U prijevodu sa španjolskog, donosimo dva teksta objavljena na španjolskim digitalnim novinama Público o nedavnoj krizi u Ceuti, političkim i geopolitičkim interesima koji su oblikovali događaje i odgovornosti aktera za izgubljene ljudske živote u ovoj tragediji.


Pitanja i odgovori o Ceuti

Ceuta. Još uvijek mnogo dijelova slagalice koji nikako da se uklope, uz malo jasnih odgovora i mnogo pitanja, tu negdje između geopolitike i oportunizma.

1. Tko je sve to organizirao? Ne zna se, ali nije bilo spontano. Dok su se španjolska vlada i Ministarstvo unutarnjih poslova bavili gašenjem požara, na društvenim mrežama situacija u Maroku dodatno je potpaljivana. Govorilo se da je granica između Ceute i Maroka otvorena i da ju je lako prijeći. Dezinformacije, još jednom, ubijaju. Dio tih poruka u međuvremenu je nestao.

2. Stoji li Maroko iza svega? Nema potvrde da za to, ali njegovo nedjelovanje zacijelo podržava tu tezu. Španjolska kaže da ne stoji, jer su od samog početka nudili vraćanje onih koji su pristigli. Međutim, nakon svega, to više izgleda kao antologijska rektifikacija, pogotovo imajući u vidu novac koji Maroko dobiva od Europe. Španjolska možda nije analizirala poruke koje su kružile po društvenim mrežama, ali Maroko svakako jeste. Mnogi ljudi koji su stigli u Ceutu pričali su da im je marokanska policija vikala: „Idite! Brzo prema Španjolskoj.“ Tako izgledaju hibridni ratovi: mnogo napada s različitih strana, ali krivca nikada ne uhvatiš.

3. Stoje li Sjedinjene Države iza ovoga? Ovdje je zapravo važno nešto drugo. Naime, na čijoj su to strani SAD? Otkako smo im (Španjolska, op. prev.) uskratili korištenje zračnih baza za bombardiranje Irana, sigurno nisu na strani Španjolske. Kakogod, uz Maroko su bile i mnogo prije toga. Abrahamski sporazmi iz 2020., kojima je Maroko (između ostalih) normalizirao odnose s Izraelom, zapečatili su taj savez. A ovih dana pojavili su se novi tragovi koje možemo pratiti. Dan nakon onoga što se dogodilo u Ceuti, dva kongresnika predstavila su zakon kojim bi se (zapadnosaharski) Narodni front za oslobođenje Sagija el Amre i Rio de Oroa (skraćeno: Front Polisario) proglasio terorističkom organizacijom. S druge strane, bivša kongresnica i bivša sljedbenica Donalda Trumpa, Marjorie Taylor je kazala: „Republikanci su Maroku dali 40 milijuna dolara od vaših poreza da napadne Španjolsku.“ Za sada je Trump već dobio propagandne slike koje su mu trebale uoči srednjomandantnih izbora.

4. Je li zahtjev Maroka za Ceutom i Melillom bio samo dimna zavjesa? Ne, u pitanju su njegova dugogodišnja potraživanja, ali koja su u interesu mnogih stranaka. Drugi marokanski koridor kroz Gibraltarski prolaz, kojim bi se izbjegla ovisnost o Španjolskoj i Europi, bio bi strateški važan za SAD i Izrael. Možda je upravo zato ministrica Margarita Robles rekla: „Teritorijalni integritet i suverenitet Španjolske nisu predmet pregovora. Ceuta i Melilla su nedodirljive.“ Zašto, osim Robles, ostatak vlade ne govori o Maroku? Zato što su im ruke vezane. Ne samo zbog Zapadne Sahare, nego i zato što je – htjeli ne htjeli – Maroko bio neophodan za povratak ljudi koji su ušli u Ceutu. Osim toga, korisno je održavati dobre odnose s Marokom zbog migracijskig tokova (gdje ova država Magreba drži sve konce u svojim rukama), borbe protiv trgovine drogom i borbe protiv džihadističkog terorizma. Kažu da je Felipe VI ljut, ali ni on nema naročito dobre odnose sa svojim „bratom“ Muhamedom VI. Od PP-a i Voxa ne možemo očekivati mnogo, osim da isture Vita Quilesa (ekstremno desnog influensera, op. prev.), dok im onaj drugi sličan njemu dođe sa tri dana zakašnjenja da napravi koju sliku. Ako dođu na vlast i ovaj im problem padne u krilo, vidjet ćemo koliko će ti „patrioti“ biti hrabri.

5. Europa – portret velikog razočaranja i nesposobnosti. Jer, ako se američki san ostvari, Europa će na kraju završiti kao američka kolonija. Krajnja desnica diktira dnevni red u Europskoj uniji. Von der Leyen je s radošću proglasila da je sve gotovo, ali ju nije bilo briga za mrtve. A reakciju drugih država možemo razumjeti tek kada znamo koliko su željne napakostiti španjolskoj vladi.

Bio je to užasan način poigravanja očajem, glađu i strahom tolikog broja ljudi. Dok jedni kalkuliraju svoju dobit, drugi broje mrtve. Više od 75 ljudi izgubilo je život (sada je taj broj još i veći, op. prev.), a mnogi se vode kao nestali. Dijelovi slagalice i dalje se ne uklapaju, ali jedno je sigurno: ova tragedija poslužila je interesima velikog broja ljudi. Do izbora u Španjolskoj ostalo je godinu dana i možda je ovo što se dogodilo u Ceuti samo prvo upozorenje na još napetije razdoblje koje tek dolazi.

Autorica: Ana Bernal-Triviño, Público

Pogrešno postavljeno pitanje o Ceuti

Prije nekoliko dana, Le Grand Continent objavio je članak čiji se osnovni argument može jednostavno sažeti: ne postoje konačni dokazi da je Maroko orkestrirao krizu u Ceuti prošloga mjeseca i stoga je prerano Rabatu pripisivati političku odgovornost za ono što se dogodilo. Ta je teza uvjerljiva, ali i – po mom mišljenju – duboko pogrešna.

Ne radi se pritom o tome da Maroko treba automatski smatrati krivim za sve što se dogodilo. Niti postoje nepobitni dokazi da je neko iz Kraljevske palače ili marokanskog Ministarstva unutrašnjih poslova naredio otvaranje granice. Pogrešna je zato što polazi od pretpostavke koja ne odgovara načinu na koji se moć danas provodi.

Geopolitika 21. vijeka više se ne odvjia samo objavljivanjem ratova ili otvorenim diplomatskim krizama. Velik dio natjecanja između država odvija se u dvosmislenom prostoru poznatom kao siva zona; na terenu gdje ekonomski pritisak, dezinformacije, kibernetički napadi, diplomatska prinuda ili manipulacija migracijskim tokovima omogućuju promjenu ponašanja protivnika a da se pritom nikada ne prijeđe prag vojne konfrontacije.

Upravo zato što djeluju u tom prostoru dvosmislenosti, ove strategije iza sebe nikada ne ostavljaju potpisanu naredbu. U tome se i sastoji njihova glavna strateška vrijednost: uvijek mogu ponuditi uvjerljivo poricanje. Zato se ovu raspravu ne smije svesti na pitanje je li Maroko „organizirao“ dolazak desetina hiljada ljudi u Ceutu. Relevantno pitanje mnogo je neugodnije: je li on mogao spriječiti da se to dogodi? Odgovor se čini očitim.

Maroko ima jedan od najsloženijih sistema kontrole granice na afričkom kontinentu. Ne samo iz razloga nacionalne sigurnosti, već i zato što kontrola migracija predstavlja ključnu polugu u njegovim političkim odnosima s Europskom unijom. Bruxelles već godinama financira opremu, infrastrukturu, obuku i provodi policijsku suradnju sa Marokom upravo kako bi ojačao te kapacitete. Stoga bi krivo bilo kazati da se kretanje takvih razmjera moglo odvijati potpuno mimo znanja marokanskih vlasti.

Međutim, priznati tu sposobnost kontrole nije isto što i tvrditi da je postojalo prethodno planiranje. Između ova dva stajališta postoji širok spektar koji neki, čini se, nastoje ignorirati. Hibridne strategije ne zahtijevaju uvijek izazivanje krize. Ponekad je dovoljno ne spriječiti je. Ta, naizgled mala razlika, od ključne je važnosti.

Dezinformacije koje su tih dana kružile o nedavnoj presudi španjolskog Vrhovnog suda vjerojatno su odigrale važnu ulogu u kretanju hiljada ljudi prema granici. Čini se da su mnogi povjerovali da se otvorila iznimna prilika za ulazak na španjolski teritorij. No čak i ako prihvatimo to objašnjenje, i dalje ostajemo bez odgovora na ključno pitanje: zašto nitko nije poduzeo mjere i spriječio da ta mobilizacija dosegne takve razmjere? Tu je važno napomenuti da permisivnost također predstavlja oblik političkog djelovanja.

Nije potrebno proizvesti izvjesni fenomen kada je dovoljno pustiti ga da se razvija sve dok ne proizvede željene efekte. A ti su efekti bili trenutni: kolaps prihvatnih kapaciteta, unutarnja politička polarizacija, porast sigurnosne retorike, diplomatske napetosti na relaciji Madrid – Rabat, podjele unutar EU i nova demonstracija ogromne ranjivosti južne granice Europe. Svesti sve to na jednostavan spontani događaj u najmanju je ruku naivno.

Ali ni isključivo stavljanje fokusa na Maroko ne omogućava nam da razumijemo problem u njegovoj suštini. Jer glavna strateška odgovornost zapravo se nalazi mnogo bliže Bruxellesu. Europska unija već više od dvadeset godina gradi svoju migracijsku politiku na sve većoj eksternalizaciji kontrole granica. Umjesto da razvije istinski zajedničku politiku migracija i azila, odlučila je velik dio te odgovornosti prebaciti na treće zemlje putem ekonomskih sporazuma, policijske suradnje i financijske pomoći.

Rezultat je paradoks koji sada počinje pokazivati sve svoje proturječnosti. Ako su Europljani namjeravali smanjiti vlastitu ranjivost delegiranjem kontrole migracija, ono što su zapravo postigli jeste to da su dio vlastite sigurnosti učinili ovisnim o suverenim odlukama zemalja čiji se strateški interesi ne poklapaju uvijek s interesima Europe. A to im daje mogućnost utjecaja. Onaj tko raspolaže mogućnošću utjecaja ne mora izdavati izričite naredbe da bi provodio moć. Dovoljno je da modulira stupanj suradnje.

Španjolska je dobro svjesna te stvarnosti. Upravo zbog toga još bi pogrešnije bilo tvrditi da se bilateralni odnosi sa Marokom sada stabiliziraju. Promjena stava Pedra Sáncheza u vezi s Zapadnom Saharom trebala nas je uvesti u novo doba međusobnog povjerenja i strateške suradnje. No, četiri godine kasnije, kriza u Ceuti primorava nas da se zapitamo što je Španjolska zapravo dobila u zamjenu za taj historijski ustupak.

Tu postoji i jedna politička kontradikcija koju španjolska Vlada neće još dugo moći gurati pod tepih. Španjolska je velik dio svog međunarodnog kredibiliteta izgradila na principijelnoj vanjskoj politici. Takav je stav bio vidljiv u odnosu prema Ukrajini, Palestini i obrani međunarodnog prava. Međutim, ista ta logika nestaje kada je riječ o Zapadnoj Sahari, gdje je približavanje marokanskoj monarhiji značilo napuštanje tradicionalne španjolske podrške rješenju u skladu s međunarodnim pravom i rezolucijama Ujedinjenih nacija.

Ceuta pokazuje da ustupci kada je riječ o principima ne garantiraju nužno veću sigurnost. Naprotiv. Oni zapravo mogu stvoriti nove vrste zavisnosti. Iz iste perspektive, prijedlog Mehdija Aliouae o prelasku na zajedničko upravljanje Ceutom i Melillom, zasnovan na pretpostavci da one predstavljaju (španjolske) kolonijalne enklave, jednako je diskutabilan. Historijsku raspru na stranu, taj prijedlog miješa dvije različite stvari: suradnju i suverenitet. Zajedničko upravljanje pitanjima prekogranične prirode – mobilnošću, trgovinom, zaštitom okoliša ili ekonomskim razvojem – može se i treba unaprijediti. Ali pretvaranje suvereniteta nad tim gradovima u predmet pregovora značilo bi upravo dati političku operabilnost strategijama hibridnog pritiska. Ako svaki slučaj graničnih tenzija otvara mogućnost preispitivanja statusa referentnih teritorija, instrumentalizacija migracijskih tokova prestaje biti neuspjeh migracijske politike i postaje profitabilan mehanizam geopolitičkog utjecaja. A to bi bio izuzetno opasan presedan, ne samo za Španjolsku nego i za cijelu Europsku uniju.

Stoga se rasprava ne bi trebala vrtjeti oko pitanja na koje je nemoguće ponuditi odgovor: je li netko dao naredbu ili ne. Uistinu relevantno pitanje bilo bi ono drugo: Kako i zašto je Europska unija izgradila model upravljanja granicama u kojem jedan strateški partner samo treba privremeno smanjiti razinu suradnje da bi izazvao veliku političku i krizu suvereniteta?

Sve dok to pitanje ostane bez odgovora, nastavit ćemo raspravljati o postojanju zavjera, dok je pravi problem mnogo dublji. U suvremenoj geopolitici moć se rijetko sastoji u tome da nekoga prisilite da se stvari dogode. Često je dovoljno odlučiti kada ih pustiti da se dogode.

Autorica: Ruth Ferrero-Turrión, Público

Preveo sa španjolskog: Darko Vujica, Prometej.ba