Na papiru, brojevi izgledaju impresivno. Godišnja stopa inflacije u Argentini se strmoglavila sa 211% u 2023. na 31,4% do kraja 2025.

Predsjednik Javier Milei preuzima mnoge zasluge za pad. I proveo je nešto vremena na Wall Streetu prošlog mjeseca, promovišući svoj pristup “motorne pile” javnoj potrošnji kao trijumf protiv inflacije.

Ali, kao politički ekonomista koji je pratio cikličnu istoriju ekonomskih kriza u Argentini, vidim kako se razvija mnogo mračnija priča.

Pad inflacije sasvim sigurno nije pobjeda za argentinsku produktivnost. Radi se o nusproduktu namjernog i projektovanog kolapsa osobnih plata.

Milei nije poravio motor argentinske ekonomije, jednostavno ga je isključio. Od kada je preuzeo vlast 2023., industrijski proizvod zemlje je dramatično pao, preko 2000 firmi je zatvoreno i nestalo je preko 73000 poslova. U autoindustrijskom sektoru, tvornice rade na samo 24% kapaciteta.

Ovo nisu samo suhe statistike. Stvarne plate su toliko skršene da je potražnja za argentinskim prozvodima isparila. Ako proizvođači koriste samo trećinu mašinerije zato što niko ne može da priušti njihove proizvode, onda gube sposobnost da podižu cijene i inflacija prestaje rasti.

Drastičnim smanjenjem potražnje, Milei nije riješio infacijsku slagalicu. Jednostavno je odstranio neke dijelove tako što je učinio populaciju previše siromašnom da bi mogla da učestvuje u argentinskoj ekonomiji.

Povrh toga, strah od masovne nezaposlenosti znači da radništvo nema izbora osim da prihvati sve manji udio u nacionalnom ekonomskom kolaču. Ponovo, niske plate služe da preduprijede porast cijena.

Tako da je navodna pobjeda nad inflacijom u stvari institucionalizacija niskih plata i nižeg standarda života za većinu stanovništva.

Nedavno usvojeni zakon (zvanično nazvan “modernizacija rada”) ojačava novu realnost. Efektivno je povećao broj radnih sati mnoštva radnika i reducirao zaštitne mjere, učinivši rad istovremeno jeftinijim i zamjenjivijim.

Novu legislativu su kritikovali kao povratak u radne praske iz 19 vijeka. Umjesto modernizacije rada, radi se o normalizaciji manjeg udjela plata u BDP-u i osiguravanju da sve manji udio u nacionalnom prihodu argentiskih radnika nije tek privremena vanredna mjera, već permanentna karakteristika modela.

I dok vlada ističe predviđanja od 4% rasta BDP-a za 2026. godinu, rast je ograničen na sektore poput poljoprivrede i rudarstva, koji stvaraju vrlo malo poslova. Za prosječnog urbanog radnika, ekonomija se nije oporavila – jednostavno se pomjerila na novi, niži životni standard.

Plate dole, inflacija dole

Ovo ne znači da pad inflacije nema nikakvog efekta. Došlo je do stvarnog osjećaja olakšanja nakon trocifrenog haosa iz 2023.

Jednostavna prilika da se kupuje u supermarketu bez da se cijene mijenjaju dramatično tokom nekoliko dana će biti duboki psihološki pomak za mnoge Argentince.

Ali taj pomak nije baziran na čvrstim temeljima. Inflaciju nije obuzdala efikasnija ekonomija – povinovala se tek nakon što je izgladnjela.

Uprkos tome, Mileievo “čude” se već pakuje kao roba za izvoz. Od radikalnih fiskalnih rezova koje je predložio Trump u SAD-u do nacionalističkih platfromi Orbana u Mađarskoj i stranke Vox u Španiji, Milei i njegov model se reklamira kao predložak za druge ekonomije koje se muče s inflacijom.

Ali, ono što izgleda kao trijumf za neke je, u realnosti, produbljivanje društvene krize. Mileieva Argentina nije predložak koji treba slijediti. U pitanju je upozorenje koje pokazuje šta se dešava kada je lijek za inflaciju smrtonosniji nego bolest sama.

Ovaj nivo supresije plata je snažan podsjetnik na argentinsku ekonomsku krizu iz 2001., na period potpune propasti države, državnog bankrota, zaleđivanja banaka i 20 postotne nezaposlenosti što je ostavilo trajan ožiljak na nacionalnoj psihi.

Činjenica da je stepen potiskivanja plata danas veći nego tada govori o karakteru Mileievog pristupa. Ali, dok je 2001. iskustvo bilo ono iznenadnog kolapsa monetarnog sistema, realnost 2026. je sporo, institucionalno gušenje.

Pitanje za nadolazeće godine je kako takav model može biti održavan. Milei je zemlju ostavio bez ekonomskih poluga koje bi mogle voditi stvarnom oporavku.

S negativnim neto rezervama, s domaćim tržištem u ruinama i s dugom prema MMF-u i privatnim dugom koji se broje u desetinama milijardi dolara i s kojim se sada zemlja suočava, putanja sadašnje vlade je diktirana u potpunosti očajničkom potrebom za dolarima koja svaku domaću politiku pretvara u moljakanje za stranim kapitalom.

To je kreiralo ekonomski vakum u kojem nema kredita za male biznise, nema viškova za javne investicije i nema potražnje među potrošačima koji bi podstakli priljev privatnog kapitala nazad u realnu ekonomiju.

Zbog toga je prijedlog vlade investitorima u New Yorku u martu bio suštinski očajnička molba da kapital popuni ovu prazninu. Ali, Wall Street se generalno ne bavi poslovima izgradnje fabrika i stvaranjem poslova u Argentini.

Umjesto toga, investitori će tragati za lakim kratkoročnim profitima u nanovo deregulisanom tržištu. Ovo će rezultirati ekonomski podijeljenom Argentinom. Na jednoj će strani biti dinamična enklava rudarskih i poljoprivrednih biznisa dizajniranih za globalno tržište, a na drugoj, prostrano urbano industrijsko smetljište na kojem se milioni Argentinaca očajnički bore da sastave kraj s krajem.

Can Cinar, theconversation.com

Preveo s engleskog: Boriša Mraović, Prometej.ba