Do trenutka svoje smrti [14. marta, op. prev.], koja ga je zatekla u devedeset i šestoj godini, Jürgen Habermas bio je pomalo i prezrena figura za dobar dio ljevice. Njegov liberalizam, zasnovan na vjerovanju u komunikacijsku racionalnost, mnogi su percipirali kao odricanje od radikalnijih impulsa Frankfurtske škole. Sam Moyn je primjerice napisao je da je Habermasovo „ukupno filozofsko nasljeđe zapravo bila kapitulacija pred tezom o kraju povijesti, na različite načine i s posljedicama od kojih se kritička teorija još nije oporavila“. No, animozitet prema njemu zaoštrio se nakon izjave koju su on i nekoliko njegovih kolega sa Univerziteta u Frankfurtu potpisali u novembru 2023., kada su kritikovali pripisivanje „genocidnih namjera“ Izraelu.

Generalno, centristi blagonaklonije gledaju na Habermasovo nasljeđe, iako su u posljednjih nekoliko godina i neki među njima pokazali spremnost da ga ocrne – ne toliko zbog njegova stajališta o genocidu u Gazi, koliko zbog njegovog stava o ratu u Ukrajini. Za one koji su insistirali da rat može završiti samo porazom Rusije i koji su htjeli da Njemačka osigura još više oružja Ukrajini, Habermasove dvije intervencije u Süddeutsche Zeitungu – jedna iz 2022. u kojoj je kritikovao novonastali militantni diskurs njemačkih elita, i druga 2023. kada je pozvao na pregovore za završetak rata – bile su dovoljne da u potpunosti diskredituju devedesetogodišnjeg filozofa.

Ipak, mnogi centristi, pa čak i ljevičari, možda posebno u Sjedinjenim Državama, smatraju da jedan aspekt Habermasove misli koji ga barem donekle iskupljuje jeste njegov „proevropski stav“. Možda više nego bilo ko drugi, Habermas je dao intelektualni temelj ideji Evropske unije kao progresivnog projekta, mada „proevropejci“ imaju tendenciju da previde koliko je bio kritičan prema postojećoj EU, čak i dok je i dalje vjerovao da ju je potrebno i moguće transformisati. Ipak, Habermasova predanost EU, i pored toga što je ona postajala sve udaljenija od ideje kozmopolitskog projekta kakvog je on zamišljao, ilustrira dublju parohijalnost njegovog razmišljanja.


Postnacionalno?

U svome razmatranju Europe, Habermas je polazio od toga da je globalizacija dovela do „ukidanja granica“, okončala historijsku konstelaciju zasnovanu na „teritorijalnom principu“ i usredotočenu na nacionalnu državu – te time potkopala demokratiju. U nizu eseja napisanih 1990-ih i 2000-ih, tvrdio je da je EU bila, ili je barem trebala da bude, mehanizam kojim bi se iznova stekla sposobnost reguliranja tržišta i provođenja redistributivnih politika, budući da u kontekstu onoga što je nazvao „postnacionalnom konstelacijom“, nacionalna država to više nije bila u stanju činiti. I ono najvažnije, smatrao je da EU neće ponovo uspostavljati granice i uvoditi „teritorijalni princip“ na regionalnoj razini, nego da će ga u potpunosti prevazići.

Pod utjecajem Kantovih djela o kozmopolitizmu, Habermas je tvrdio da bi EU mogla funkcionisati kao jedna vrsta temelja za, ili koraka prema, transformaciji međunarodne politike u unutrašnju. Drugim riječima, ujedinjenje Evrope bilo je preteča jednog oblika svjetskog društva. Evropska federalna republika bi bila „početna tačka za stvaranje režima buduće Weltinnenpolitik ('svjetske unutrašnje politike') zasnovane na međunarodnim ugovorima”. Bila bi to „važna faza na putu ka 'politički konstituisanom svjetskom društvu' u kojemu bi se iznova mogao 'instalirati' liberalizam, od kojega ne bi imali koristi samo Evropljani, nego i cijelo čovječanstvo jer se strijemilo 'stvaranju uslova neophodnih za unutrašnju politiku na kozmopolitskim osnovama'“.

Habermasova vjera u ideju post-ratne Evrope kao progresivnog projekta bila je dio njegovog šireg vjerovanja u povijest kao proces učenja (s njemačkom povijesti kao paradigmatskim slučajem). Ukazivao je na to kako su evropske države u devetnaestom stoljeću „postepeno stvarale nacionalnu svijest i građansku solidarnost“ i sugerisao da bi takvo ponavljanje na evropskom nivou bilo ne samo moguće, već i dio prirodne evolucije toga procesa. „Zašto ovaj proces učenja ne bi mogao da se nastavi i izvan granica nacionalnih država?“, pitao se. No, dok je izgradnju „Evrope“ vidio kao analogan proces izgradnji nacionalne države, sama ideja procesa učenja također je implicirala da je kvalitativno drugačija i normativno superiornija.


Tvrđava Evropa

Habermas je ove argumente iznosio na prelazu milenijuma, u trenutku idealizma i optimizma, ali i oholosti „proevropejaca“. U kontekstu transformacije Evrope nakon završetka Hladnog rata i proširenja EU na zemlje Centralne i Istočne Evrope, neki od njih počeli su namaštavati da cijeli svijet može biti preoblikovan po uzoru na EU. Ne samo da je takav optimizam o EU uništen, nego i cijela priroda projekta i njegovog odnosa sa ostatkom svijeta sada izgleda prilično drugačije. EU danas više liči na Tvrđavu Evropu nego na kozmopolitsku Evropu kakvu je Habermas zamišljao da je bila ili mogla postati.

U prvim dvjema decenijama nakon završetka Hladnog rata, još je i bilo moguće vjerovati da ukidanje granica unutar EU predstavlja preteču svijeta bez granica. Ali u posljednjoj deceniji, a pogotovo od izbjegličke krize 2015. godine, EU je zaključila da ukidanje unutrašnjih graničnih kontrola znači da je potrebno imati čvrstu vanjsku granicu. Znakovito je da je budžet Frontexa (granične agencije EU) sa 142 miliona eura 2015. porastao na 1.1 milijardu eura 2025. Tako je slomljena iluzija o Evropi koja će nadići „teritorijalni princip“. Sada je jasno da ona ne ukida, nego ponovo uspostavlja granice. Zapravo, čini se da ih je prekrojila duž civilizacijskih linija.

Nakon što je kriza eura naglo okončala „proevropejski“ optimizam dvije decenije nakon kraja Hladnog rata, a EU je počela da liči na ono što je italijanski ekonomista Luigi Zingaels nazvao „lošom verzijom MMF-a“, Habermas se o navedenom pitanju upustio u dugotrajnu polemiku sa Wolfgangom Streeckom. Nakon što je 2013. objavio knjigu Kupovina vremena (Gekaufte Zeit), Streeck je postao vodeći njemački lijevi euroskeptik. Habermas je, kao većina evropskog lijevog centra, dugo vjerovao da kejnezijanizam više nije moguć na državnom, nego samo na evropskom nivou. Streeck je smatrao da je način na koji je EU uspostavila neoliberalne ekonomske preferencije u obliku fiskalnih pravila eurozone značilo da je sada to moguće samo na državnom nivou. Habermas ga je optužio za nostalgiju.

Ipak, centristi koji sada tvrde da je Habermas „proevropski“ nastrojen, skloni su previdjeti njegove kritike prema postojećoj EU. Zapravo, Habermas se barem donekle slagao sa Streeckovom analizom EU kao neoliberalne i nedemokratske. Dalja integracija duž postojećih linija, za šta su se mnogi „proevropski“ centristi zalagali u to vrijeme, proizvela bi ono što je Habermas nazivao „izvršnim, tržišno usklađenim federalizmom“. Umjesto toga, on je želio istinski demokratsku političku uniju koja bi raspolagala redistributivnim mehanizmima na regionalnom nivou. Problem je uvijek bio u tome kako to ostvariti. Već 2005. godine, glasači u Francuskoj i Nizozemskoj su odbili evropski ustav za kojeg je Habermas tvrdio da je potreban EU.


Germanocentrik

Pa ipak, filozofova neprekidna vjera u EU, čak i dok se Unija sve više udaljavala od kozmopolitske Evrope kakvu je on želio, ukazivala je na to koliko je Habermas bio eurocentričan, a na kraju i germanocentričan mislilac. Činilo se da svijet gleda kroz prizmu evropske, a Evropu kroz prizmu njemačke povijesti. Možda je i razumljivo da neko ko je rođen 1929. godine, a odrastao za vrijeme Trećeg Reicha i posljedica koje je on proizveo, nije nikad mogao pobjeći od stremljenja da cijeli svijet nauči lekcije iz njemačke povijesti, s fokusom na nacističku prošlost, koju su on i njegova generacija doživjeli.

Kao i mnogi u Njemačkoj, imao je idealiziranu sliku liberalnog Zapada, okrećući se prema Francuskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u. To jest, prema Zapadu, čiju je političku kulturu, kako je pisao, Njemačka prigrlila tek nakon svog poraza 1945. (istočni dio Njemačke bio je uključen u nju tek nakon pada komunizma; otuda i njegov opis 1989. kao nachholende Revolution ili „revolucije nadoknađivanja“). Značajan dio njegova filozofskog projekta bila je integracija angloameričkih liberalnih filozofa (poput Johna Rawlsa) u njemačku filozofiju, kao protuteža onome što je vidio kao antiliberalnu, antimodernu tradiciju. Tu je tradiciju, koja se protezala od Friedricha Nietzschea do Martina Heideggera i utjecala na francuski poststrukturalizam, kritikovao u svom djelu Filozofski diskurs moderne.

Habermas je bio optimističniji od svojih mentora, Theodora Adorna i Maxa Horkheimera. No, prema svoj trojici mislilaca, dijalektika prosvjetiteljstva odvijala se kao da vanzapadni svijet ne postoji. A pogotovo su ignorirali pitanje isprepletenosti Zapada sa tim svijetom. Za razliku od francuskog poststrukturalizma (kojemu je Robert Young nadijenuo ime „franko-magrebska teorija“), Frankfurtska škola nikada nije bila stvarno zainteresovana za povijest kolonijalizma, niti je bila pod njenim utjecajem. (Postkolonijalni akademici vole istaći da, u djelu Strukturna transformacija javne sfere, Habermas nije rekao ništa o tome odakle je dolazila kafa u osamnaestostoljetne londonske kafane).

Slično tome, iako je razumijevanje antisemitizma uvijek bilo od centralne važnosti za Frankfurtsku školu, ta je škola je malo toga rekla o pitanjima rase i rasizma, uprkos tome što je, kako je tvrdio Robin Celikates, imala sasvim dobre pretpostavke da dâ konstruktivan doprinos na tom polju. U posljednjih nekoliko decenija, akademici vode opsežne debate o tome kako razumjeti vezu između Kantovih rasnih teorija – koje se često smatra ključnima ili čak kao početnom točkom za ono što će kasnije postati naučni ili biološki rasizam – i njegove šire misli. No Habermas, čija misao (posebno o EU) toliko duguje Kantovim spisima o kozmopolitizmu, tu raspravu nije smatrao vrijednom pažnje.

Habermas je bio skeptičan prema nacionalizmu jer je naciju gledao kroz prizmu evropskog iskustva s njim, a koje je kulminiralo u Drugom svjetskom ratu. Ali čak i dok je zamišljao da evropski identitet može biti konstruisan na isti način kako su se nekoć konstruisali nacionalni identiteti, previdio je mogućnost da evropski regionalizam može replicirati neke od nacionalističkih patologija. Činilo se da je zamišljao, kao što to čine mnogi „proevropejci“ da je, za razliku od nacionalnih identiteta, evropski identitet usredsrijeđen na EU isključivo građanski identitet, što bi bila kontinentalna verzija ideje „ustavnog patriotizma“ koju je popularizivao. Ignorisao je etničke/kulturne elemente evropskog identiteta koji nisu prosto nestali nakon 1945. i koji su utjecali na ono što će kasnije postati Evropska unija.

Ova duboka struktura Habermasova mišljenja – neke vrste univerzalizma, ali iz zapadnjačke perspektive – može pomoći da se objasni njegova uloga u posljednje dvije kontroverze u koje se upleo prije smrti. U slučaju Ukrajine, ta ga je struktura učinila osjetljivim na opasnost eskalacije rata i eventualne remilitarizacije njemačkog društva. (Možda je Habermas također naslutio da se, u pozadini rata, iznova normalizira stari refleks izjednačavanja Rusije s nacizmom, kojim se Njemačka pokušava osloboditi tereta vlastite krivice, baš kao što je to pokušala sa Historikerstreitom u osamdesetima). No, u slučaju Gaze, više ga je brinula opasnost od obnavljanja antisemitizma nego genocid nad narodom za koji, izgleda, jednostavno nije bilo mjesta u njegovoj misli.


Autor: Hans Kundnani, Jacobin

Prevela sa engleskog: Dženana Kabulović, Prometej.ba