Portal Prometej.ba prenosi punu izjavu britanskog filozofa Bertranda Russella o izraelsko-palestinskom sukobu. Napisana na datum 31. 1. 1970., prvi put je pročitana 3. 2., dan poslije Russellove smrti, na skupu Međunarodne konferencije parlamentaraca u Kairu. Ovo je također posljednja javna izjava Bertranda Russella prije smrti. Preveo ju je Adnan Bratić.

Posljednja faza neobjavljenog rata na Bliskom istoku uporište je našla u krivoj procjeni. Zračni napadi duboko u egipatskoj teritoriji neće natjerati civilno stanovništvo da se preda, nego će očvrsnuti njihovu volju za otporom. Ovo je lekcija koja se može izvući iz svake instance zračnog bombardovanja.

Vijetnamci, koji su godinama trpjeli snažno američko bombardovanje, nisu odgovorili kapitulacijom nego rušenjem još više neprijateljskih aviona. 1940. godine moji su se zemljaci opirali Hitlerovom bombardovanju dotad neviđenim jedinstvom i odlučnošću. Zbog ovog razloga, trenutačni izraelski napadi neće uspjeti u svojoj temeljnoj svrhi, no istovremeno moraju biti žestoko osuđeni širom svijeta.

Razviće krize na Bliskom istoku istovremeno je i opasno i didaktično. Više od dvadeset godina Izrael širi svoje granice silom. Nakon svake epizode ovog širenja, Izrael je prizivao “razum” i predlagao “pregovore”. Ovo je tradicionalna uloga imperijalne sile, jer ta sila želi utvrditi sa što manje poteškoća ono što je već uzela na nasilan način. Svako novo osvajanje teritorije iz pozicije moći postaje osnova za predložene pregovore, što ignoriše nepravdu proisteklu iz prijašnje agresije. Agresija koju čini Izrael mora biti osuđena, ne samo jer nijedna država nema pravo da pripoji sebi tuđi teritorij, nego i zato jer je svaka ekspanzija eksperiment koji namjerava otkriti koliko će još ovakve agresije svijet nastaviti trpjeti.

Stotine hiljada izbjeglica koje trenutno obitavaju oko Palestine nedavno je washingtonski novinar I. F. Stone opisao kao “mlinski kamen oko vrata svjetskog Židovstva”. Mnogi od tih izbjeglica već su u trećem desetljeću svog neizvjesnog obitavanja u privremenim naseljima. Tragedija palestinskog naroda je ta da im je strana sila zemlju “dala” drugom narodu kako bi se stvorila nova država. Kao rezultat toga na stotine hiljada nevinih ljudi ostalo je trajno bez kuće. Svakim se novim sukobom ta brojka povećava. Koliko će još svijet biti voljan da trpi ovaj spektakl bijesnog iživljavanja? Postaje sve jasnije da izbjeglice imaju puno pravo na domovinu iz koje su protjerani, i negacija tog prava srž je ovog besprekidnog sukoba. Nijedan narod, bilo gdje u svijetu, ne bi prihvatio da ga se naveliko protjera iz sopstvene domovine; kako neko može od palestinskog naroda tražiti da podlegnu kazni koju niko drugi ne bi podnosio? Trajan i pravedan povratak izbjeglica u svoju domovinu esencijalna je komponenta bilo kakvog iskrenog rješavanja sukoba na Bliskom istoku.

Često nam govore da moramo simpatisati sa Izraelom zbog patnje kroz koju su evropski Židovi prošli u rukama nacista. U ovom prijedlogu ne vidim nijedan razlog zašto bi se ičija patnja produživala. Ono što Izrael radi danas ne može se oprostiti, i pozivati se na strahote prošlosti kako bi se pravdale strahote današnjice odvratna je dvoličnost. Ne samo da Izrael osuđuje ogroman broj izbjeglica na patnju, ne samo da je ogroman broj Arapa pod okupacijom osuđen da živi pod vojnom upravom, nego Izrael osuđuje arapske nacije koje su tek nedavno izašle iz kolonijalnog statusa na kontinuirano siromaštvo istovremeno dok vojna potreba prednjači nad razvićem nacije.

Svi koji žele dočekati kraj krvoprolića na Bliskom istoku moraju osigurati da bilo koja nagodba koja bi to osigurala u sebi ne sadrži sjeme iz kojeg bi nikao budući sukob. Pravda zahtijeva to da je prvi korak pri pomirenju povlačenje Izraela iz svih teritorija koje je okupirao u junu 1967. godine. Novi svjetski pokret potreban je da donese pravdu ljudima na Bliskom istoku koji već dosta pate.