda i borbeni elan ustaničke vojske koja je do nogu potukla vrangelovce.

Na širokom slobodnom području pojavila se mogućnost da se stvaralačka narodna energija iskoristi za miran život i izgradnju društva na temeljima ideala socijalne revolucije. Mahnovci su prionuli na uspostavu slobodnih radničkih vijeća kao tijela seljačko-radničke samouprave, kako bi radne mase preuzele kontrolu nad vlastitim životima mimo vlasti bilo kojih snaga. Prvorazredna pozornost data je obnovi devastiranog školstva i to po modelu jedinstvene škole rada Franciska Ferrera. Središnja uloga u oblasti kulture pripala je kazalištu. Iako su sva ta slobodna mjesta kadrovski bila izuzetno osiromašena, radnici i seljaci su postali nositelji izrade svih kulturnih sadržaja. Pojavili su se među njima i oni talenti koji su pisali i na kazališnim daskama uprizorili kvalitetne i među stanovništvom vrlo prihvaćene kazališne predstave.

Guljaj Polje, Mahnovo rodno mjesto, bilo je centar sveukupnog života narodne samouprave.

S druge strane, koliko su se god trudili raditi na unapređenju uvjeta za normalan život, mahnovci su jednim okom uvijek bili usmjereni na ono što rade sovjetske vlasti, boljševici i Crvena armija.

Čim su uništene Vrangelove snage na Krimu, u stožeru mahnovaca znalo se da je došao „kraj sporazuma“. Naime, boljševicima je trn u oku bila 4. točka Sporazuma na kojoj su insistirali mahnovci i koja se odnosila na „ekonomsko i društveno samoupravljanje“. Boljševičkim „etatistima“ tako nešto nije dolazilo u obzir jer bi izgubili kontrolu nad radnim narodom.

Optužujući mahnovce za urotu protiv sovjetske vlasti i sličnim „monstruoznim lažima“, boljševici su krajem studenog 1920. sve svoje snage usmjerili protiv mahnovaca, a naročito na Guljaj Polje: upadi u sjedišta mahnovaca i anarhista, hapšenja, mučenja, ubojstva, pokušaji likvidacije Mahna preko podmićenih osoba, organizirani i usklađeni topnički i mitraljeski napadi... „ideološki protivnik“ diljem Ukrajine krenuo je u konačni obračun s mahnovskim pokretom.

(Marčenko, zapovjednik konjice koja je bila desetkovana od 4. crvene armije, probivši se do Mahna i vidjevši njihovu reakciju na pojavu nekada „moćne konjice“, rekao je: „Da, braćo, sad znamo što su komunisti“.)

Na letcima koje su mahnovci pronašli kod zarobljenih crvenoarmejaca pisalo je – „Naprijed na Mahna“ i „Smrt mahnovštini“ i sve tiskano je u vrijeme dok su mahnovci oslobađali posljednja uporišta vrangelovaca na Krimu. Sporazum se pokazao kao „ratna zamka“.

Osim vojno i politički sukob dviju strana koje su se pozivale na revolucionarnu preobrazbu društva, imao je i svoju teorijsku i ideološku osnovu: etatističku, koja organizira društvo na način da sve pore života stavlja pod kontrolu državne i partijske birokracije – nove privilegirane klase, i narodno-revolucionarnu, koja oslobađa radni narod od bilo koje vrste tlake i plodove njegova rada vraća u njegove ruke. Ne čudi stoga da su se boljševici s neviđenim žarom usmjerili na hapšenja, mučenja i ubojstva anarhista. Uz njih stradavali su i svi oni koji su i na najbezazleniji način bili povezani s njima – čitatelji anarhističkih novina, primjerice.

Potkraj studenog i u prosincu vođene su žestoke borbe za Guljaj Polje, središte ustaničkog pokreta. Zauzimano i oslobađano, Guljaj Polje je pokazalo svu raskoš Mahnova vojničkog genija. Borio se protiv četiri armije, s višestruko nadmoćnijim snagama Crvene armije.

Mahnova vojska zarobljavala je i puštala tisuće vojnika i u svoje redove primala dobrovoljce. Za razliku od njega, zapovjedništvo crvene vojske izdalo je zapovijed da svi uhićeni mahnovci moraju biti streljani na licu mjesta. Oslobođeni crvenoarmejci bili su ponovno organizirani, nove snage crvenih stalno su pristizale i oko Mahnovih snaga obruč se sve više stezao. Trebalo je spasiti i sačuvati ustaničku vojsku. „Pred Mahnovim genijem bila je najveća kušnja. Tri tisuće revolucionarnih boraca opkolila je vojska od 150 tisuća ljudi“. Vijeće revolucionarnih ustanika odlučilo je privremeno napustiti „cijelu južnu regiju“, a Mahnu je data potpuna ovlast u pogledu odluke o pravcima kretanja vojske. Višemjesečne danonoćne borbe, kretanje kroz zametenu i zaleđenu pustoš stepe, stjenovito i jedva prohodno područje kijevske gubernije, do Galicije i natrag preko Dnjepra, na sjever prema Kursku i povratk u rodni kraj... (Prisjetih se vojničke vještine i lukavstva chiefa Josepha iz plemena Nez Perce u srazu sa američkom konjicom generala O. O. Howarda.) „Mahno je časno izašao iz te strašne kušnje“.

Svrha, cilj i zadaća treće vojne boljševika protiv mahnovaca bila je ne samo uništenje pokreta revolucionarnih ustanika, nego i „ovladavanje“ seljaštvom kao autonomnim revolucionarnim subjektom. Sve je to bilo toliko nemilosrdno i krvavo da se čitatelj sklon idealima (lijevih) revolucija osjeti poražen dok čita Mahnovo pismo upućeno njegovu prijatelju o toj „herojskoj epizodi u povijesti mahnovštine“. Ovdje nemam ambiciju pisati o sadržaju tog pisma, samo upućujem potencijalnog čitatelja knjige, a promatrano iz današnje perspektive sa znanjem i sviješću o svemu onom što se u modernoj povijesti dešavalo u odnosima između različitih skupina unutar lijevih pokreta, da se upita – je li moralo tako biti?

Mahno je uz nevjerojatnu lojalnost, potporu i žrtve svojih suboraca i sljedbenika, sav izranjavan, fizički slomljen i unakažen, uspio krajem kolovoza 1921. godine dočepati se inozemstva.


Pojam i značenje nacionalnog u mahnovštini. Židovsko pitanje

„Mahnovština je narodni pokret seljaka i radnika – revolucionarna samoorganizacija masa za slobodu rada“. Mahnovci nikada nisu, poput petljurovaca primjerice, djelovali pod nacionalnom zastavom; njihova revolucinarna ideja i misao vodilja bila je „S potlačenima protiv tlačitelja – uvijek!“ Dosljedno vođeni idealima socijalne revolucije mahnovci su u svoje redove primali radne ljude svih nacionalnosti. Okosnicu Pokreta činili su seljaci Ukrajinci, ali tu su bili i Rusi, Poljaci, Grci, Židovi, narodi sa Kavkaza... Zbog činjenice da su Židovi bili proganjani posvuda po svijetu, a progoni u Rusiji i Ukrajini po surovosti nisu nimalo zaostajali za sličnima u drugim državama, mahnovci su bili naročito osjetljivi prema tzv. židovskom pitanju. U samom političkom i vojnom vrhu Mahnova pokreta bilo je iznimno snažnih i poštovanih osobnosti iz reda Židova. Mahnovci su na razne načine – vojno, ekonomski, kulturno, propagandom... pomagali židovske zajednice. Prema onima iz vlastitih redova koji su na bilo koji način bili „sudionici pogroma nad Židovima“, postupalo se bez milosti. To se najčešće događalo od strane onih koji su među ustanike dolazili iz poraženih postrojbi Grigorijeva i Crvene armije, „ideološki nestabilan element, za čiji preodgoj nije bilo ni pogodnih uvjeta ni vremena“. Takvi su streljani na licu mjesta, a drugi bivši Grigorijevi vojnici „udaljeni iz ustaničke vojske“. Zbog takvoga vojničkoga kodeksa mahnovci su uživali veliko povjerenje među židovskim stanovništvom i činili su dobar dio sastava Mahnove vojske.


Mahnova osobnost. Kratki podaci o nekim sudionicima pokreta

U portretiranju Mahnove ličnosti, njegovih osobnih i revolucionarnih vrlina, Petar Aršinov ukazuje na društveni ambijent u kojemu nastaje mahnovština, historijske prilike u kojemu je živjelo rusko seljaštvo i revolucionarni zanos koji je zahvatio mase kad se „povijest zgusnula“ do puknuća. Revolucija bi i bez Mahna našla kanal da se izraze interesi potlačenih, ali s njim ona je cijelom tom vremenu i događanjima u njemu dala pečat jedne izvanredne osobnosti u kojoj, na najdramatičniji mogući način, sabralo se i osobno i kolektivno iskustvo cijele jedne epohe.

Aršinov dijeli Mahnov život u tri razvojne faze. Prva se odnosi na godine robije u koju ga je dovela mladenačka strast u borbi protiv nepravde, potaknuta njegovim temperamentom, nemirnim i svadljiv duhom te opčinjenost anarhističkim idejama. Druga faza obuhvaća Mahnovo djelovanje na organiziranju seljaka i radnika u sindikate i slobodna vijeća u Guljaj Polju od marta 1917. do ljeta 1918. godine. Nije se u to vrijeme ničim posebnim isticao i izdvajao od drugih snažnih osobnosti koje je iznjedrila Ruska revolucija, ali njegovo osluškivanje i razumijevanje bila ukrajinske sirotinje, njegov prisan odnos i stalna blizina uz seljaštvo vrlo brzo će na vidjelo iznijeti one karakterne crte koje će ga učiniti njihovim istinskim tribunom i vođom revolucionarnih ustanika. Treća je faza Mahnovo sudjelovanje u redovima revolucionarne ustaničke vojske od vremena borbi protiv vladavine hetmana Skoropadskog do odlaska u inozemstvo.

U rečenicama koje slijede navodim Aršinovljeve riječi o ličnosti Nestora Mahna. Po Aršinovu, a temeljem onog što je o njemu znao iz vlastita iskustva i od drugih, Mahno je bio čovjek izrazito nemirna duha, inteligentan, pronicljiv, kolosalne energije, jednostavan u komunikaciji i prijateljski nastrojen prema seljacima, hrabar, dovitljiv i nepobjediv, veći od svake legende o njemu jer je čovjek povijesnog djelovanja, s golemom snagom volje kao njegovom glavnom osobinom i visokom sposobnosti koncentracije koja prethodi brzom donošenju važnih odluka, nije priznavao nesvladive prepreke, smiren i hladnokrvan s jasno izraženim porivom za pobjedom nad neprijateljem, odlučnost istinskog heroja, uvijek ispred svih i spreman na rizik, golemog vojničkog talenta, seljački dovitljiv, obožavan od radnih masa i u ljubavi sa njima, samokritičan do šaljive poruge na vlastiti račun, čvrst i odlučan u kritičnim situacijama ali nikad despotski, svjetonazorski je anarhist-komunist... sve su to karakterne crte ličnosti velikog čovjeka i velikog revolucionarnog vođe. Pisanje je bila njegova strast, a poezija mu je bila bolja od proze.

Njegova temeljna slabost je teorijska potkapacitiranost iz povijesti i politike koja ga je sputavala u razumijevanju širih teorijskih struktura, a što je imalo posljedice i na cijeli pokret. Aršinov smatra da je ovaj nedostatak, uz lakomislenost kao karakternu manu, razlog zašto mogućnosti Mahnova pokreta nisu dovedene do kraja u vrijeme kad su potpuno sazreli uvjeti za revolucionarnu preobrazbu cijelog ukrajinskog društva, a što bi, uvjeren je Aršinov, utjecalo i na karakter same Ruske revolucije. Čini se da nije dovoljno shvatio opasnost koja mu je prijetila od boljševika.

Aršinov je iznenađen činjenicom da Mahnovi suvremenici među anarhistima nisu ispravno procijenili pozitivne strane Mahnove ličnosti, vjerojatno zbog izvora koje su koristili, a koji su bili pod utjecajem boljševičke propagande. „Rijetka iznimka u tom pogledu bio je Kroptkin“ koji je „na temelju fragmentarnih činjenica, prepoznao u Mahnu osobu od velikog povijesnog utjecaja“. („Prenesite drugu Mahnu od mene da se čuva, jer je u Rusiji takvih ljudi malo“.)

Aršinov dijeli Kropotkinovo mišljenje kad piše da „će ga povijest s punim pravom svrstati u red istaknutih ljudi ovoga vremena“.


Mahnovština i anarhizam

Kao i svaka politička teorija koja baštini i promovira revolucionarne ideje i ima ambiciju za radikalnim društvenim prevratom, tako i anarhizam ima svoju idejnoteorijsku i praktičnodjelatnu stranu. U Ruskoj revoluciji i postrevolucionarnim događanjima obilježenim građanskim ratom i vanjskom agresijom, pokazat će se da su anarhistički teoretičari ostali zarobljeni u teorijskoj „kuli bjelokosnoj“, dok će pokret narodnih masa, izbijajući iz same nutrine društvenog bića ruskog i ukrajinskog čovjeka, na neumoljivim tendencijama povijesnog zbivanja, izabrati tu stranu djelatne prakse – podržavajući, djelujući i usmjeravajući revolucionarnu energiju u pravcu ostvarenja njene socijalne komponente.

Anarhisti su, piše Aršinov, prespavali Rusku revoluciju. Nekoliko je razloga koji objašnjavaju tu poziciju. Najprije, većina anarhističkih teoretičara potječe iz inteligencije srednjeg sloja i granice njihova zbiljskog društvenog položaja odredile su i domet njihovih teorija. Doktrinarna uskogrudnost u pogledu definiranja subjekta revolucije, vrijeme i mjesto njena nastanka, učinila ih je potpuno slijepim za razumijevanje zbivanja kad su provalila na povijesnu scenu i posve ih marginalizirala kao prepoznatljiva sudionika revolucije. Drugi razlog tome je idejna zbrka i posvemašnja neorganiziranost. Anarhisti su se teorijski iscrpljivali u stvarima koje nisu bile na dnevnom redu povijesno zahtjevnog trenutka, organizacijski rascjepkani i posve izvan dodira sa pokretom radnih masa, oni su, u konačnici, „nastojali pobjeći od teških dužnosti trenutka“.

Rijetki među njima, kao što je i pisac predgovora ovoj knjizi – anarhist Vsevolod Mikhailovich Eikhenbaum, pseudonimom Volin – svim svojim znanjem i umijećem stavili su se u službu revolucionarnog pokreta. Guljaj Polje bilo je središte njihova okupljanja i u njega su od sredine 1919. počeli dolaziti anarhisti iz raznih dijelova Rusije i Ukrajine.

Međutim, u cijeloj ovoj priči o odnosu mahnovštine i anarhizma zanimljiva je činjenica da je Mahnov pokret, iako autentičan, nastao samostalno i bez utjecaja anarhističkih organizacija, zbog svoje potpune povezanosti sa radnim masama i odanosti idejama socijalne revolucije, zapravo baštinio i u praksi nastojao ostvariti upravo ideje anarhizma: inicijativa za djelovanje koja dolazi odozdo, iz radnih masa; društveni i gospodarski ustroj na načelu radničkog samoupravljanja i negacija državne vlasti u „socijalnoj izgradnji“. Ostajanje anarhista po strani nanijelo je štetu i Pokretu i njima samima. Pokret je ostao bez ideja i oganizacijske snage onih koji su mu mogli dati teorijsku širinu i organizacijsku čvrstinu da ne luta u definiranju ciljeva i zadatka, osmišljavanju dugoročnih strategija kako se ne bi bespotrebno gubio u improvizacijama i rasipao svoje snage bez zahvatanja u šire strukture, dok su anarhisti propustili priliku za sudjelovanjem u onome o čemu su maštali i teoretizirali, iscrpljujući se u organizacijskom sektašenju i ideološki „dangubeći“ u svojim kružocima.

Ali su zato „boljševički etatisti“ jako dobro razumjeli i važnost Mahnova pokreta i beznačajnost anarhizma u Rusiji. Anarhističke organizacije boljševici uopće nisu stavili izvan zakona kao što su to uradili s mahnovštinom, ali su svako njihovo djelovanje dovodili u vezu s mahnovcima pa su onda i jedne i druge strijeljali i skraćivali za glavu. Rezultat takve hajke svih onih koje mahnovci nazivaju etatističkim silama jeste gubitak između dvije i tri stotine hiljada ljudi, radnika i seljaka, potlačenih iz svih naroda koji su na tom širokom prostoru pronosili anarhističku zastavu „potlačenog čovječanstva“.


Zaključak

U zaključku svoje povijesti Mahnova pokreta Petar Aršinov piše da zbog okolnosti u kojima je knjiga nastala, a pisana je od siječnja do lipnja 1921. godine, nije bilo moguće istražiti i predstaviti cjelovitu povijest mahnovštine, nego samo onaj dio koji se odnosio na djelovanje Pokreta u Guljaj Polju i gravitirajućem području. U uvjetima „boljševičke stvarnosti“ nije ni moglo biti drugačije, smatra Aršinov, pogotovo ako se ima u vidu da je u četiri navrata gubio kompletnu građu koju je bio sakupio za planiranu povijest.

S druge strane, nastavlja autor, možda nije dovoljno pažnje posvetio „tamnoj strani“ Mahnova pokreta, a što bi moglo dovesti u pitanje njegovu namjeru ili baciti negativno svjetlo na sliku koju bi o Pokretu mogao steći neovisan promatrač ili anarhisti diljem svijeta. Međutim, sve ono negativno što bi se moglo pripisati mahnovštini jednostavno se može pripisati činjenici iznuđenih uvjeta u kojima je Pokret djelovao – građanskom ratu, naime – u kojima, umjesto posvećenosti stvaralačkom radu i ostvarenju pozitivnog programa, Pokret je morao težište svog djelovanja staviti na vojnu komponentu. Počelo je „protjerivanjem hetmanske vlasti iz zemlje“, cilj je bio izgraditi društvo potpune samostalnosti i neovisnosti radnih masa, a sredstvo revolucija i slobodna vijeća radnika i seljaka, jer „pozitivni program revolucije može se uspješno izgraditi samo pod uvjetom, da radni ljudi uspiju na vrijeme uništiti vojnu moć buržoaske države“.

U velikom ruskom revolucionarnom prevratu različite društvene snage nastojale su, a neke od njih privremeno i uspijevale, domoći se političke vlasti. Pobjedu će na kraju izvojevati boljševici čija vlast, po Aršinovu, bila je potpuna suprotnost Ruskoj revoluciji. Zapravo, komunistička vlast boljševika bila je „najustrajniji oblik reakcije“, sveprožimajući levijatan koji je potpuno uzurpirao ideale, ciljeve i rezultate revolucionarnog napora radnih masa.

S obzirom da Aršinov knjigu piše u prvoj polovini 1921. godine, u vrijeme kad je buknuo i kronštatski ustanak, on si postavlja pitanje – što dalje? Iz ove današnje perspektive, a s obzirom na sve žrtve koje su podnesene u borbi protiv silnih unutarnjih i vanjskih neprijatelja revolucije, a naročito protiv dojučerašnjeg saveznika – boljševika, čini se razumljivim što u Aršinovu tinja optimizam da revolucionarna epoha nije okončana i da revolucionarni narodni pokret oličen u mahnovštini ima perspektivu. Privremeni strateški i taktički potezi povlačenja pred „komunističkom diktaturom“ ne mogu ugasiti taj revolucionarni žar jer je „spas ruske revolucije u oslobađanju od okova etatizma i stvaranju društvenog sustava na temelju radničkog i društvenog samoupravljanja seljaka i radnika“.

Danas znamo kako je sve to završilo. A je li moralo tako biti?

Nestor Ivanovič Mahno organizirao je i predvodio pokret najsiromašnijih dijelova ukrajinskog seljaštva. Hoće li njegova pobjeda značiti ujedno i „trijumf ideja mahnovštine, trijumf socijalne revolucije“? Ovo pitanje je postavljeno u vrijeme pisanja knjige i danas bi se moglo učiniti kao posve retoričko. No, baš danas može se postaviti dodatno pitanje: „Je li povijest dala konačan sud o tim idejama“?

Petar Aršinov iskreno i duboko vjerovao je u revolucionarni potencijal radnog naroda. Prokazao je boljševičku diktaturu birokratskoga aparata države i partije kao reakcionarnu i nadao se da je „spas ruske revolucije“ u to vrijeme još uvijek moguć u jedinstvenu djelovanju oslobođene samoinicijative radnika i seljaka u njihovoj težnji ka samoupravljanju.

U svojoj kritici prakse boljševizma kao prakse državnoga kapitalizma Aršinov ide tako daleko da je doveo u pitanje cijelu njegovu teorijsku podlogu – tradiciju (znanstvenog) socijalizma, da se na ovakvo stajalište ne može drugačije gledati nego kao na obračun anarhizma sa teorijskim postavkama marksizma/lenjinizma. Iskustvo ruske revolucije, smatra Aršinov, pokazalo je da „radnička klasa nema prijatelja, nego samo neprijatelje koji žele prigrabiti njihov rad“, te da je pouka Ruske revolucije u tome da se istina proletarijata - njegova položaja u društvenoj strukturi, ciljeva koje nastoje ostvariti i pregnuća koje trebaju založiti u njihovu ostvarenju nalazi u njima samima. Ta borba nikad neće prestati, odnosno javljat će se uvijek ondje i tamo gdje tinja žižak neugasive nade radnog naroda da borba za „ideale rada – slobode i jednakosti“ razgorjeva se u vatreni plamen socijalne revolucije koja će kad tad sažeći neprijatelje „potlačenog čovječanstva“.

Nestor Mahno probudio je u određenom historijskom trenutku revolucionarnu energiju posve obespravljenog naroda i pokazao njegovu stvaralačku moć u izgradnji uvjeta vlastita života po mjeri njegovih vlastitih interesa i potreba. U tome je „bit mahnovštine“ i po tome je ona, smatra Aršinov, „trajna i besmrtna“.

Boljševik Dibenko i anarhist Mahno za vrijeme pregovora, studeni - prosinac 1918.


Stepski pirat

(Stanislaw Lubienski, DAF, Zagreb 2013.)

Petar Aršinov, piše Stanislaw Lubienski u knjizi „Stepski pirat“ iz 2012. godine, bijaše neslužbeni vođa butirskih Ukrajinaca (Butirka – čuveni zatvor), anarhist i radnik iz Katerinoslava. Premda je bio stariji od Nestora samo dvije godine, već bijaše iskusan ilegalac. Neko je vrijeme radio kao bravar u jednom od gradića Srednje Azije, a nakon posla bavio se redigiranjem podzemnih novina. Osuđen je na smrtnu kaznu zbog ubojstva načelnika željezničkih radionica i sudjelovanja u bombaškom napadu na policijsku postaju u blizini Katerinoslava. Ipak, uspio je pobjeći iz zatvora te je neko vrijeme živio u Francuskoj i Austro-Ugarskoj. Godine 1910. uhitila ga je austrijska policija zbog šverca oružja i anarhističke literature te deportirala u Rusiju. Predali su ga carskim vlastima koje su ga osudile na dvadeset godina robije. Stoga i ne čudi što je ubrzo postao Mahnov mentor.

Držim da je ovih par crtica o Petru Aršinovu iz Lubienskiewe knjige dobar uvod u sadržaj same knjige, a kao poveznica između povijesti Mahnova pokreta iz jedne, i biografije samoga Mahna iz druge knjige. Između njih je vremenski interval od devedeset godina.

Hrvatski izdavač predstavlja „Stepski pirat“ kao „romansiranu biografiju“, a ja bih dodao da se radi i o putopisnoj reportaži, putovanju kroz prostor i vrijeme – dio Ukrajine koji je i Mahnovo i rodno mjesto mahnovštine te radničko-seljačke republike u vrijeme poslije Oktobarske revolucije i građanskog rata u Rusiji, a kroz flashbackove Lubienski nas vraća u povijesni vrtlog jednog zbivanja koje će „potresti svijet“ i u kojemu će svoju ulogu imati i jedan gotovo slučajni suputnik – Nestor Ivanovič Mahno.

Lubienski putuje u Guljaj Polje promatrajući iz vlaka postsovjetski industrijski pejzaž od zarđale i rashodovane gadgeterije. Cilj mu je u Mahnovu rodnome mjestu pronaći svjedoke Mahnova vremena i u kombinaciji s arhivskom građom rekonstruirati to vrijeme – propast carizma u Rusiji, Oktobarsku revoluciju i građanski rat te u romaneskoj formi predstaviti Mahnovu biografiju.

Po vlastitu priznanju zakasnio je nekih tridesetak godina. (Ni „divlja polja više ne postoje“; zamijenila su ih polja suncokreta i pošumljeni dijelovi stepe kao zaštita poljoprivrednih kultura od vjetra.)

Guljajpoljska tržnica je mjesto gdje Lubienski pokušava od seljaka, tradicionalno nepovjerljiva svijeta, dobiti koju informaciju o Mahnu. Jedni ga kude, a drugi hvale... Čini se da ovaj stih iz popkulturne pjesme najbolje oslikava raspoloženje mještana na spomen Mahnova imena. Različita mišljenja danak su klasne pripadnosti predaka onih koji danas svjedoče o Mahnu iz perspektive obiteljske usmene tradicije. Za jedne Mahno je „običan bandit i razbojnik“, a za druge je pozitivna ličnost jer je „bio pravedan“. Negativno mišljenje treba pripisati i sovjetskoj propagandi, ponajviše baziranoj na knjizi „Hod po mukama“ pisca Alekseja Tolstoja koji je Mahna opisao kao „degeneričkog razbojnika“. Tu je i Mahnova biografija iz pera „bjelogardejskog pukovnika Nikolaja Gerasimenka koja odiše mržnjom“ i u kojoj je Mahno prikazan tako da je „još kao dječak bio monstrum“.

Na guljajpoljskom groblju Lubineski pronalazi grobove mahnovaca i većine članova Mahnove obitelji: otac Ivan Rodionovič i majka Evdokija Matvejevna, braća Omelijan i Karpo koji su poginuli samo zato „što su bili braća Nestora Ivanoviča“, braća Savelij i Grigorij, kao i Karpov sin Mihajlo, poginuli su u građanskom ratu. Savelij i Mihajlo leže pored svojih roditelja, dok je Grigorij sahranjen „na obali rijeke Sinjuhe“. Tu su i drugi članovi porodice Ivana Rodionoviča.

Majka Evdokija „nadživjela je sve sinove s izuzetkom glavnog uzročnika obiteljske nesreće“.

Nestor Ivanovič Mahno „počiva daleko od rodnog kraja, na urednom, posjećenom i slavnom groblju Pere- Lachaise“ u Parizu.

Ovdje valja navesti Lubienskijeve riječi koje se mogu uklesati na nadgrobni spomenik svakom historijskom razdoblju sličnom onom opisanom (i) u ovoj knjizi: „Vremena bijahu takva da bi te, ako se nisi sam strmoglavio u vrtlog događanja, struja ionako povukla za sobom“.

Također, vrijedi spomenuti i crticu o Vsevolodu Eichenbaumu Volinu, anarhistu, jednom od utemeljitelja i vođa Konfederacije anarhista „Nabat“ koji se priključio Pokretu i postao njegov kroničar. Volin je i pisac predgovora Aršavinove „Povijesti Mahnova pokreta“ koji je vrlo inspirativan u pogledu razmatranja metodologije pisanja jedne takve knjige.

Stanislaw Lubienski ispisuje o Volinu sljedeće retke: „Volin se pokretu priključio nešto kasnije. Prema mišljenju zlonamjernog Nikolaja Gerasimenka, bjelogardejca, autora uspomena o mahnovštini, 'svojim raskuštranim izgledom, koji nije poznavao vodu, češalj ili četku – podsjećao je na neizlječivog luđaka', ipak je bio anarhist s međunarodnim ugledom i stažem. Potjecao je iz okolice Voronježa. Osuđen na deportaciju, pobjegao je u Francusku, a kasnije je neko vrijeme djelovao među radnicima u sjedinjenim državama. 1917. organizirao je anarhističku propagandu u Petrogradu. Bio je jedan od utemeljitelja i stvarni vođa Konfederacije anarhističkih organizacija Ukrajine 'Nabat'. Upravo se iz njihovih redova pojavio među mahnovcima. Nabatovci su, koje su progonili boljševici, računali na Batka da će provesti treću, anarhističku revoluciju. Volin i njegovi suradnici žele mahnovštini pridodati ideološki karakter i upravljati Mahnovim odlukama. U prvom redu ipak nastoje ne dopustiti savez mahnovaca s boljševicima“.

Očito je da su se boljševici uvukli pod kožu anarhistima jer se radi o teorijski i ideološki jedva pomirljivim konceptima radikalne preobrazbe postojećeg i uspostave novog društva. Boljševička propaganda i agitacija protiv mahnovaca bila je nemilosrdna usprkos povremenim savezima protiv sila kontrarevolucije i činjenici da ideološki baštine vrijednosti i zastupaju interese potlačenih. Mahno i drugi vođe pokreta bili su odlikovani od boljševika za svoje ratne zasluge, ali su i Lenjin i pogotovo Trocki od početka igrali dvostruku igru. Ne čudi onda da su i najbliži članovi porodice Mahno poput Ljubov Fedorovne, supruge Karpova unuka Viktora Jalanskog, u razgovoru s Lubienskim o Nestoru Mahnu „postajali oprezni i odgovarali čestom frazom u Gulaj Polju: Stalno su me učili da je bio razbojnik“. Boljševička propaganda i sovjetska indoktrinacija učinili su svoje.

Lubienski pohodi Etnografski muzej u Guljaj Polju. Dio postavke, razdijeljene u pet dvorana koje su više sobe, nalazi se u podrumu. To je onaj dio koji bi tadašnja sovjetska vlast sklonila od izravnog pogleda: kozačka, seljačka, zanatska, trgovačka i peta soba s temom „gladomora i komunističkih zločina“. Na katu su izloženi eksponati koji slave sovjetsko doba – povijest oružanih snaga, tehnička modernizacija, „uspjesi petoljetki“... Dio izložbe, negdje po strani, posvećen je Mahnu.

Sovjetska kvadratura kruga nekako je uspjela pomiriti sadržaje ovih izložbenih prostora.


Napomena: U travnju 1919., napominje autor, na Batkov poziv u Guljaj Polju boravi stari drug iz butirskog zatvora, Petar Aršinov. Njegov je zadatak pokrenuti mahnovsku propagandu, da bi se mogla natjecati s boljševičkom. Pokreće se tiskani organ pokreta, novine „Put k slobodi“, koje izlaze na ruskom i ukrajinskom jeziku.

Na polovini knjige prvi put nailazim na riječ iz njena naslova – pirat. Sam naslov kao da je unaprijed predodredio autorov stav o Mahnu i karakteru njegova pokreta.

Opisujući bitku između bijelog generala Škura, zapovjednika konjičkih postrojbi kubanskih kozaka, potomaka Zaporožaca, koji je pod crnom zastavom na kojoj se „kese vučje gubice“porazio trupe boljševičke 13. armije i Mahnove brigade, Lubienski piše da se „iznad Batkove brigade lepršaju piratski stjegovi s ljudskim lubanjama i prekriženim goljenicama s geslom: 'Smrt svima koji stoje na putu slobode radnih masa'. Mahno ostaje sam nasuprot premoćnijim Škurovim snagama, ali i u takvim okolnostima „Trocki drži da likvidacija gerilskih Mahnovih odreda mora biti prioritet“.

U to vrijeme, početak je lipnja 1919., zbio se prvi i posljednji telefonski razgovor između Trockog i Mahna. Trocki prijeti, a Mahno psuje nazivajući Trockog muhomorom – „premda ima lijepu, crvenu kapu, iznutra je otrovan“. Mahno misli da je problem u njegovoj osobnosti i nudi boljševičkom vrhu u Moskvi ostavku na svoju poziciju jer „neprijateljski stav boljševika prema ustanicima može dovesti do osnivanja unutarnjeg fronta koji može ugroziti revoluciju“.

Pod pritiskom monarhističkih snaga kontrarevolucije boljševičke snage gotovo u potpunosti napuštaju Ukrajinu, a Mahno se povlači prema zapadu. Sklapa i razvrgava saveze. Likvidirao je Grigorjeva i suočio se s izdajom petljurovaca u Peregonivki. Međutim, Mahnov vojnički genij i ovdje je izvojevao veličanstvenu pobjedu. Denjikinovci su bili potpuno razbijeni.

Za razliku od Aršinova koji se načelno bavi manama ustaničke revolucionarne vojske, Lubienski je konkretniji kad piše o surovosti mahnovaca prema neprijatelju. „U ratnom metežu zločini su nešto svakodnevno, a nekažnjivost njihov saveznik“. Volin, koji je u mahnovštini vidio priliku za treću, anarhističku revoluciju, ne može podnijeti tu okrutnost i napušta njihove redove.

Primjeri pojedinačnih zvjerstava doista djeluju okrutno i Lubienski piše da „tako se ubijaju bijesni psi“. Ovu atribuciju Lubienski je, čini se, pozajmio iz naslova knjige Jerzyja Bandrowskog, poljskog pisca knjige „Bijesni psi“ kojoj ću se posvetiti prvom sljedećom prilikom. Neki svjedoci iz tog vremena poput Isaka Babelja i Stefana Kaminskog vide u postupcima mahnovaca „divljačku okrutnost, nekakav povratak tradiciji Divljih polja koji je oživio u Ukrajini... kozačku pobunu“. (Divlja polja su staropoljski naziv za današnje Zaporožje... uključivao je velik dio južne Ukrajine. – autor).

Vremenom će Mahno disciplinirati svoju vojsku i nad vlastitim vojnicima primjenjivati one mjere koje kolokvijalno dolaze iz arsenala revolucionarne pravde bilo tko da se o nju ogriješi.

Fascinira potpora koju je imao među seljacima.

(Peregonivka danas dijeli sudbinu već opisanog postsovjetskog prostora; posvuda su ružni ostaci jednog ubrzanog industrijskog razvoja u lijepom krajoliku divlje prirode. Svjedoka velike bitke iz vremena građanskog rata više nema, a oni koji su u sjećanju zadržali nešto iz priča svojih predaka „u školi su učili da je Mahno bio razbojinik“. Poslije svega, danas više u to nisu sigurni.)

Porazivši denjikinovce u Peregonivki Mahno se s vojskom vraća na domicilni prostor, usput oslobađajući veće gradove. Većina Denjikinovih generala opasno je potcijenila Mahna, a on im stalnim djelovanjem u pozadini dovodi u pitanje strategiju zauzimanja Moskve, razbija linije opskrbe i veže znantne snage neprijatelja za sebe. Jesen je 1919. godine i denjikinovci bi do kraja godine vjerojatno došli do Moskve da im revolucionarna ustanička vojska ne remeti planove.

Lubienski piše: „U odsudnim trenucima ishoda ofenzive na Moskvu, ishoda revolucije, ishoda cijelog rata, bjelogardejci ostaju u neugodnom raskoraku. Nemaju dovoljne snage zadati odlučni udarac“. Svoje razmišljanje uveliko duguje zapažanjima iz knjige o „nepoznatoj revoluciji“ u kojoj Volin piše da „zasluga za pobjedu nad kontrarevolucijom Denjikina u jesen 1919. u cijelosti pripada mahnovcima. Bez pobjede kod Peregonivke i uništenje zaleđa, topničke baze i opskrbe denjikinovaca, bijeli bi do Moskve najvjerojatnije stigli najkasnije u prosincu 1919.“

Međutim, usprkos svim tim tegobama sa kojima se nose, boljševici u građanskom ratu na sve načine nastoje da unište Mahnov pokret. Priliku vide i u tome da ustanike odvoje od vezanosti za njihove domove, od potpore seljačke baze i upute ih na „poljsku bojišnicu“ koja nastaje stvaranjem saveza između Poljaka i Ukrajinaca, Pilsudskog i Petljure. Seljaštvo južne Ukrajine, koje boljševici nikako ne mogu pridobiti za sebe, neko će vrijeme zbog toga odahnuti jer će snage Crvene armije sa tog prostora biti upućene na poljsku granicu. Među njima je i Buđonijeva I. konjička armija što će i samim ustanicima pružiti priliku za predah. Prva je polovina 1920. godine...

„Popuštanje boljševičkog pritiska“ ne ide na ruku samo mahnovcima koji koriste priliku da odmore, reorganiziraju i osnaže svoje snage; na Krimu zapovjedništvo nad bjelogardejskom Denjikinovom Dobrovoljačkom armijom preuzima „crni barun“, general Petar Vrangel. Denjikin je „prisiljen dati ostavku“, a general Vrangel stvara „malobrojnu, ali discipliniranu Rusku vojsku“. Vrangel je spreman na savez sa bilo kim, „makar i s vragom, samo da je protiv boljševika“. Mahna će teško pridobiti, a zakasnio je i s obećanjima upućenima ukrajinskom seljaštvu. Boljševici jedva da će se osvrnuti na jačanje vrangelovaca. Njima je cilj likvidirati Mahna i zatrti mahnovštinu. Sa tim zadatkom u Ukrajinu dolazi sam Narodni komesar za unutarnje poslove, poljski komunist Feliks Dzierzynski. „Željezni Feliks“ misli da će imati više sreće od svojih prethodnika, boljševičkih lovaca na anarhističku glavu Nestora Ivanoviča.

Arsenal poduzetih mjera je klasičan: glasine, dezinformacije, propaganda, provokacije, špijuni...

Batkova seljačka mreža funkcionira besprijekorno te se on i ovaj put izvlači.

Na turneji po južnoj Ukrajini Lubienski bilježi svjedočenja u izravnim kontaktima sa stanovnicima duga pamćenja, ali posreduje i druga iz različitih historiografskih i publicističkih izvora s ciljem što vjerodostojnije rekonstrukcije događaja iz građanskog rata i povijesti Mahnova pokreta. Spominje jednog starca iz mjesta Osipenko. Kad je bio dječak šezdesetih godina, slušao je onodobne starce koji su se okupljali na druženje povodom nekog sveca. Među njima se našao i jedan starčić iz mjesta Troicko koji je naglas govorio da su Krim osvojili mahnovci i da tamo uopće nije bilo crvenih. Sovjetsko obrazovanje je učinilo svoje.

Strašno je to vrijeme bilo. Možemo samo zamisliti koliko bi bile zagušene društvene mreže iznošenjem u javnost osobnih sudbina svih onih koji su bili pripadnici različitih vojski ili ih je krvava građanska vojna zakačila usput, da je ondašnja tehnologija bila na razini sadašnje.


Gdje si bio 1920. godine?

A te godine silne vojske ratovale su jedna protiv druge i sve zajedno i pojedinačno protiv boljševika. Ili je bilo obrnuto? Svjedoci kazuju da su i u tim trenucima svakojakih užasa zadržavali humanost u sebi i pomagali jedni druge kad bi na bojišnici prepoznavali brata, rođaka, susjeda... Dezertera je bivalo na sve strane. Ne treba se čuditi toj pojavi jer seljaci, koji su činili glavninu tih vojski, nisu filozofirali o tome koja je prava strana povijesti i koja je konjica zajahala ispravnu povijesnu tendenciju. Njih je interesirala sloboda i zemlja, a Mahno im je nudio najviše i zemlje i slobode.

Dakle, te ’20. godine prošlog stoljeća gotovo polovinu Mahnove vojske činili su crvenoarmejski dezerteri, a u njihovim redovima bilo je čak Litavaca i Kineza, istih onih koji su do jučer imali zadatak da likvidiraju Mahna i unište mahnovštinu.

Rovitu situaciju na cijelom ukrajinskom frontu i unutar Pokreta nastoji iskoristiti dio anarhista iz „Nabata“ okupljenih oko Arona Barona, anarhiste i revolucionara s međunarodnom reputacijom. Baron i njegovo društvo žele preuzeti Pokret i početi s primjenom anarhističkog programa na slobodnom teritoriju (treća, anarhistička revolucija), ali ne nailaze na potporu ni među seljacima, ni među vojskom, ni među zapovjednicima. Glavu od mahnovaca spašavao je bijegom u Harkov.

Boljševici gube bitke diljem Ukrajine, a najbolniji je poraz u pohodu na Poljsku. Ukrajinsko-poljske snage nadomak su Kijeva, a Vrangel je zauzeo gotovo sva važna uporišta na jugu. Boljševici su prinuđeni na uzmak te poljsko-boljševički rat završava sklapanjem sporazuma u Rigi 12. listopada, a četiri dana kasnije u Harkovu boljševici sklapaju sporazum o suradnji s Mahnom. Mahnovci su uvijek tu kad treba spašavati crvenu guzicu i čini se da je i Trocki presretan. Piše jedan od svojih članaka u kojima sad odaje priznanje Mahnu, a Mahno je tek nedavno ostao jedva živ u jednom slučajnom susretu sa boljševičkim odredom. Teško je ranjen u koljeno i ta rana mučit će ga sve do smrti. Ali Mahno ne izdaje revoluciju i pristaje na ovaj sporazum. Mahnovci su puno toga dobili, ali ni boljševici nisu sisali veslo; izbacuju iz sporazuma dio koji mahnovcima daje političku autonomiju na prostoru kojim vladaju. Vlast je vlast...

Mahnova divizija od deset tisuća vojnika stavila se pod zapovjedništvo Crvene armije. Na čelu te silno iskusne vojske kao glavnokomandujući proslavljeni je boljševik i revolucionar Mihail Frunze. Zajedničke snage brzo su očistile jug Ukrajine od vrangelovaca. Vrangelova Ruska vojska se povukla na Krim. U definiranju strategija zauzimanja Krima Frunze najteže zadatke postavlja pred Mahnove vojnike. Cilje takve strategije je posve jasan – iscrpiti mahnovce da bi se kasnije lakše obračunalo s njima. Ali Mahno izdati ne zna jer socijalna revolucija je na prvom mjestu; treba poraziti snage kontrarevolucije. I poražene su. Kontrarevolucionarne snage i stari poredak zauvijek su otišli u ropotoarnicu povijesti.

Ponoviti ovdje još jednom riječi starca iz Troicka: „ Krim su osvojili mahnovci“!


A šta se to zbilo osvajanjem Krima?

Polovina Mahnove divizije, oko šest tisuća ljudi izginulo je u borbama protiv armije bijelih. Krajem studenog Frunze obećava Lenjinu da će likvidirati mahnovštinu, a u proglasu odredima Crvene armije da „banditi moraju biti uništeni po kratkom postupku“. Zapovjednici mahnovaca na Krimu su uhvaćeni na prijevaru, mučeni i streljani. Dio snaga uspio se izvući. Pojedini odredi Crvene armije odbijaju sukobljavati se s dojučerašnjim saveznicima. Pola konjičke brigade Kirgiza predaje se mahnovcima. Guljaj Polje je opkoljeno, a Mahnu jedva uspijeva pronaći izlaz iz obruča.

Posvuda po Ukrajini hapšeni su anarhisti i simpatizeri Ustaničke vojske. I Volin je završio u zatvoru.

Desetkovanu Ustaničku vojsku mahnovaca višestruko nadmoćnije snage Crvene armije progone uzduž i poprijeko južne Ukrajine. Slavni zapovjednici Frunze i Buđoni bjesne; porazili su organiziranu i discipliniranu Vrangelovu armiju, ali ne mogu nikako da uđu ni u trag „bandi“, kako dosljedno nazivaju mahnovce. Sav bijes usmjeravaju i iskaljuju na socijalnoj bazi Mahnova pokreta – seljacima. Strijeljaju sve one kod kojih nađu bilo kakvo oružje, opterećuju seljake nametima, zavađaju golu sirotinju i bogatije seljake... Za sve to vrijeme ustanici demonstriraju vrhunske vještine i taktiku gerilskog ratovanja: brzo se kreću, naglo mijenjaju pravac kretanja, neopaženo prolaze velike razdaljine, ne zadržavaju se dugo na jednom mjestu, mijenjaju iscrpljene konje za odmorne kod seljaka, sa seljacima održavaju žive veze za različite zadatke, napadaju u ranu zoru kad se protivnik najmanje nada, magla i noć su im prirodni saveznici... U nekoliko takvih situacija izvojevali su vrlo značajne pobjede nad odredima Crvene armije zahvaljujući seljačkoj visprenosti i vojničkoj snalažljivosti svojih zapovjednika. U jednom slučajnom susretu pogubili su cijelo zapovjedništvo 14. divizije, među kojima je stradao i „legendarni komdiv, jedan od najpopularnijih boljševičkih zapovjednika, Aleksandar Parhomenko“. Uspijevali su čak navoditi topništvo sa oklopnih vlakova Crvene armije na vlastite odrede koji su gonili mahnovce.

Među dijelom crvenoarmejaca, a naročito među zapovjednicima „crvenih Kozaka“, mahnovci su uživali veliko poštovanje. No, i oni su već bivali na izmaku snaga.

Početak je 1921. godine. Mahnove snage broje između tri i četiri tisuće vojnika, ali im je problem novačenje. Kreću se od juga prema zapadu i natrag, pa onda prema sjeveru, do Kurska, ali je odziv dragovoljaca vrlo mali. Strategija naizgled humana da strijeljaju samo zapovjednike i komesare, a da obične vojnike oslobađaju i puštaju ne čini se učinkovitom. Oni se vraćaju u svoje odrede, a tek manji dio njih priključuje se ustanicima. Puno je veći problem činjenica da mahnovci „gube dodir sa stvarnošću“. Radi se o prekaljenim revolucionarima i borcima, ali njihova seljačka baza počinje se osipati. Seljacima je dosta rata, žele mir, obrađivati zemlju i posvetiti se egzistencijalnim problemima svakodnevnog života. Vrijeme mahnovaca je „jednostavno prošlo“.

Mahnovci počinju osjećati prezir prema seljacima i ponašati se agresivno prema njima. Drže da su seljaci izdali revoluciju. Njihove metode odnosa prema seljacima sve više odstupaju od njihovih (anarhističkih) ideala i postaju vrlo slične boljševičkim. Veze između dojučerašnjih saveznika počinju pucati, mahnovske parole više ne prolaze kod izmučenog seljaštva. Seljaci na najokrutnije načine ubijaju pojedine mahnovske zapovjednike. Pritisnuti od ljudi, sve manje se počinju uzdati u Boga. Prirodne nepogode poput suše u jesen 1920., oštra i hladna nadolazeća zima bez snijega te toplo proljeće nagovješćuju ono najgore – glad. Sjetveno sjeme kao „viškove“ uzimaju i jedni i drugi, boljševici imaju više iskustva i kao da se pripremaju za Holodomor 1932-1933.

Najplodnija zemlja na jugu Ukrajine ne donosi gotovo ništa onima koji je obrađuju. Ostvaruje se narodna izreka „nerodica od Boga, glad od ljudi“.

Otpor politici boljševika javlja se na raznim stranama. Vrijeme je to i pobune mornara u Kronštatu. Ugušena je u krvi. Je li moralo tako biti?

S jeseni i zime 1920.-21. pa sve do kolovoza iste godine Mahnov pokret je u stalnom opadanju. Ustanička vojska broji tek nekoliko tisuća vojnika, a novačenje je gotovo nemoguće. Seljaci okreću leđa Mahnu, a unutar vođstva počinju se javljati razmimoilaženja po pitanju dalje strategije. Mahno bi da vojska krene prema Galiciji i pruži potporu nacionalnom pokretu za nezavisnost Ukrajine, drugi su za ponovni savez sa boljševicima u njihovoj potpori ustanku Kemala Paše u Turskoj, a treći, i najbrojniji, su za prihvatanje ponuđene amnestije i povratak kući.

Takvih je gotovo dvije i pol tisuće vojnika i zapovjednika.

Boljševici ne ostavljaju preostale mahnovce na miru. Koriste se taktikom naših lovačkih predaka – „uporan lov“, kojom pritiskuju, fizički i psihički, progonjene dok doslovce ne lipsaju od iscrpljenosti.

Zarobljene zapovjednike, među njima i one najbolje i najvjernije Mahnu i revoluciji, prisiljavaju na potpis priznanja kojim se odriču i Mahna i Pokreta, a one koji na to ne pristaju, muče, masakriraju do neprepoznatljivosti ili jednostavno strijeljaju. Crv sumnje i rezignacije zahvatio je Pokret i sve je više onih koji se pitaju o smislu dalje borbe. Sam Mahno teško je ranjavan četiri, pet puta. Ožiljak na licu od jednog metka koji je prošao kroz vrat, bit će vidljiv na svim kasnijim fotografijama.

„Odlučeno je da Batko i ranjeni zapovjednici u međuvremenu otputuju u inozemstvo. Trebaju se zaliječiti, prikupiti snagu, a potom vratiti i odlučiti što dalje s mahnovštinom“.

Krajem kolovoza 1921. godine u Rumunjsku je pristiglo „sedamdeset osmero mahnovaca“.

U kući se o njemu nije pričalo. U školi – utvrdimo gradivo – učilo se da je Mahno bandit. Lubienski je u Guljaj Polju u susretima s mještanima bilježio uvijek istu priču. Obrazovana sredovječna gospođa pričala mu je da je mišljenje o Mahnu promijenila tek kad je počela raditi u guljajpoljskom Etnografskom muzeju. U oživljavanju sjećanja na Mahna vidi priliku za turistički prosperitet zajednice. I za povratak života uništenog u postsovjetskoj tranziciji.

Kao što je prethodno navedeno, Mahno i suradnici su u Rumunjskoj. Rumunije se dočepalo još oko sedamsto mahnovaca. Ne miruju ni sovjetske službe. Agent Dimitrij Medvedev, koji je poslan da likvidira Mahna, propustio je priliku, ali priliku ne propušta sovjetska diplomacija. Nakon silnih nediplomatskih pritisaka i uljudnih diplomatskih odgovora, Rumunji su popustili zarad nacionalnih interesa i Mahno, njegova supruga i još petnaest suboraca našli su utočite u Poljskoj. Oni koji su ostali, nadaju se povratku kući. Mirisi zavičaja s druge strane Dnjestra – kao i bilo gdje drugdje – najintenzivniji su u proljeće. Mahnov bliski suborac, prijatelj i ađutant, onaj koji ga je i u najtežim trenucima čuvao kao malo vode na dlanu, vratio se u Ukrajinu 1924. godine. Lav Zadov i njegov mlađi brat pristali su na uvjete sovjeta po povratku kući i počeli raditi u NKVD-u. Sovjetska sigurnosna služba računala je na ljude s iskustvom poput njih dvojice. Lav Zadov pokazao se kao jedan od vrhunskih agenata, nagrađivan je i odlikovan. Tipično za sovjetske heroje, stradao je u Staljinovim čistkama sredinom tridesetih godina. Rehabilitiran je posmrtno na samom zalasku sovjetskog državnog sunca. Njegov sin, Vadim Zadov, odlikovani umirovljeni pukovnik Crvene armije, obavješten je o tome i, nastojeći vratiti dostojanstvo i „dobro ime“ ocu, objavio 1999. godine knjigu „Istina o Zinkovskom – Zadovu Lavu Nikolajeviču – anarhistu, čekistu“.

Kao odštetu za ubijenog oca dobio je „iznos njegove dvomjesečne plaće“.

U Poljskoj su Mahno i društvo zatočeni u logor u kojemu su i njihovi dojučerašnji neprijatelji – petljurovci i bjelogardejci. Poljaci su nepovjerljivi prema svima koji dolaze iz Rusije, a napose prema revolucionarima. Internacija se čini kao dobra forma za međusobne obračune ideoloških protivnika pa je Mahnu u logoru glava stalno u torbi, ali je dio njih čak pridobio na svoju stranu. Nakon pola godine Mahno, supruga i dvojica suboraca prebačeni su u zatvor u Varšavu. Doduše, Galina će završiti u domu u kojemu će u prosincu roditi njihovu kćer Olenu. U studenom će protiv Mahna i suradnika biti podignuta optužba zbog „zavjere protiv integriteta poljske države“.

S državom se nije igrati, ali čini se da je optužnica na klimavim nogama. Emma Goldman i drugi europski „vodeći anarhisti“ prosvjeduju, pišu note poljskim vlastima, „prijeti se napadima na veleposlanstva“ od strane bugarskih anarhista.

Svjedoci tužiteljstva nisu uvjerljivi i iz ove „idiotske afere“ koju će Galina u sjećanjima nazvati „zajedničkom urotom sovjetskih i poljskih vlasti“, Mahno i društvo će izaći kao slobodni ljudi. Publika u sudnici i poljska javnost bili su na njihovoj strani, ali vlast i policija stvar mjere drugim aršinima. „Pobunjeni Mahno, Mahno koji odbija suradnju, Mahno neprijatelj svake vlasti bio je opasan“. Državni razlozi vrlo su uvjerljivi da Mahno ne dobije azil u Poljskoj.

„Mahno u emigraciji. Ogorčen, nagrižen bolešću, prerano ostarjeli čovjek, koji pokušava sastaviti kraj s krajem. Obiteljski problemi, krajnja bijeda, napuštenost. U tom prizoru nema ničeg junačkog. Mahno u emigraciji junak je kojeg je vrijeme pregazilo...“

Surpruga Galina Kuzmenko s kćerkom Olenom lako se prebacila do Pariza. Mahno s prtljagom anarhista, revolucionara i državnog neprijatelja u svojoj biografiji još će se neko vrijeme potucati od nemila do nedraga i praćen policijom više država nastojati dočepati se krivotvorenih dokumenata. Sovjetski agenti ga nastoje vrbovati ne bi li se vratio u Rusiju, a kada im to nije uspjelo, denunciraju ga vlastima Slobodnoga grada Gdanjska u koji se Mahno bio prebacio. Prevaren i opljačkan od nekog njemačkog mornara koji mu je obećao osigurati putovnicu, pješice se prebacuje u Weimarsku Republiku. Berlinski anarhisti uspjeli su mu ishoditi dokumente na prezime njegova djeda Mihnenka i Mahno se u travnju 1925. uspio prebaciti u Pariz.

Francuzi, a napose Parižani, imaju dugu tradiciju građanskih i radničkih pobuna i revolucija te će Mahno u anarhističkim i socijalističkim krugovima naići na srdačan doček. Najprije privremeni a potom i trajan smještaj u Parizu osigurat će mu anarhističke drugarice i drugovi, pozivat će ga na večere, nepozanti anarhist financirat će izdavanje knjiga njegovih uspomena, ali prodaja prvog sveska slabo je išla pa je nakladnik odustao od daljeg tiska preostala dva. Bit će objavljeni tek nakon Mahnove smrti. Mahno se ne osjeća ugodno u Parizu. Velik i bučan grad teret je za revolucionara seljačkog podrijetla pa iako je u Parizu puno Rusa i Ukrajinaca, svi oni zabavljeni su egzistencijalnim problemima. Dovodit će ga i u vezu s ubojstvom Simona Petljure koje je izvršio ukrajinski Židov i anarhist Samuel Švarcbard, Mahnov poznanik. Mahnu će silno nedostajati Guljaj Polje i pastorala jednostavna seljačkog života ukrajinskog sela u koje se on, slutnja sve više pritiskuje, više nikad neće vratiti. Mahno u Parizu upoznaje „legendarnog španjolskog anarhistu Durrutija Buenaventuru“ kojemu nudi svoje usluge, ali to iskustvo Mahno neće dočekati.

Autor bilježi da su se među republikancima u Španjolskoj našla i dvojica nepoznatih mahnovaca.

Mahno živi bijedno u Parizu. On i Galina prehranjuju se radeći fizičke poslove. Zbog silnih rana i uznapredovale tuberkuloze njegovo zdravlje je sve lošije. Liječnici preporučuju amputaciju noge jer je rana na koljenu od ranjavanja nezalječiva. Mahno je rezolutno protiv operacije.

Uz Aršinova, koji se s obitelji nastanio u njegovu susjedstvu, Mahno uređuje novine „Pitanje rada“, sudjeluje u živoj publicističkoj djelatnosti i izlaže se sudu javnosti u pitanjima anarhizma i vođenju socijalne revolucije u Ukrajini. Piše i za neke listove u Americi, ali to čini samo „zbog stvari“ jer mu ti članci ne donose nikakav novac. On i Aršinov trpe udarce sa svih strana zbog svojih stavova o neuspjehu revolucije. Videći uzroke njena poraza u nedostatku „čvrste, centralizirane organizacije“ po uzoru na boljševike, našli su se na udaru anarhističke intelektualne jezgre poput Volina.

Nastojanje Mahna i Aršinova da osmisle i pokrenu neku vrstu anarhističkoga tijela koje bi u različitim anarhističkim pravcima pronašlo zajedničku ideološku platformu a pokret organizirali slično političkim strankama, Volin ga opisuje kao pokušaj „boljševiziranja“ anarhizma.

Mahno je neumoran u obrani anarhizma, revolucije i mahnovštine. Polemizira sa svima: prokazuje optužbe za antižidovstvo pozivajući autore na izravna sučeljavanja, brani Pokret od objeda da je u pitanju „divlja, pijana banda“, „razotkriva cinizam i laži boljševika“...

Kroničari bilježe da iz tih sporova Mahno uglavnom izlazi kao pobjednik.

Oni koji pišu o Mahnovu (privatnom) životu u Parizu, čine to uglavnom sa pozicije privrženosti ili stanovite odbojnosti – ideološke ili osobne. Najčešće su to Mahnovi najbliži suradnici poput nevjenčane supruge Galine, Ide Mett, bjeloruske Židovke iz redakcije novina ili Volina i Aršinova. Tamo gdje su žene uvijek ima natruha „igre s đavolovim repom“, a muškarci biju ideološke bitke. Je li Mahno volio popiti ili uopće nije pio, za samu stvar – anarhizam, revoluciju, mahnovštinu – nije od presudne važnosti, ali kad mu leđa okrene „njegov mentor i drug po oružju“, pisac „Povijesti Mahnova pokreta“, sam Petar Aršinov, kada, dakle, jedan od ideologa anarhizma i kreator kulturne politike unutar Pokreta „objavi samokritiku, distancira se od anarhizma i anarhista, priznajući historijsko pravo boljševicima“, onda je trenutak za postavljanje epohalnog pitanja – je li sve to imalo smisla? Imaju li filozofija i poezija smisla nakon Aušvica ili Osvjenćima i sociologija nakon Bosne ili Gaze, može se preformulirati u pitanje – imaju li emancipatorski pokreti nakon svih iskustava čovječanstva uopće smisla? Odgovor je u procesu ili negdje na historijskoj visini, a za ovaj dio priče još samo tri rečenice: Aršinov se s obitelji vratio u Rusiju i nastanio u Moskvi. Radio je kao korektor pod prezimenom Ostrovski i posve se klonio javnog djelovanja. Staljinova ruka pravde je stigla i njega, a tko je u velikoj čistki 1937. zapovijedao streljačkim vodom – za povijest i ovu priču je posve nebitno.

Godine neimaštine i bolesti učinile su svoje i Mahno umire u Parizu 25. srpnja 1934. godine.

U nazočnosti supruge, kćerke i prijatelja njegove posljednje riječi nisu odisale nikakvim žarom revolucionara ni pompoznošću koju bi netko bio voljan utržiti za ove ili one ideje. Obraća se kćerki da mu bude zdrava i sretna i traži oprost od prijatelja. Umoran je, želi otpočinuti i moli bolničarku: „Donesite mi jastuk“.

Sahranjen je 28. srpnja na Pere-Lachaiseu. Posmrtni govor održao je Volin, izmiren s prijateljem u njegovoj smrti. Anarhistički tisak diljem svijeta raspisat će se o pokojniku, a nedugo poslije sahrane Mahnovi prijatelji financirat će izdanje preostala dva sveska njegovih uspomena. Prijatelji su skupili novac i za „pristojan pogreb zaslužnog revolucionara“.

Volin će poživjeti još desetak godina. Bijedan je to život intelektualca i revolucionara. Piše po anarhističkim tiskovinama i uređuje neke od njih te „ustrajno raskrinkava zločinačku narav sovjetskog sustava“. Povijest oktobarske revolucije kao „masovnu društvenu pobunu“ završit će 1940. i objaviti u knjizi „Nepoznata revolucija“. U drugom svjetkom ratu skriva se „ugrožen i kao Židov i kao anarhist“, a umire od tuberkuloze u Parizu 1945., netom po njegovu oslobođenju.

Gdje su ostali iz grupe najbližih suradnika i kako su završili?

Galina i Olena su u Parizu, ne ide im od ruke privatni biznis te obje kao Francuskinje zapošljavaju se 1941. godine u Siemensovoj tvornici u Berlinu. Kao i ostali Rusi u tvornici, bez obzira na njihovo ideološko i političko zaleđe, s radošću dočekuju sovjetske osloboditelje te izražavaju želju za povratkom u domovinu. Od Galine se traži da prokaže neprijateljske pripadnike ruske emigracije u Parizu, a kad ona to odbije, osuđena je na sedam godina radnog logora, dok će Olena završiti u petogodišnjem progonstvu u Kazahstanu. Majka i kćer će se sresti tek 1954. god. u kazahstanskom gradu Džambalu. Ne zna se tko je gore prošao. Olena je bila lijepa i pokušavala je izlaziti s momcima, ali čim bi saznali tko joj je otac – druženje bi se naglo prekinulo. S trideset i nešto godina završava srednju školu, a s četrdeset i devet fakultet. U prvoj polovini šezdesetih Galina dobiva sovjetsko državljanstvo i pravo na stan. Dobit će ga nakon deset godina. Posjećuje i Gulja Polje na mjesec dana i u dugim razgovorima druži s Karpovim unukom Viktorom Jalanskim.

Umire 1976. godine, a „jedanaest godina kasnije je zajedno s kćeri rehabilitirana“.

Olena/Lusia će ubrzo nakon majčine smrti doživjeti moždani udar, neće više moći govoriti i „s okolinom se sporazumijeva uz pomoć olovke i papira. Lusia, rođena u zatvoru, plaćajući cijeli život tuđe grijehe, umrla je bez nasljednika 1992. godine“. Slava im svima.

A što je bilo sa Mahnovim neprijateljima?

Većina boljševičkih zapovjednika koji su ratovali protiv Mahna završila je u Staljinovim čistkama: Dibenko, Tuhačevski, Trocki... Najviši zapovjednici bijelih imali su više sreće; Vrangel i Denjikin umrli su prirodnom smrću u Belgiji i USA, dok su generali Škuro i Krasnov kao zapovjednici kozačkih SS odreda prošli nešto drugačije. Poznati su nam iz naše historije jer su uglavnom ratovali protiv jugoslavenskih partizana. Uhićeni su i likvidirani poslije rata.

Sudbina mahnovaca koji su ostali u Sovjetskom Savezu razlikovala se od grupe do grupe. Oni koji nisu htjeli odložiti oružje, na kraju su uhićeni i strijeljani. Drugi su amnestirani i postali su gorljivi komunisti usmjereni na obitelj i karijere. Treći su nastavili živjeti daleko u zavjetrini i mimo svih događaja. Neki su ukrajinski autori pisali da je u čistkama tridesetih godina stradalo oko „sto tisuća mahnovaca i njihovih pristalica“. Lubienski smatra da ovu brojku nije moguće dokazati i vjerojatno je da se u toj brojci kriju mnoge žrtve Gladomora. Od gladi je umrlo i petoro djece Mahnove braće Karpa i Omelijana. Oni koji su preživjeli bili su zbog obiteljskog nasljeđa ponižavani i zlostavljani. Neki od njih uopće nisu htjeli spominjati Nestora Mahna, kao uostalom i većina drugih žitelja Guljaj Polja. „Godine provedene pod SSSR-om naučile su ljude držati jezik za zubima“.

Lubienski završava svoju knjigu kraćom reportažom o Guljaj Polju iz prve decenije 21. stoljeća. Refleks „ukrajinske šutnje“ o Mahnu iz vremena Sovjetskog Saveza još uvijek je vrlo jak i rijetko se tko usuđuje otvoreno pričati o njemu. Međutim, 2006. godine jedan prozapadni političar, Oleš Donij se zvao, organizira festival alternativne glazbe pod nazivom MahnoFest. Alternativci svih glazbenih pravaca i pokreta sjatili su se iz cijele Ukrajine u Guljaj Polje i čini se da bi mrtvi Mahno, osim oživljavanja turizma i modernizacije bar ovoga kraja, mogao pridonijeti i integraciji i zdravom osvješćivanju nadolazećih naraštaja ukrajinske nacije. Međutim, nacionalisti koji se pojavlju na festivalu s insignijama na njihovoj odjeći – likovi Bandere i Šuheviča, hitlerovski orao s ukrajinskim grbom u kandžama – baš i ne ulijevaju nadu u tom pogledu. Onima koji dolaze s istoka, neprijatelji su Rusi, a nacionalistima sa zapada Ukrajine – Poljaci. Ukrajina se baš i ne čini tako jedinstvenom nacijom u tom trenutku, ako je suditi iz ovoga guljapoljskog iskustva. Stvari će postati jasnije kad kod ukrajinske omladine nastupi razočaranje nakon okončanja tzv. narančaste revolucije.

Političari su uglavnom posvuda najomraženiji ljudi i Mahno bi se vjerojatno obradovao takvom raspoloženju, ali proruske, janukovičevske političke snage na tom prostoru teško da bi dopustile nekim novim mahnovcima da se razmahnu sa idejama socijalne revolucije koja bi oligarhe mogla ostaviti bez njihovih zlatnih wc šolja u toaletima.

Nakon što je u jednoj raspravi o strateškim pitanjima u odnosima ukrajinskih i ruskih vlasti Oleš Donij pretučen, u Guljaj Polju se organiziraju drugačiji festivali. U prvom planu su ponovno političari, kruh i sol kao znak dobrodošlice sugeriraju povratak tradicionalnim sadržajima, u prvom planu su sada sjećanja na Kozake i njihove insignije, a sentimenti vezani za Mahna pomalo su počeli splašnjavati. Samo još lokalni zabavljač prerušen u Mahna pokušava utržiti koju pinku nastojeći namamiti posjetitelje festivala da se fotografiraju s njim ispred doma kulture „Sučasnik“.

Dok muškarci svih uzrasta rado pristaju, žene ga izbjegavaju.

Nije lako živjeti s revolucionarom...

Zoran Ljubičić, Prometej.ba

Od istog autora:

Početnica liberterskog obrazovanja

Obrazovanje za društvenu nadu